Vic tjedna: Pitaju malog iz Sinja: - Za koga navijaš? - Za Hajduka! - A od europskih klubova? - Za Zrinjski!
POKOPALI SMO ŽIVOG DOBITNIKA NAGRADE ZA ŽIVOTNO DJELO
Gledajući Hajduk (kolovoz 2023.)
Grickam indijske oraščiće i gubim živce gledajući Livaju i društvo kako promašuju. Dinamo mi je od djetinjstva u srčeku. Ali drag mi je i Hajduk.
Obećah sam sebi. Ako nabiju Grke, razbit ću ovaj tanjur sa "zanimacijom".
I baš u trenutku kad Kotarski obrani zicer, zvoni mobitel.
– Umro nam je Žele Klarić – javlja mi Hrvoje Benić - Barakuda.
– Jesi siguran? – pitam u nevjerici.
– Javio mi je prijatelj kojem je to rekao Ljubo Pavasović.
Vidim, vrag je odnio šalu. Zovem Želeove frendove Sukija, Hrvojicu… I njima je tužnu vijest javio Barakuda. Bivši vaterpolski golman. I jedini u povijesti tog sporta koji je primio gol kroz noge.
Više ne razmišljam o tekmi. Šokiran sam. Tužan.
Žele mi je bio prijatelj. Još nije ni potrošio lovu od Nagrade za životno djelo "Franjo Bučar".
Struji mi glavurdom da je Klarić sudio na pet olimpijskih igara, na pet svjetskih prvenstava, devet europskih… Ma ima toga za punu kašetu.
Dva puta je službeno proglašavan najboljim sucem svijeta. Na finalu Lige prvaka u Barceloni nudili su mu ključeve sportskog Jaguara.
– Naravski da san ih odbija. Reka san ljudima da mi je domovina u ratu i da bi privatija tenk. Kako bi izgledalo da moji prijatelji ratuju, a da se ja po Zagrebu điram u Jaguaru – pričao mi je Žele.
U knjizi "Tajne putnih pića" pisao sam kako je John Wayne odbio pružiti ruku vaterpolistima iz Jugoslavije.
– Pred Olimpijske igre u LA-u bili smo gosti Dubrovčana Ante Botića - Kite koji je kupija ranč popola s najvećim filmskim kaubojem. Klopali smo roštilj, a jedan čovik je kosija travu. Šokira nas je Kito rekavši da je to John Wayne. Tili smo ga upoznat, a on je, čuvši da smo iz Juge, odmahnuo rukom i viknuo: "Vaterpolisti komunisti, go home!" – prisjećao se Žele.
Oplakujući ga, prisjetio sam se spike o njegovu druženju s Fidelom Castrom, Steveom McQueenom, Jackom Nicholsonom…
Uvijek se hvalio da ga nikad u karijeri nisu hitili u bazen.
Sudio je i finala dubrovačke Divlje vaterpolske lige.
Organizirao sam da ga moji prijatelji gospari napokon bace u more.
Saznao je i zaprijetio da neće suditi.
Razmišljam da za iduću Nedjelju moram napisati In memoriam.
Ode mi dobar prijatelj.
Popili smo skup hampere putnih.
Ljutio bi se na mene kad bih mu šapnuo:
– Jebeš taj tvoj sport u kojem igrači nose dresove na glavi.
Utakmica me više nije zanimala.
Razmišljao sam što napisati a da ne bude ljiga.
Kad oko ponoći zvrcne Suki:
– Zovni Klarića. Eno ga – živ i zdrav!
Odmah okrenem broj.
Javi se već oplakani Žele.
– Ma, frende, sve je O.K. U Splitu san, kad se vratim, eto me na srdelama kod Vlahe.
E, stvarno malo treba čovjeku da bude sretan.
Hajduk izgubio, ali Žele je živ.
Pa tanjur valja razbiti.
Za sretan kraj.
NEKI BI PONOVO OTPRLI GOLI OTOK - SAMO ZA GAVRANA
Razmišljanja (kolovoz 2023.)
Da je kojim slučajem živ, Mladen Delić bi viknuo:
– Ma, ljudi moji, je li to moguće?!
Najčitanijeg, najprevođenijeg, najizvođenijeg… hrvatskog pisca napadaju sa svih strana.
Rafalnom paljbom.
Oni koji mu nisu ni do koljena.
Otprli bi oni, da mogu, i Goli otok.
Samo za Miru Gavrana.
Velikog pisca.
Predsjednika Matice hrvatske.
Mog prijatelja.
Samo zato što se drznuo u svojoj domovini, koja već ima Zakon o jezicima manjina, pokrenuti inicijativu za donošenje Zakona o hrvatskom jeziku.
Prozivaju ga samozvani zaštitnici štokavskog, kajkavskog, čakavskog…
Pročitao sam gotovo sve Gavranove romane, pripovijetke, drame, pjesme…
On piše na štokavskom, čakavskom, kajkavskom…
Stavljaju ga na stup srama.
Svrstavaju ga među crnokošuljaše.
A u njegovim djelima, u njegovim javnim istupima, nema ni jedne rečenice koja im daje za pravo.
– U preambuli Zakona o hrvatskom jeziku piše da se poštuje Zakon o jezicima manjina – kaže mi Miro.
Nagovaraju ga da tuži dežurne progonitelje i dušebrižnike.
Ali to mu ne pada na pamet.
– Odvjetnici kažu da bi na sudu dobio sve tužbe. Ali ne mislim nikoga tužakati. Niti s ikim polemizirati. Okupili smo u Matici pet vrhunskih jezikoslovaca, u čiji posao se ni jednog trenutka nisam miješao. O Zakonu su vodili brigu stručnjaci.
Kažem mu kako je moja starija kći Mia u Osnovnoj školi Isidora Kršnjavog imala problema jer je nastavnicu povijesti ispravila rekavši: "Profesorice, Vi uporno govorite o točku povijesti, u Hrvatskoj se kaže kotač.
I eto ti frke.
Kažem Miri da njegove dežurne prozivače ne boli inicijativa Matice za donošenje Zakona o hrvatskom jeziku.
Boli njih nešto drugo.
Miro trenutačno ima 40 "živih" predstava koje se igraju po cijelom svijetu.
– Uskoro ću te zvati na premijeru nove predstave "Agencija za sreću" i na promociju novog romana "Portret duše". Oko 400 stranica pisao sam par godina – reče mi.
A ja ga, s veseljem, citiram.
Da još više zaboli njegove histerične kritičare koji su u odnosu na njegov književni opus pikzibneri.
Znaju oni što to znači.
Iako nisu hrvatske riječi.
Kladio bih se da ti "zibneri", koji će se možda prepoznati, nisu ni pročitali nacrt Zakona o hrvatskom jeziku.
Ali napadaju li ga, napadaju.
Otvorili bi i zloglasni zatvor za Gavrana.
Skresali mu krila.
Da više ne leti.
Jer da njega nema, možda bi i netko od njih bio veliki pisac.
Dok je Miro živ.
Oni to nisu.
Niti mogu biti.
KAD NAM TATA GVARDIOL ČISTI SALPE
Ribarnica i WhatsApp" (kolovoz 2023.)
Kaže mi šulkolega iz trešnjevačke gimnazije da bivše komade, koje je bario u diskotekama, sad sreće uglavnom u apotekama.
– Kako afričku šljivu još ne konzumiram, radije sam u ribarnicama nego u ljekarnama.
Na Dolcu kod Joškova tate Tihomira Gvardiola uglavnom kupujemo inćune i srdele.
Ovaj put bacili smo oko na salpe.
– Bil' nam ih očistio – pitam malo bojažljivo tatu Gvardiola.
– Zašto ne! – reče i krenu nožićem strugati ljuske.
– Sin je bio igrač tekme u Superkupu sa Sevillom. Bit će da je na tatu – ometam Tihomira dok čisti salpe.
– Bit će da je malo i na mamu – uzvrati skromno.
U redu za srdele glumac Alen Šalinović.
– Kako je mala Petra? – pitam ga za kćer koju sam nekad davno "slikavao" s mamom Majom Petrin i Severinom.
– Ma koja mala! Diplomirala je psihologiju. Imam ja iz drugog braka i kći Maritu. Preslatka je, a super se slaže sa starijom sestrom.
Gvardiol u trenu očisti dvije kile salpi i mi odosmo put terase Saloona.
Dok čekam klopu, javi mi se prijatelj Dimitrije Popović.
– Pogodi, šefe, gdje sam?
– Kupaš se u Budvi.
– Ne. Na Lovćenu tražim kamenje.
Prepadoh se da mu je sunce udarilo u glavu.
No brzo uslijedi objašnjenje.
– Ugodnih je 16 stupnjeva. Kamen mi treba za izložbu posvećenu Njegošu i njegovoj "Luči mikrokozma". Zvat će se "Između neba i kamena" – reče i nastavi potragu.
Nakon klope napuštam diskoteku i pravac u apoteku.
Naručili mi prijatelji iz dijaspore lijekove kojih u njih nema.
I to je to.
Zdravi bili.
A John Wayne preminuo u lipnju 79. a olimpijada u LA održana u ljeto 84.?