Kad se govori o krizi ljevice u Europi, valja biti precizan. U krizi je stara, tradicionalna ljevica, dok stranke nove ljevice ostvaruju značajne rezultate u nizu europskih zemalja. Posljednjih godina, osobito nakon europske financijske i dužničke krize, vidljiv je pad popularnosti socijaldemokratskih stranaka u cijeloj Europi, no istodobno se odvija proces formiranja niza stranaka nove ljevice koje brzo zauzimaju prostor tradicionalnih lijevih stranaka. To se sada događa i u Hrvatskoj. Socijaldemokratska stranka (SDP) doživjela je težak debakl na nedavnim parlamentarnim izborima, no Hrvatska je na tim izborima dobila svježu i artikuliranu zeleno-lijevu koaliciju Možemo! koja je s osvojenih sedam saborskih mandata postala najveće iznenađenje izbora.
Na pitanje je li koalicija Možemo! budućnost ljevice u Hrvatskoj, pronicljivi bard hrvatske ljevice, dramaturg i pjesnik Vjeran Zuppa odgovara kako je SDP “ipak ljevica koja ipak ne zna što bi sa sobom”, a čelnicima koalicije Možemo! poručuje da se klone banalnih, pa i arhaičnih rješenja.
Moderna politička platforma
– Možemo! je moderna politička platforma koja je zanimljivo sastavljena od manjih stranaka, a pri tome s iznenađujuće dobrim odnosom broja žena i muškaraca – analizira Zuppa koji ipak ne očekuje da će Možemo! zauzeti politički prostor SDP-a.
Politolog i politički analitičar Ivan Rimac podsjeća kako ova situacija nije potpuna novost s obzirom na to da su se i prije, u vrijeme kad je SDP imao problema u funkcioniranju i komunikaciji s biračima, pojavljivale alternative koje su u određenom trenutku mogle zadobiti pozornost dijela birača ljevice. To se, podsjeća, dogodilo i s Laburistima i s ORaH-om.
– Međutim, osnovni je problem tih alternativa bio to što one nisu mogle realizirati svoja obećanja zato što nisu prerasle u dominantnu političku snagu na ljevici. Svi takvi pokreti bili su zapravo disidentske struje SDP-a pa samim time i nisu nudili nešto radikalno novo i drukčije u odnosu na SDP. No, s koalicijom Možemo!, koja okuplja i zelene i ljevicu, sada prvi put imamo neke radikalno nove pristupe koji nude šansu u oživljavanje ljevičarske scene i nešto veći uspjeh ljevice nego što ga je imala u posljednje vrijeme – tumači Rimac.
On tu tezu gradi na činjenici da većina lidera i kandidata na listi Možemo! nije proistekla iz SDP-a, nego je riječ o, kako kaže, “nekim novim klincima”, iako to nužno ne znači da je riječ o mladim osobama. Radi se o ljudima koji su novi u stranačkoj politici, ali s velikim aktivističkim potencijalom i iskustvom što su ga stekli u sukobima s Tomislavom Horvatinčićem oko prenamjene Cvjetnog trga, a onda i sa zagrebačkim gradonačelnikom Milanom Bandićem.
Unutar koalicije Možemo!, pogotovo u zagrebačkom dijelu te koalicije, Rimac prepoznaje školovane politologe, što je, kako kaže, novost na našoj političkoj sceni jer sada imamo stranke koje vode doktori politologije. Riječ je o ljudima koji su dugo na političkoj sceni, najprije kao aktivisti, a sada i kao političari.
– Oni su se pokazali vrlo konstruktivnima u radu zagrebačke Gradske skupštine, posvećeni aktivističkim protestima protiv loše gradske vlasti. Zagreb je velik birački bazen, što se vidi i u njihovom broju osvojenih saborskih mandata – objašnjava Rimac zagrebačku pozadinu izbornog uspjeha koalicije Možemo!.
Podjednako je važna i zelena dimenzija koalicije Možemo!, ne samo u hrvatskom, nego i u europskom kontekstu, jer je to prvi slučaj da je zelena ljevica ostvarila takav izborni uspjeh u Hrvatskoj, ali i jedan od rijetkih primjera uspjeha zelenih stranaka na europskom istoku i jugu. Naime, zelene stranke jačaju na europskoj političkoj sceni posljednjih godina, a posljednji izborni rezultati u nekoliko europskih zemalja pokazuju da neočekivan uspjeh europskih zelenih stranaka na prošlim europskim izborima nije jednokratna pojava.
VIDEO Tomašević o Zakonu o obnovi Zagreba, rejtingu stranaka, poplavama...
Zeleni su, podsjetimo, na izborima za Europski parlament prije nešto više od godinu dana postigli fantastične rezultate u Njemačkoj, Finskoj, Luksemburgu, Francuskoj, Irskoj, Portugalu, Danskoj, Nizozemskoj, Švedskoj, Belgiji i Austriji, čime se grupacija zelenih stranaka okupljena u Europskoj zelenoj stranci u Europskom parlamentu povećala s 52 na 72 zastupnika. Zeleni su postali četvrta po veličini politička grupacija u Europskom parlamentu, a samo u Njemačkoj, najvećoj i gospodarski najsnažnijoj članici EU, zeleni su na europskim izborima osvojili 21 posto glasova, udvostručivši rezultat od prošlih izbora i pretekavši socijaldemokrate, što valja shvatiti kao početak dugoročnijeg trenda.
O snazi i važnosti zelenih na europskoj razini zorno svjedoči činjenica da je šefica Europske komisije Ursula von der Leyen na tu dužnost izabrana i glasovima zelenih, a nedavno potvrđeni povijesni europski fond za oporavak od koronakrize zapravo je zeleni dogovor (European Green Deal) koji zemlje članice obvezuje da 30 posto novca dobivenog iz europske blagajne moraju potrošiti na zelene projekte i ekologizaciju svojih gospodarstava i infrastrukture, čime je zelena politika prvi put ugrađena u temelj europske politike, što bi mogla biti povijesna prekretnica kada je riječ o implementaciji zelenih politika u svijetu.
Zbog opće zabrinutosti zbog klimatskih promjena zelene stranke doživljavaju političku renesansu u brojnim europskim zemljama, iako u pravilu nije riječ isključivo o zelenoj politici, jer nove zelene stranke u svojim programima zelene politike objedinjavaju s progresivnim lijevim politikama, idejama ljudskih, manjinskih i socijalnih prava. Time uspješno zauzimaju prostor što su ga dosad zauzimale tradicionalne socijaldemokratske stranke, koje, s druge strane, i to uglavnom neuspješno (transformaciju u lijevo-zelenu stranku nakon prošlih europskih izbora najavio je i SDP), pokušavaju zelene politike uključiti u svoje političke programe.
Zelene stranke u tome su uspješnije, zauzimajući se za prava najranjivijih društvenih skupina i povezujući problem klimatske krize sa socijalnim i ekonomskim pitanjima, baveći se istodobno klimatskim promjenama, migracijama, pitanjima društvene pravde i ljudskim i radničkim pravima, jer ta pitanja i jesu neraskidivo povezana. Tako su se zelene stranke uspješno približile građanima, dok se istodobno, osobito posljednjih godina, socijaldemokratske stranke konstantno udaljavaju od građana i njihovih problema, što je i jedan od glavnih problema SDP-a.
Nakon nedavnih lokalnih izbora u Francuskoj, zeleni vladaju najvećim francuskim gradovima, Lyonom, Marseilleom, Bordeauxom i Strasbourgom, a indirektno i Parizom, gdje su podržali socijalističku gradonačelnicu Anne Hidalgo. Zeleni su u Austriji u koaliciji s pučanima, dok je Zelena stranka u Irskoj omogućila aktualnu koaliciju dviju stranaka desnog centra. U Njemačkoj se već priprema koalicija pučana i zelenih nakon sljedećih izbora jer su zeleni istisnuli socijaldemokrate s pozicije druge političke snage u zemlji. Lijevo-zelene stranke osvajaju Europu.
Budućnost ili raspad?
Međutim, sve se to uglavnom odnosi na zemlje zapadne, “stare” Europe. Zelene stranke doživljavaju procvat u “staroj” Europi, što se ne može reći i za zemlje “nove” Europe, za što postoji više razloga. Jedan od glavnih sigurno je slabiji ekonomski status građana u novim članicama EU u odnosu na stare članice, a građani koji se svakodnevno suočavaju s egzistencijalnim problemima nemaju vremena za bavljenje dugoročnijim pitanjima kao što je pitanje klimatskih promjena. Drugi je razlog komplicirano političko-povijesno nasljeđe, zbog kojeg se lijeve stranke u bivšim komunističkim zemljama olako diskvalificiraju kao komunističke. Zbog toga je uspjeh lijevo-zelene koalicije Možemo! u Hrvatskoj izuzetno važan u europskom kontekstu, s obzirom na to da je Hrvatska, uz Češku i Poljsku, među rijetkim zemljama “nove” Europe u kojoj je zelena politika polučila značajniji uspjeh.
– U slučaju Možemo! riječ je o lijevo-zelenom pokretu, dok koalicija s Radničkom frontom svjedoči o tome da oni nemaju ništa protiv ljevice, što će biti zanimljivo pratiti zbog radikalnih izjava koje stižu iz Radničke fronte. Načelno mislim da takve ideje nemaju izgleda zadobiti širi krug poklonika u Hrvatskoj, no svakako je riječ o dobrodošloj protuteži radikalno desnim političkim grupacijama i bit će dobro da se uspostavi kakav-takav balans između ljevice i desnice, ali i da se spriječi radikalizacija umjerenih stranaka – analizira profesor Rimac.
Kada je pak riječ o budućnosti koalicije Možemo!, jedni u toj političkoj grupaciji vide budućnost hrvatske ljevice koja će postupno zauzeti politički prostor SDP-a, dok drugi predviđaju njezin brz raspad, iako nam iskustva sa sličnim strankama u europskim zemljama govore suprotno.
– Možemo! će sada rasti i to može biti problem SDP-u, ali glavni problem SDP-a je unutar te stranke, i to nije samo problem vodstva i homogenosti stranke, nego i problem nedostatka programskih ideja koji bi ponudile nov i svježiji pristup politici. Tradicionalna ljevica i inače u Europi ima problem s programskim osvježavanjem. Nakon propasti europskog ustava, koji je imao niz lijevih ideja, od inkluzije nadalje, ljevica ne pronalazi univerzalnu ideju djelovanja na razini cijele Europe, što se onda odražava i na nacionalnim razinama u vidu slabljenja socijaldemokracije, zbog čega je utjecaj socijaldemokratskih stranaka na europsku politiku oslabio, a pučani su preuzeli dominaciju. Međutim, osim tog problema SDP ima i dodatni problem zbog raširenog stajališta unutar te stranke kako je ona stožerna stranka oporbe i da je pozicija SDP-a neupitna bez obzira na to što oni radili, što je dovelo do unutarnje pasivizacije. To, naravno, u politici ne ide i glasači su kaznili tu pasivnost i činjenicu da stranka nije dobro komunicirala s građanima. To je sada došlo do izražaja zbog pojave Možemo!, a to će se još intenzivirati zbog unutarstranačkih previranja, jer SDP izborom novog predsjednika neće riješiti sve svoje probleme. Očekujem da će SDP imati nešto dulje razdoblje konsolidacije i da to otvara priliku Tomislavu Tomaševiću, Danijeli Dolenec i koaliciji Možemo! da na lokalnim izborima, koji za SDP dolaze prebrzo, preuzmu Zagreb, a onaj tko pobijedi Bandića u Zagrebu praktično je sebi otvorio put za dominaciju u Saboru. Zašto? Zagreb ima najveći proračun od svih lokalnih samouprava i onaj tko vlada Zagrebom ima priliku da se svidi ljudima već na temelju proračuna kojim upravlja, ali i da dominantnu poziciju u Zagrebu, koji broji petinu stanovnika Hrvatske, pretoči u velik broj zastupnika na nacionalnim izborima – prognozira Rimac i napominje da ni eventualni raspad Možemo! ne bi imao utjecaja na potencijal te koalicije, koji ni u tom slučaju, kako procjenjuje, neće nestati.
U ovom trenutku između SDP-a i Možemo! vlada relativno primirje. Iako je Možemo! rastao kako na kritici HDZ-a tako i na slabostima SDP-a, čelnici Možemo! poručuju kako ne priželjkuju propast SDP-a, nego samo ukidanje duopola u Saboru, što će SDP dovesti u situaciju da ne trči samo za biračima centra, nego da mora u praksi zastupati ideje društvene i ekonomske jednakosti građana, što dosad nije bio slučaj. Profesor Rimac smatra kako je razlog za to činjenica da Možemo! u ovom trenutku nema tako razvijenu organizacijsku strukturu da bi mogli iskoristiti eventualno potonuće SDP-a, iako je koalicija Možemo! svojim izbornim uspjehom i osvajanjem sedam mandata izborila proračunsko financiranje, što je iznimno važno u ovom trenutku za nastavak djelovanja. Masovno preuzimanje birača SDP-a podrazumijeva uspostavu organizacijske strukture u cijeloj zemlji, što u ovom trenutku nije prioritet Možemo!, nego je to rušenje Bandića na lokalnim izborima i preuzimanje Zagreba. Ta je stuba, procjenjuje Rimac, za Možemo! puno važnija. Prebrzo širenje stranke, napominje, rizik je da se u stranku ubace kompromitirani karijeristi koji ne dijele njihove ciljeve, što bi ugrozilo vjerodostojnost Možemo! pred biračima.
VIDEO VIDEO Siniša Hajdaš Dončić: Iz jednog razloga nam sada u SDP-u ne treba previše kanidata
Rimac smatra kako je osnovni problem i ljevice i desnice prilikom tranzicije na nove ideje pitanje tko zauzima centar, a ne tko definira ekstremne pozicije. Ljevica je svoj put prema svojoj prihvatljivosti među biračima centra gradila upravo na savezu sa zelenima, dok se desnica kretala prema populizmu koji je uspješno zahvaćao birače centra. Klasična ljevica više se ne može pozivati na radničku klasu jer je rad prešao u neke druge sfere i stari recepti više nisu prihvatljivi, dok Možemo! predstavlja veliko osvježenje na političkoj sceni već na retoričkoj razini, što će naš politički život učiniti zanimljivijim.
Senzibilitet za mlađe birače
– Bilo je zanimljivo pratiti kako je Tomašević u jednoj raspravi o sigurnosti u zemlji naglasio da država treba zaštititi građane i od pretjeranog globalnog zatopljenja i zagađenja, a ne samo od vojnih napada, što će sigurno izazvati pozornost jednog dijela birača koji nisu bili zadovoljni onim što se dosad moglo čuti na političkoj sceni. Čelnici Možemo! imaju senzibilitet koji može privući mlađe birače, a tu su i nove ideje i retorika koja je bitno zanimljivija od retorike starih stranaka – ocjenjuje Rimac.
Iako je koalicija Možemo! inspiraciju pronašla u pokretu Barcelona zajedno, koji je prije nekoliko godina uspio osvojiti vlast u tom gradu, platforma Možemo! mogla je dosta toga naučiti i iz iskustva slovenske Ljevice, današnje opozicijske stranke koja je svoj politički put također počela prije nekoliko godina kao koalicija Združena ljevica i koja predstavlja najveći uspjeh nove ljevice na ovim prostorima.
Principijelnost, a ne vladanje
Osvrnuvši se na djelovanje stranke Ljevica na slovenskoj političkoj sceni, ugledni slovenski novinar i pisac Ervin Hladnik Milharčič ocjenjuje kako je pojava Ljevice za slovensku politiku bila pozitivna. Bila je to stranka čija je snaga počivala samo na retorici, što se može reći i za Možemo!. Međutim, kad je riječ o političkoj praksi, naš sugovornik prilično je kritičan prema Ljevici, ističući kako se ta stranka nije snašla nakon prošlih parlamentarnih izbora, kada je svojim mandatima odlučivala o sudbini Vlade Marjana Šareca, ali nije željela ući u vladajuću koaliciju.
– Oni su ekskluzivisti, što onemogućava bilo kakvu sinkronizaciju lijevog centra. Socijaldemokrati imaju strukturu, a nemaju ideje, dok Ljevica ima ideje, a nema strukturu.
Problem slovenske ljevice je konceptualna nemogućnost zajedničkog nastupa stranke Ljevica i Socijaldemokratske stranke. U Ljevici se stalno pozivaju na načela, a politika, znamo to dobro, puno je više od toga. Koja je vrijednost stranke koja ne želi vladati?
To je stranka bez odgovornosti. Ucjenjivanjem Šareca Ljevica ga je oslabila i Šarec nije više mogao vladati, što je otvorilo prostor Janezu Janši koji je preuzeo vlast nakon Šarecove ostavke. To je slovensko iskustvo s Ljevicom, ali to ne mora značiti da će se isto dogoditi i u Hrvatskoj – zaključuje Hladnik Milharčič pojašnjavajući kako je u ovom trenutku teško povlačiti paralelu između Hrvatske i Slovenije, s obzirom na to da Hrvatska, za razliku od Slovenije, kako upozorava, ima normalnu desnicu: “HDZ s Plenkovićem na čelu normalna je desnica, a Škoro je ono što mi imamo na vlasti. Kad je riječ o opoziciji, Slovenija je ispred Hrvatske. No kad govorimo o vlasti, Slovenija je u hrvatskim devedesetim godinama”.
Nova zelena ljevica je još radikalnija i fašistoidnija od stare