Ostat će vječiti misterij što se dogodi ljudima kad uskoče u uloge koje donose i mrvicu moći. Je li riječ o nekoj kemijskoj reakciji u mozgu zbog koje čovjekove jedinke koje uvečer obuku svoje pidžame i legnu uobičajevno prosječne ujutro ustaju kao svemoćna i samorazumljiva božanstva koja su odjednom sposobna pisati zakone, usmjeravati čitavo društvo i koje postaju toliko važne da se njima mora prilagoditi čitav sustav?
Uzrok takve preobrazbe može biti samo medicinske naravi. Jer, teško je zamisliti da bi ozbiljan čovjek, bez nekog jakog vanjskog razloga, umislio da je iznad Ustava i zakona, da za njega trebaju postojati posebna pravila te kako ih nema, sjeo i sam ih sebi napisao. U hrvatskoj politici, na žalost,, takvi umišljaji nisu izuzetak, pa i to što je saborsko Povjerenstvo za sprečavanje sukoba interesa napisalo protuustavan pravilnik o načinu svog rada samo je jedna u nizu aferica koje svjedoče o nekompetentnosti političke elite.
Ipak, slučaj famoznog pravilnika zaslužuje malo detaljnije seciranje jer je presedan koji pokazuje što se događa kad se mali Ivica (ne Račan!) zaigra visoke politike, tj. kad se, možda i u najboljoj volji, posla prihvate ljudi koji mu ili nisu dorasli ili ga zapravo ne žele raditi ali se to ne usude glasno reći.
Dosad se, naime, još nije dogodilo da netko jednim banalnim internim aktom izvede takav prodor u ustavni rezervat da se uzdrmaju i Ustavni sud i Ured predsjednika. Predsjednik Mesić je samo zahvaljujući diskretnom upozorenju iz Ustavnog suda u zadnji trenutak pošteđen blamaže. Njemu su, naime, članovi rečenog Povjerenstva prema scenariju koji su sami napisali trebali prisegnuti da će časno i odgovorno utjerivati poštenje u kosti potencijalno nepoštenim političarima. To samo po sebi ne bi bilo problem da Ustav ne propisuje tko priseže šefu države. No, to je tek početak ustavno-pravne uzurpacije. Kroz cijeli se pravilnik, naime, protežu odredbe koje su povjerenici za sprečavanje sukoba interesa sami sebi osmislili: od toga da mogu s posebnim iskaznicama provoditi istrage po uzoru na djelatnike USKOK-a, preko toga da im se osigura vlastiti budžet i ustroji ured predsjednika Povjerenstva, do toga da i vanjski članovi delegirani među uglednim javnim djelatnicima dobiju imunitet, ekskluzivni zaštitni instrument koji Ustav daje samo izabranom šefu države, zastupnicima, sucima i Ustavnom sudu.
Da bi se nekako premostila neugodna situacija, Povjerenstvo samo šalje svoj uradak na ocjenu Ustavnom sudu, a njegov privremeni šef, narodnjački zastupnik Antun Kapraljević, poručuje da od utvrđivanja sukoba interesa neće biti ništa dok ne dobiju pravorijek ustavnih sudaca. A kad ga dobiju, onda će valjda opet prionuti pisanju pravila... I tako unedogled.
Toliko o strastveno deklariranoj volji političara da pročiste svoje redove od nemorala. Kad bi u politici vrijedila zapovjedna odgovornost, Kapraljević bi već dao ostavku ili bi bio smijenjen. Ovako, nikom ništa, iako je esperimentalni pristup Povjerenstva pisanju vlastitog pravilnika stavio pred zid i sam Ustavni sud. On se, naime, uopće ne smije dovesti u situaciju da ga ocjenjuje jer bi time jednom internom aktu koji je trebao regulirati proceduru dao važnost zakona.
Tu dolazimo do apsurda da ustavni suci, koji mogu ukinuti bilo koji zakon zbog neustavnosti, ne mogu to isto učiniti s jednim bezvrijednim pravilnikom. Jedini im je izlaz iz nemoguće situacije da napišu upozorenje šefu Sabora Šeksu da su zamijećene neustavnosti i sugeriraju mu da pravilnik ukine parlament.
I što reći? Toliko gnjavaže zbog neznanja i manjka samokritičnosti, a obračun s navadom da se iskoristi politička pozicija za vlastiti probitak ostaje - na čekanju. Ili je to možda i cilj?