Veliki sam fan znanosti i znanstvenika. Bez njih ovaj svijet nikada ne bi izgledao ovakav kakav jest. Znanost već svojim imenom zvuči monumentalno, riječ koja s ovim svojim ST na kraju izgleda nekako konačno, bez ikakve mogućnosti da se zaluta u sumnju. Ako baš hoćete, znanstvenici su stoljećima bili ljudi koje smo mogli zvati i prosvjetiteljima, lučonošama napretka i zagovarateljima istine. Upravo istine radi, znalo je biti i situacija kada su i znanstvenici zapizdili ili, da budem točniji, ljudi koje se tako zvalo objektivno nisu zaslužili tu titulu. Ponajprije iz humanističkog kuta gledanja. Da ne odem u crnjak, odmah ću reći da postoje i oni divni momenti kada me znanost iskreno razveseli zbog otkrivanja očitog.
Eto, tako su ovih dana baš znanstvenici nepobitno utvrdili kako su ljudi prije 6500 godina živjeli u klasnim razlikama, što potvrđuje tezu prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, također znanstvenika, o stališkoj neminovnosti društvenog ustroja. Zamislite vi to, mislim život ljudi prema imovinskom cenzusu kao nevjerojatno otkriće, senzaciju koja bi nam o nama samima trebala reći nešto novo. Ono što bi doista bila senzacija bilo bi društvo jednakih, gdje bi svi imali dovoljno, gdje bi rad bio mjerilo imanja, a sposobnosti pojedinca puštane da se slobodno razvijaju jer bi ih se koristilo bona fide.
Dakako da su postojale i da još postoje u nekim zabačenim dijelovima planeta takve ljudske skupine, ali baš ih je znanost definirala kao primitivne oblike društvenog organiziranja, zametke zajednice na početku puta u moderno organizirano društvo osmišljeno po našim standardima. Čovjek današnjice ne zna živjeti izvan hijerarhijskog koncepta. Naš um ne može zamisliti svijet bez postojanja država, premda ovaj koncept pokazuje slabost, nasilje, imperativ samožrtvovanja pojedinca za nerazumne i površne ciljeve, pomanjkanje solidarnosti i suosjećanja, a sve manje i manje sadrži elemente teorijskog servisa i zaštite pojedinaca koji „pristaju“ živjeti u njenim granicama. U trenutku kada je izumljen bog, čovjek je bezuvjetno pristao na koncept hijerarhijskog društva koje ostaje jedino mjerilo vrijednosti do danas.
Manje je važno je li bog pronađen da bi legitimirao hijerarhiju ili je hijerarhija nuspojava iz(bez)umljenog boga, efekt je i po nas danas i po one od prije 6500 godina koji su različito kvalitetno punili svoje želuce apsolutno isti. Ako ste zlonamjerni ili ako ste glupo-slijepi ne uočavate kako se upravo oko vas formiraju „socijalna plemena“ koja se sve manje prožimaju i koja će u ne tako dalekoj budućnosti postati odvojeni svjetovi. Elitni kvartovi, mjesta ograđena i odvojena rampama od ukupnog urbanog tkiva, čiji stanovnici žive poput štićenih osoba prikrivena identiteta, čija djeca idu u elitne škole i fakultete, čiji se bolesni liječe u najskupljim klinikama, postat će autonomna, izdvojena područja s opravdanim zahtjevima da ih se poštedi kontakata sa sirotinjom, s bolesnima, prljavima, nezaposlenima nisu više iznimka, nego su prihvaćeni oblik “suživota” zbog kojeg nitko više ne osjeća sram. Ti se svjetovi i danas sve rjeđe susreću, države svoje resurse stavljaju u zaštitu ekskluziviteta bogatih, koji će na (pre)ostale gledati u prolazu, kroz prozore svojih automobila ili helikoptera. Nerazumijevanje između ta dva svijeta postaje sve veće, ali ne generira dovoljnu društvenu napetost koja bi pokrenula nužne i odmjerene promjene prije nego stvar eksplodira. Godinama slušamo znanstvene analize o razlozima zašto propada ljevica, a riječ je o istom procesu koji se skriva u onim želucima od prije gotovo sedam tisućljeća. Nije da ljevica propada, nje jednostavno nema.
Nestala je u trenutku kada je pristala na kapitalizam kao neminovnost i kada se odrekla socijalizma ili komunizma pa makar i kao ideala, utopije u kojima će društvo biti najosjetljivije i najzaštitničkije prema onim najslabijima, najnemoćnijima. Suverenost društva trebala bi proizlaziti iz suverenosti pojedinca. Suveren pojedinac odlučuje o svojoj sudbini, ali ima i svijest o svojem mjestu u društvu, o neotuđivu pravu na osobnu slobodu, ali i iznimnu odgovornost za tu istu slobodu kojom ne smije ugroziti, poniziti, podčiniti nikoga do sebe ni u jednom jedinom detalju.
Pa ako postoji prešutni civilizacijski dogovor da se svatko do nas, uključivanjem u širi okvir, dobrovoljno odrekne dijelova svoje sebičnosti, ne može se onda ta ista sebičnost, gramzivost promovirati kao prijeko potrebna ambicioznost koja vodi napretku. Konflikt je to u kojem sila one koji se dogovora pridržavaju kažnjava i guši, a one koji dogovor krše štiti i potiče i tako nastaje kapitalizam. Ljevica, ako se misli odnekud, iz udobnosti svog maskirnog političkog skloništa, pojaviti i djelovati, mora vlastitu političku misao i akciju usmjeriti ne prema pristajanju na ovakav koncept, niti čak na njegovu modifikaciju, ona mora zahtijevati radikalnu promjenu društvene paradigme.Jer ne radi se više o slobodi da se svijet različito tumači, nego o nužnosti da ga se hitno mora spašavati. Barem onima kojima je još uvijek stalo, koji ne žive u „zabranjenim gradovima“, ne slave boga kao korporativnog dželata, ne padaju na koljena pred autoritetima uniformi i funkcija i ne traže da narušavanjem tuđih prava dokazuju svoju moć. Ne razumijem zašto je ljevicu sram izreći da želi socijalizam, ne razumijem kako to ove iz socijaldemokratskih torova nije onda sram zvati se ljevicom. Socijalizam 21. stoljeća nije pitanje ideologije, on je imperativ golog opstanka. U protivnom, za 6500 godina ne samo da će nas 98 posto iskopina imati prazne želuce, nego nas neće ni imati tko iskopati.