Kako smo uništili poljoprivredu uz uloženih 40 milijardi kuna

Osim golemih šteta koje nam je prouzročila epidemija koronavirusa, učinila nam je i poneku uslugu. Jedna od njih je skretanje pozornosti nacije na sramotnu činjenicu naše nesposobnosti da domaćom proizvodnjom hrane podmirimo svoje potrebe. Iako su novinari koji prate poljoprivrednu problematiku često upozoravali na taj problem, tek nas je blokada granica i strah od nestašice prehrambenih artikala natjerao da se zamislimo nad tim paradoksom.

Kako Hrvatska kao zemlja koja ima potencijale za poljoprivrednu proizvodnju kojom bi mogla prehraniti čak četiri puta više stanovnika nije u stanju proizvesti dovoljno za ovako malobrojnu populaciju? Dodamo li tome podatak da je samo u posljednjih deset godina različitim poticajima država u poljoprivredu uložila više od četrdeset milijardi kuna, to nas pitanje još više iritira. Pronalaženje krivca u uvozničkom lobiju i slična argumentacija najčešće su korištena opravdanja koja se koriste kao „dimne bombe“ koje služe odvraćanju pozornosti od stvarnih uzroka.

Domaću poljoprivredu svih ovih trideset godina od osamostaljenja Republike Hrvatske sustavno uništavaju njezini samoproglašeni zaštitnici. Političari koji su vodili Ministarstvo poljoprivrede svoj su uspjeh dokazivali količinom proračunskog novca koji su potrošili na poticanje poljoprivrede, a ne rezultatima ostvarenim u poljoprivrednoj proizvodnji. Tako su se kupovali glasovi za podršku na izborima i tako se upropaštavala domaća poljoprivreda. Proizvodnja je s predratnih oko 33 milijarde prepolovljena na današnjih 17-18 milijardi kuna. Godišnje uvezemo jednu milijardu eura poljoprivredno-prehrambenih proizvoda više nego što izvezemo. U prošloj 2019. godini manjak u vanjskotrgovinskoj razmjeni porastao je za više od 20 posto.

Stanje je za nas još nepovoljnije jer izvozimo poljoprivredne proizvode niske dodane vrijednosti, a uvozimo one s većom. Izvozimo pšenicu, a uvozimo pekarske proizvode. Izvozimo kukuruz, a uvozimo meso. Izvozimo uljarice, a uvozimo ulje. Pogrešna poljoprivredna politika rezultirala je pet puta manjom produktivnošću od prosjeka razvijenih zemalja Europskoj uniji. Zaostatak za novim članicama EU tek je nešto manji. Do tih poraznih pokazatelja dovela nas je katastrofalna politika raspolaganja kako financijskim tako i prirodnim resursima.

O tome najbolje svjedoče politika poticaja u poljoprivredi i način korištenja poljoprivrednog zemljišta. Poticaji u poljoprivredi, slično kao i naš mirovinski sustav, imaju dva stupa. Prvi predstavljaju tzv. izravna plaćanja, a drugi mjere ruralnog razvoja. Izravna plaćanja uglavnom nisu vezana za proizvedene količine nego se isplaćuju po hektaru obrađenog poljoprivrednog zemljišta. Zamišljena su kao dodatak dohotku ostvarenom poljoprivrednom proizvodnjom. Međutim, u našoj poljoprivredi, umjesto dodatka dohotku, ti poticaji postali su zamjena za dohodak.

Poticaji jedini izvor prihoda

Prosječan udio poticaja u dohotku naših poljoprivrednika visokih je 40 posto. Brojni su oni kojima su isplaćeni poticaji veći od dohotka koji ostvaruju obavljanjem svoje djelatnosti. Neshvatljivo je da za 90.000 poljoprivrednika, prema njihovim poslovnim knjigama, poticaji predstavljaju jedini izvor prihoda. Ne treba previše pameti da bi se zaključilo da se sva njihova djelatnost odvija u sivoj ekonomiji, a država velikodušno tolerira nezakonito poslovanje i isplaćuje poticaje ne postavljajući im nikakva pitanja. Zahvaljujući takvoj politici deformirana je struktura poljoprivrednog sektora Hrvatske pa je u prošloj godiniod 172.000 subjekata koji se bave poljoprivrednom proizvodnjom samo njih 12.000 bilo u sustavu PDV-a.

Zahvaljujući tome imamo paradoks da samo 30 najvećih subjekata ostvaruje više od 60 posto ukupnih prihoda poljoprivrednog sektora i upućuje na usku bazu ozbiljne proizvodnje. Ovim rezultatima ne treba se čuditi jer su analize pokazale da izravna plaćanja nemaju nikakva utjecaja na povećanje produktivnosti u poljoprivrednoj proizvodnji. Za razliku od njih mjere ruralnog razvoja iz tzv. drugog stupa financiranjem ulaganja u novu tehnologiju znatno povećavaju produktivnost poljoprivrednika koji ih koriste. Bilo je za očekivati da će naša poljoprivredna politika favorizirati financiranje mjerama ruralnog razvoja kako bi podizanjem produktivnosti domaće poljoprivrednike što prije učinila konkurentnima. Međutim, ona je, vođena kratkoročnim interesima, napravila upravo suprotno.

Uz suglasnost Europske komisije dio sredstava iz drugog stupa prebacila je u prvi. Figurativno rečeno, umjesto da ih uči kako da sami love ribu, odlučila ih je hraniti ribom. Još drastičniji primjer štetnosti naše poljoprivredne politike vidljiv je iz načina raspolaganja državnim poljoprivrednim zemljištem.

Ako smo u načinu poticanja poljoprivredne proizvodnje ograničeni pravilima zajedničke poljoprivredne politike Europske unije, pri korištenju poljoprivrednog zemljišta u državnom vlasništvu takvih ograničenja nema. Svatko razuman očekivao bi da će pri davanju poljoprivrednog zemljišta u zakup država favorizirati one poljoprivrednike koji će se obvezati na stvaranje veće dodane vrijednosti i veće zaposlenosti po hektaru.

Posljedično, time bi, pored plaćanja zakupnine, obilnije punili državni proračun plaćanjem poreza i doprinosa. Nažalost, dogodilo se potpuno suprotno. Raspolaganje državnim zemljištem prepušteno je jedinicama lokalne samouprave koje su se krajnje neodgovorno odnosile prema toj obvezi. Gotovo uopće nisu uredile evidenciju državnog zemljišta na svom području. Zemljište su na korištenje dodjeljivale na netransparentan način. Često članovima obitelji općinskih dužnosnika i njihovim političkim sljedbenicima. Ti favorizirani zakupnici često godinama nisu plaćali zakupnine.

Načelnici općina to su tolerirali i puštali da golemi iznosi potraživanja odu u zastaru. To im nije smetalo da istim neurednim zakupcima obnove ugovore, a da ne traže plaćanje dugovanja. Taj dokazano loš model napušten je 2011. godine i upravljanje poljoprivrednim zemljištem preneseno je na Agenciju za poljoprivredno zemljište. Provedenom centralizacijom ostvaren je određeni napredak. Sređen je dio evidencije poljoprivrednog zemljišta, natječaji su provođeni na regularniji način i naplata potraživanja po osnovi zakupnina bitno je poboljšana.

Dandanas usitnjeni posjedi

Kako to kod nas često biva, daljnji napredak u uvođenju reda zaustavila je promjena vlasti. Nova vlada najavila je povratak na staro i u 2018. godini vratila upravljanje državnim poljoprivrednim zemljištem jedinicama lokalne samouprave. Pri tome je javnost uvjeravana da se novim Zakonom o poljoprivrednom zemljištu uvode jasni kriteriji na temelju kojih će prednost u dodjeli imati stočari. S prvim programima raspolaganja državnim poljoprivrednim zemljištem koje su napravili općinski čelnici postalo je jasno da će stočari opet izvisiti, a stara klijentela bratski podijeliti plijen. Kako bi tu namjeru zakonodavca spriječili, općinski čelnici u programe su ugradili zemljišni maksimum.

Ograničili su maksimalno površinu koja može biti dodijeljena jednom zakupniku na oko 20 hektara. To je površina dostatna za ishranu 20 uvjetnih grla. Kako je isplativa stočarska proizvodnja moguća tek iznad 100 uvjetnih grla, nada da će novi Zakon o poljoprivrednom zemljištu omogućiti obnovu stočarstva u Hrvatskoj umrla je prije nego što je ijedan natječaj proveden po novom zakonu. Tim u socijalizmu prokušanim institutom, ograničavanjem veličina poljoprivrednog posjeda u privatnom vlasništvu, trajno je onemogućeno postizanje više produktivnosti.

Ponajviše iz tog razloga i danas imamo hendikep da nam više od 70 posto poljoprivrednih gospodarstava obrađuje manje od pet hektara poljoprivrednog zemljišta. Do jednakog zaključka o slabim temeljima naše poljoprivrede došli bismo da smo analizirali starosnu strukturu nositelja poljoprivrednih gospodarstava i njihovu kvalifikacijsku strukturu. Na takvim temeljima i s poljoprivrednom politikom kakvu smo dosad vodili nije moguće postići konkurentnost u poljoprivrednoj proizvodnji. O mjerama kojima ćemo promijeniti tu otužnu stvarnost pisat ćemo u sljedećem tekstu.