Kako smo jeli prijesne krumpire da izbjegnemo JNA

Da je život pun paradoksa, pokazalo je upravo prozivanje premijera zbog nesluženja vojnog roka, a koji istodobno želi uvesti u Hrvatsku redoviti vojni rok. Naime, u ondašnje doba, kada je Andrej Plenković, kao i mnoge generacije prije njega i još nekoliko poslije njega, bio u dobi za vojsku, značilo je to odazvati se pozivu za regrutaciju u Jugoslavensku narodnu armiju. Svatko normalan tko je dobio takav poziv u 18. godini, osobito ako je bio na pragu fakulteta i u zanosu mladenačkog života, sledio se ili barem odrvenio jer je odlazak u JNA značio ne samo gubitak vremena od godinu i pol dana, nego prije svega služenje besmislu jednoga sustava koji je JNA upotrebljavala kao jednu od najmoćnijih poluga za kolektivno ispiranje mozga.

To je već na prvom koraku osjetio svaki „gušter“, kako su nazivali mlade vojnike koji bi došli u vojsku, čim bi zakoračio u neku od kasarni. JNA je bila sama sebi svrha. Obuka koja se prolazila, prekomande, vojne pošte, karaule, vojne vježbe, manevri i slično postojale su isključivo kako bi sustav mladim ljudima, koji su tek trebali zakoračiti u život, isprao mozak i ubio volju, odnosno modelirao poput gline njegovu savjest u socijalističko-komunističkom duhu koji nigdje nije živio tako snažno i samoživo kao upravo u bivšoj JNA. 

Mnogima je stoga, kada bi im stigao poziv za regrutaciju i liječnički pregled, padalo na um da se iz toga izvuku. Tatini sinovi s jakim vezama imali su najveće šanse. Oni drugi bili su osuđeni na kojekakve vratolomije. Mnogima se najjednostavnije učinilo praviti se malo ludima i mutavima, ali je liječničke komisije bilo uglavnom teško prevariti pa bi ispadali još luđi i jadniji kada bi im se priopćilo da su ipak dobri za vojsku. A ljudi su svašta pokušavali, od onih koji su pušili tri kutije cigareta noć prije pregleda i onih koji nisu noćima spavali kako bi se pred liječnicima rušili u nesvijest do onih koji su jeli prijesne krumpire i previjali se od bolova… Rijetki su uspijevali prevariti sustav već na prvom koraku.

S druge strane, vladalo je tada (baš kao i danas) opće mnijenje kako je izbjegavanje vojne obveze izbjegavanje odrastanja, tj. susreta s vlastitom muškošću, pa se govorilo da onaj tko nije za vojsku nije ni za ženu, tj. ženidbu. Takvo opće razmišljanje dio je istog moralizatorskog javnog sklopa koji se i danas nudi, kada moraliziranje nad svime i svačime, potrebnim i nepotrebnim, postaje glavni kriterij prosudbe za sve oko nas i sve aktualne teme, od uvođenja vojnoga roka preko devalvacije kune do jaja uvezenih iz Poljske. Moraliziranje je rak-rana ovoga društva jer ono ne gleda ni na jedan na problem iz perspektive morala kao općeprihvaćene norme zajednice, nego isključivo iz tisuća sitnih osobnih perspektiva malih „zakonodavaca“, koji bi neku svoju normu htjeli nametnuti drugome i propisati mu kako živjeti.

Takvo moraliziranje dohvatilo se i ove priče o eventualnom uvođenju vojnog roka od mjesec dana (koji je, budimo iskreni, prilično nejasan baš u takvoj formi) i osobnog iskustva jednog čovjeka koji je slučajno i premijer države. O naravi i meritumu njegova primjera nitko ne zbori, a takvih je fakina koji su probali i/ili uspjeli izbjeći JNA kod nas mnogo. Jednostavno jer nisu željeli zakoračiti u tu ideološku praonicu mozga, koja je, primjerice, ljude bez ikakva pitanja učlanjivala u Savez komunista, degradirala njihovo ljudsko dostojanstvo do najnižih granica, sustavno ispirala mozak „moralno-političkim vaspitanjem“, Hrvate držala pod posebnim povećalom i na najmanju sumnju da nešto hrvatuju provodila KOS-ovske istrage, posebno uživajući u maltretiranju onih vojnika za koje se zna da idu u crkvu ili su kandidati za svećenike. Današnja hrvatska vojska nema u sebi ni trunka te ideološke mašinerije i to je neka sasvim druga priča. Ipak, i iz JNA dečki su se vraćali malo promijenjeni, ozbiljniji i s dozom muškosti koju ne bi mogli steći da su ostali kod kuće, uz mamine suknje. Dril ih je očvrsnuo pri izlasku iz adolescencije.

Ali, da paradoks bude još veći, ta ista JNA koju je Plenković, kao i mnogi, uspio izbjeći, pokazala se poslije kao stroj za ubijanje u rukama Slobodana Miloševića i njegovih partnera, razorivši gotovo polovicu Hrvatske. Mnogi koji su je izbjegli prvi su se (pazi sad!) prijavljivali u dragovoljce za obranu domovine i slabo naoružani i u tenisicama, do jučer kilavi i nesposobni za JNA, branili Hrvatsku od te iste vojske koja ju je napala. I što ćemo sad? Postati taoci takvih paradoksa ili žrtve neprekidnih moraliziranja u našem društvu ili se posvetiti traženju odgovora na bitna pitanja, a jedno od njih je zašto je Hrvatskoj potrebna redovna vojska u ovom trenutku i za skora buduća vremena? Čuje li netko s vrha, možda, zveckanje oružja u daljini koje do ušiju običnih smrtnika još ne dopire? Ili smo nekome nešto obećali, a nismo to svima rekli. To su prava pitanja za premijera i vodstvo države, a ne anemija ili slične boljetice od kojih su tada na regrutaciji za JNA željeli bolovati mnogi, a rijetkima je to na kraju i uspjelo.

>> Premijer Andrej Plenković nije išao u vojsku