Užurbanost, stres, trčanje u ured, pa onda brzo doma... To je samo dio onoga što život u velikome gradu nosi sa sobom. Postaje prava umjetnost balansirati između posla, društva i vremena koje svaka osoba treba i želi posvetiti svojim hobijima i slobodnim aktivnostima. Druženja s prijateljima sve se više svode na “lajkove” i komentare po društvenim mrežama ili pak na razgovore, odnosno dopisivanja u grupama na Viberu, WhatsAppu i slično.
Ako je tako s prijateljima, obitelji i našim bližnjima, govoriti o druženju sa susjedima i međusobnim dolascima na ručkove ili kavu i kolače u gotovo milijunskom gradu postalo je jednako kao govoriti o endemskoj pojavi, odnosno o reliktnim oblicima ponašanja. Mnogi stanovnici metropole i ne znaju imena ljudi koji žive tik do njih, a općenito je sve češća pojava da se susjedski razgovori svode na bok-bok, osim tijekom vožnje liftom, kada na scenu stupa kurtoazno čavrljanje o vremenu, umiljatim kućnim ljubimcima i slatkim klincima. Međutim, da još nismo potpuno odšetali u zapadnjački stil života u kojemu su svi prepušteni sami sebi, pokazuje pozitivan primjer iz uličice u zapadnome dijelu grada, na Srednjacima.
Odlučili su stanovnici Svibanjske, naime, svaki prvi dan u tome mjesecu rezervirati za proslavu imendana svoje ulice, ali najbitnije od svega, i za bolje upoznavanje sa susjedima. Drugu je godinu Svibanjska ulica na Praznik rada bila zatvorena za promet, a krasio ju je stol s bogatom trpezom na kojoj ništa nikome nije nedostajalo. Bilo je i muzikaša, pjesme, plesa, a time i nasmiješenih lica susjeda. Upravo su stanovnici Svibanjske primjer kako se “druženja” iz grupa s društvenih mreža mogu oživjeti i u velikome gradu. I baš bi oni trebali biti uzor svima koji ni nakon nekoliko godina života u nekoj ulici ili zgradi ne znaju ime prvoga susjeda kako uz minimalan napor i malo dobre volje probuditi ono što nam svima kronično nedostaje – toplu, živu, ljudsku, susjedsku riječ.
Svibanjska spada pod Srednjake? hm...ok.