Kako preživjeti povratak u školske klupe, a kako pripremiti prvašiće? Učiteljica donosi savjete

Bio to prvi polazak u školu u životu ili povratak u školske klupe nakon dugih i bezbrižnih praznika, početak nove nastavne godine uvijek je stresan i za učenike i za njihove roditelje. Nije jeftino opremiti dijete za školu, nije lako ni pripremiti ga na obveze koje slijede, a nerijetko je i živa muka odlijepiti ih od ekrana i motivirati na učenje. Onu staru "od kolijevke pa do groba najljepše je đačko doba" mnogi će, i roditelji i djeca, danas izgovarati jedino u sarkastičnom tonu.

Neka brinu o svojim stvarima

No nije sve tako crno i strašno, a niz je načina kako povratak u školu učiniti što bezbolnijim i za učenike i za roditelje. Pa krenimo redom – kako pripremiti dijete za prvi razred osnovne škole? Jer, ono što je važno roditeljima nije nužno važno i učiteljima.

– Kao prvo, nije nam važno da djeca znaju čitati i pisati, to se u školi nauči. Naravno, djecu koja žele ranije naučiti čitati i pisati treba podržati i osigurati im poticajno okruženje gdje će ona svoje zanimanje pretvoriti i u djelo. No, ako nisu za to zainteresirana, nikako ih ne treba forsirati. Drugo, ne smije ih se plašiti školom, u stilu "gotovo je, nema više igre" ili "jao, kad te učiteljica uhvati". Nije gotovo ništa, otvaraju se novi aspekti života, ali igra ne prestaje. I ja se još uvijek igram – smješka se Vlatka Benki Brkić, učiteljica savjetnica u Osnovnoj školi Frana Krste Frankopana Osijek. Iza učiteljice Vlatke punih je 25 godina radnog staža, a za koji dan u njezin će razred sjesti prvašići.

– Sjetim se uvijek jedne mame s početka svog radnog vijeka koja se brinula što joj je dijete znalo napisati samo "1" i "A" kada je krenulo u prvi razred. Iako sam bila mlada učiteljica, nisam u tome vidjela problem, a to dijete sve je naučilo i postalo uspješan mladi čovjek – ohrabruje ona.

Kako bi svoje mališane što bolje pripremili za proces učenja čitanja i pisanja, roditeljima se preporučuje da s njima igraju igrice kao što su "slovo na slovo" i "kalodont", ili u šetnji promatraju predmete oko sebe pa slovkaju njihove nazive. Treba obratiti pažnju i drže li ispravno olovku pa ih, po potrebi, korigirati.

– Važno je poticati dijete na brigu o svojim stvarima, a ne da im roditelji spremaju knjige i pribor u torbu, korisno je naučiti ih vezati vezice, zatim poticati ih da sudjeluju što više u malim kućanskim poslovima, poput iznošenja smeća, i pustiti ih da se što više igraju. Po meni, najbolja je to priprema za školu – poručuje učiteljica Vlatka Benki Brkić.

Što se tiče učenika viših razreda, već je sada, kaže, vrijeme da počnu smanjivati vrijeme provedeno ispred ekrana, kao i da ranije navečer odlaze u krevet, pa će se samim time ranije i buditi.

VEZANI ČLANCI:

– Isto tako, važna je organizacija vremena pa treba ispitati kojim se aktivnostima žele baviti, ali ne smijemo ih prenatrpavati obvezama i ispunjavati vlastite ambicije. Neka pogledaju popis predmeta za svoj razred i obavezno sami napišu svoje ime na omotima udžbenika i bilježnica, a ne da to učini mama. Roditelji previše preuzimaju brigu u pripremi za školu pa djeca na kraju budu tek pasivni promatrači. Škola je prvenstveno briga djece, a roditelji su tu kao logistika pa im, primjerice, kupe gumicu ako su je izgubili, no o toj gumici, olovci, knjigama trebaju se brinuti isključivo učenici – naglašava naša sugovornica.

Nerealni ciljevi

Poticanje čitanja, dodaje, izuzetno je važno, neovisno o tome hoće li djeca čitati sama ili s roditeljima, a i tako ih se ujedno udaljava od ekrana.

– Motivacija je pola posla, a najbolje je ako dijete ima unutarnju motivaciju. Ako ona ne postoji, i roditelji i učitelji trebaju se potruditi kako bi je potaknuli. Ima djece koju je prilično jednostavno motivirati, a ima i onih kod kojih je to daleko teže postići, i to zato što su ogrezla u tehnologiju. Kako ja mogu konkurirati TikToku, a pričam o reljefima? Usto, i mi roditelji znamo otežati učiteljima kada kažemo djeci: "Ma što to učiš, nikada ti to u životu neće trebati." Nastavni su sadržaji alat kojim razvijamo moždane vijuge, nisu nužno neophodni da bismo preživjeli u današnjem svijetu, no njima bildamo mozak – prikazuje nam Vlatka Benki Brkić koja je, inače, s kolegicom psihologinjom Jadrankom Oberman-Sebenji objavila komplet vježbi za razvoj pažnje za 1. i 2. razred, pod nazivom "Pažnja, molim!".

Roditelji na učitelje, poručuje, trebaju gledati kao na najbliže suradnike – na istim su, a ne na suprotnim stranama. Upravo su zato negativni komentari roditelja o školi i nastavnicima štetni.

– Djeci danas namećemo nerealne ciljeve, primjerice da moraju svi upisati fakultete, što je nemoguće, pa se u startu demotiviraju. Dogodi li se djetetu dva-tri puta neuspjeh, ono samo sebe uvjeri da nije dovoljno inteligentno te počne tonuti, i u takvim ga situacijama moramo ohrabrivati. Isto tako, roditelj sam dvoje srednjoškolaca, nikada im nisam platila instrukcije, barem danas imaju niz načina da nauče i razjasne što im nije jasno, od konzultacija s nastavnicima, do nastavnih sadržaja na internetu, posebice nakon pandemije. No, mi smo, nažalost, društvo koje cijeni samo ono što plati – zaključuje.

VIDEO  Štete od nevremena u sisačkom prigradskom naselju Palanjek