Mnogima je zapela za oko nedavna izjava ministra gospodarstva Đure Popijača, kada je poručio kancelarki Angeli Merkel da Hrvatska ne želi biti tržište jeftine radne snage. Istodobno, gledajući podatke poslovanja tvrtke njegove supruge Deko-kamen za prošlu godinu, vidljivo je da plaće radnika u prosjeku iznose oko 3000 kuna, dakle manje od prosječne hrvatske plaće. Tvrtka se bavi proizvodnjom dekorativnih zidnih obloga za građevinski sektor te je, istodobno s padom građevine, pala i potražnja za tim radovima, a onda i plaće, za više od tisuću kuna u godinu dana.
Regres i božićnica
Ministar Popijač potvrdio nam je kako u tvrtki uglavnom radi nekvalificirana radna snaga te da im je plaća smanjena s obzirom na krizu, ali da isto tako varira od mjeseca do mjeseca, ovisno o opsegu posla, a i radnicima su isplaćeni regres i božićnica. – Pa neka onda netko procijeni je li to malo ili nije – kaže Popijač. I uistinu se može postaviti pitanje nije li to zadovoljavajuća plaća, s obzirom na to da pojedinci sa srednjom stručnom spremom u nekim tvrtkama rade za isti ili niži iznos. Usporedbe radi, ministrova supruga Marina Popijač direktorica je i tvrtke Sunčane šume, u kojoj su plaće oko 10.000 kuna, ali za pretežno visoko obrazovan kadar. Kako god bilo, teško je govoriti je li neka plaća mala ili velika. S obzirom na stručnu spremu, plaća i nije mala, ali isto tako nije lako živjeti od 3000 kuna mjesečno.
Potvrđuje to i Sanja Crnković Pozaić, stručnjakinja za tržište rada, objašnjavajući kako su plaće najčešće određene ponudom i potražnjom.
– Tako je to i u građevinskom sektoru. Kada je trebalo mnogo radnika i kada su se zbog toga nekvalificiranoj radnoj snazi morali pridružiti i kvalificirani radnici, podigla se cijena rada. Zbog pada radova i manje potražnje za radnicima, automatski je pala i plaća – kaže Crnković Pozaić.
Konzultant Damir Novotny kaže da ništa nije sporno – dok nam je produktivnost tako mala, ni plaće ne mogu biti veće. Ipak, činjenica je da se ministar ne bi trebao razbacivati izjavama o nepoželjnoj jeftinoj radnoj snazi, posebno zato što trenutačno nema temelja da bude drukčije. Više nemamo sofisticirane proizvodnje jer smo i onu koju smo imali, poput Plive, a uskoro možda i Ine, izgubili. A ulagačima nismo poručili u kojim ih sofisticiranijim sektorima želimo.
Ministar se opravdava da je i njegova izjava o tome da ne želimo jeftinu radnu snagu izdvojena iz konteksta. Naime, kada se govorilo o tome da je srpska radna snaga jeftinija od hrvatske, zbog čega Srbija može lakše privući strane ulagače, Popijač se nadovezao, želeći reći da mi možemo privući drukčiju vrstu investicija. – Želja nam je privući ulagače koji će stvarati proizvode veće dodane vrijednosti, što će zahtijevati i kvalificiraniju radnu snagu – objašnjava Popijač svoju izjavu.
Pad plaća je – trend
Isto stajalište već dulje ponavlja i njegov kolega iz Vlade zadužen za investicije Domagoj Milošević, koji tvrdi da naše malo tržište ne može imati jeftinu radnu snagu, to mogu imati veća tržišta poput kineskoga. U Miloševićevoj tvrtki Pastor TVA prosjek plaće je oko 5000 kuna, a u Pastor Inženjeringu, gdje prevladavaju radnici s visokom stručnom spremom, plaće su i iznad dvadeset tisuća kuna. No, te su plaće rijetkost na domaćem tržištu, a s obzirom na to da je u europskim zemljama trend pad plaća, sigurno će i nas stići ista sudbina. Posebno zato, kaže Novotny, jer nam je produktivnost mala, a to u krizi posebno dolazi do izražaja. Vlada bi, kaže, trebala napokon ulagačima poručiti u kojim ih sektorima želimo, pa bismo onda i mogli željeti da ne budemo tržište jeftine radne snage.
u Austriji...