U Hrvatskoj je epidemiološka situacija vezana za koronavirus srećom sve bolja i, ako se tako nastavi, uskoro se očekuje ublažavanje restriktivnih mjera zbog kojih je paraliziran dobar dio gospodarstva. S vodećim hrvatskim ekonomskim stručnjacima razgovarali smo o tome što nas u gospodarskom smislu čeka nakon pandemije, što Vlada treba poduzeti i ima li sposobnosti za to.
1.Što nas čeka na ekonomskom planu nakon koronakrize?
Željko Lovrinčević: Sve je jasnije da će u drugom dijelu godine biti znatnog manjka poljoprivrednih proizvoda na svjetskom tržištu zbog prekinutih lanaca opskrbe. Na ljeto ili jesen očekuje se rast cijena, ali i manjkovi jer će, ovisno o razvoju situacije s epidemijom, sve zemlje nastojati osigurati dovoljno hrane i zaliha za sebe, uključujući zabranu izvoza pojedinih proizvoda. Čini mi se da se u posljednja dva-tri tjedna kod nas o tome nije govorilo, sad je razdoblje sjetve i, ako propustimo zasaditi sve što se može zasaditi, bit će loše. Govori se o kafićima, restoranima i frizerajima, na što se troši i iscrpljuje javni prostor za raspravu, no to su djelatnosti koje nose golem zdravstveni rizik, ali nisu važne za proračun. Iscrpljujemo se na pogrešnim stvarima.
Andrej Grubišić: Ovdje bih parafrazirao ili čak citirao kolegu Zdravka Marića koji je kazao: "Što će biti, u najvećoj mjeri ovisi koliko će to sve skupa trajati." A to pak ovisi o donositeljima odluka, kad će se liberalizirati ekonomske aktivnosti. Trenutačno, temeljem onoga što vidim oko sebe, dojma sam da će iz biznisa rasti pritisak na liberalizaciju, a i samom ministru financija je zahvalnije ako postoje ekonomske aktivnosti nego ako one ne postoje.
Što se tiče ekonomskog ceha ove krize, siromašnije zemlje imat će veće probleme od bogatijih, u kojima je jači privatni sektor koji će htjeti što prije nadoknaditi ono što je izgubio u razdoblju ograničenog funkcioniranja ekonomije. U bogatijim zemljama ljudi su navikli na gospodarsku komociju i htjet će se vratiti što prije tamo gdje su bile prije izbijanja pandemije. Stoga će praviti pritisak na vlade za ubrzanu liberalizaciju. U lipnju bismo u Hrvatskoj trebali imati liberaliziranu cjelokupnu ekonomiju, naravno uz epidemiološka pravila koja bi trebali poštovati, ali nitko ne bi smio biti spriječen u pružanju usluga ili prodaji svojih proizvoda. Do kraja godine stoga bismo imali pad od 10 posto u ukupnom BDP-u, i to, napominjem, pod pretpostavkom da se ekonomija otvori u lipnju. Svakim su danom odgađanja reakcije šanse za oporavak progresivno manje, odnosno oporavak će trajati progresivno dulje.
VIDEO Andrej Plenković: Donijet ćemo zakon koji će obustaviti ovrhu nad novčanim sredstvima
Josip Budimir: Posljedice pandemije koronavirusa na gospodarstvo teško je predvidjeti zbog, još uvijek, neizvjesnog vremena njena završetka. Međutim, logično bi bilo da ćemo se u Europi koronavirusu othrvati unutar tri mjeseca od izbijanja epidemije, kao što je to bio slučaj u Kini. U tom slučaju možemo očekivati i slične posljedice za gospodarstvo. Velik pad u kvartalu u kojem je zbog zdravstvenih razloga obustavljena većina gospodarskih aktivnosti i usporeniji oporavak po ukidanju restriktivnih mjera. Brzina oporavka u najvećoj će mjeri ovisiti o dinamici ukidanja tih ograničenja i intenzitetu fiskalnih stimulacija. To se uglavnom odnosi na učinke fiskalne ekspanzije u zemljama koje su naši najveći vanjskotrgovinski partneri. Prema najavljenim mjerama, u tim državama možemo očekivati različit stupanj fiskalne intervencije. U nedostatku solidarnosti među zemljama članicama Europske monetarne unije njihov fiskalni odgovor ovisit će o fiskalnom kapacitetu svake članice. Fiskalni kapacitet Hrvatske nije znatan pa zbog toga na poticaj gospodarske aktivnosti koja bi bila rezultat fiskalne ekspanzije naše države ne treba ozbiljnije računati. Smanjene će biti javne investicije. Unatoč tome što one imaju veći multiplikativni učinak na gospodarski rast nego brojnim zakonima „zadani" rashodi. Odnosi snaga u našem društvu upućuju na zaključak da će politički utilitarizam presuditi kao što je i u prošloj krizi.
Ljubo Jurčić: Što nas očekuje, ovisi o nekoliko stvari - koliko će dugo trajati pandemija koronavirusa, hoće li biti drugog vala i kako ćemo se odnositi prema njemu, kako će se Vlada postaviti u odnosu pandemije i gospodarstva. Ovisi i o tome na koji će se način u Europi postaviti i oživljavati ekonomije, kakve će mjere poduzeti hrvatska Vlada. U svakom slučaju, čeka nas recesija, pad proizvodnje i pad zaposlenosti, a koliko duboka će biti ta recesija, ovisi o odgovoru na zadnja dva pitanja. Ako EU bude stagnirao, stagnirat će i naš izvoz i turizam, a ako se bude stabilizirao i razvijao, vratit ćemo robni izvoz i dio turista. Oko 10 posto našeg rezultata ovisi o Europi.
2. Što bi Vlada morala učiniti kako bi ublažila posljedice krize?
Željko Lovrinčević: Poljoprivreda je u ovom trenutku strateška, za početak treba promijeniti normativni okvir i omogućiti da se obradi sve poljoprivredno zemljište neovisno o titularu. Neka se to poslije rješava. Nadalje, seoska kućanstva treba potaknuti da proizvedu hranu barem za vlastite potrebe. Krivo je uvjerenje da hrane na selu ima, nema jer su seljaci napustili obrađivanje zemlje. Hitno bi trebalo uvesti stotinu tisuća prasadi i prodati po povoljnoj cijeni ili podijeliti seljacima neka ih hrane jer će to na jesen značiti isto toliko tovljenika. Treba relaksirati veterinarske uvjete za držanje i klanje stoke. Umjesto održavanja neodrživih naknada za čuvanje zaposlenosti u kafićima, restoranima i hotelima, za koje se može reći da imaju lošu sreću što se tiče rada u ovoj godini i tu se ništa ne može promijeniti, svu javnu potrošnju treba usmjeriti u sektor proizvodnje hrane, poljoprivrede i skrb o starijim osobama. Energiju i resurse treba prebaciti na ključne sektore i tvrtke. Sezonski poslovi u poljoprivredi sad dolaze i to neka bude glavna ideja vodilja. Nadalje, za državu su bitne i tvrtke koje se bave energijom, tranzitom, sigurnošću, bitni su javni sustavi koji također ostaju bez kapitala. Nisam vidio da se itko ovih dana zapitao treba li ikakva pomoć Vindiji, Belju, PIK-ovima i ostalima koji opskrbljuju stanovništvo hranom, ali se priča o nekolicini bučnih ugostitelja koji ne mogu raditi. Moramo se orijentirati na djelatnosti koje su bitne za dugoročni opstanak, uključiti mirovinske fondove u njihovu dokapitalizaciju. Fiskalni prostor za intervencije nije neograničen i ne treba ga trošiti na ono što nije nužno.
Andrej Grubišić: Prvo što bi trebalo biti na mjestu Vladinih prioriteta apsolutno je liberalizacija ekonomskih aktivnosti. Drugo, Vlada bi trebala, bude li potrebe za dodatnim setom mjera, ići s njima na nediskriminatorni način, unutar gabarita fiskalne politike. A to je tax break, odnosno nula poreza za sve sudionike gospodarske aktivnosti u određenom razdoblju. Usto Vlada bi trebala ići i sa sveobuhvatnim povratom poreza onima koji nisu zaposleni u javnom i državnom sektoru. Zaposleni bi tako povrat tog poreza dobivali izravno na svoj računa umjesto ovog sadašnjeg modela prema kojem se plaće isplaćuju na račun poslodavca. S tim dvjema mjerama država ostaje unutar svojih gabarita, nema negativnih državnih intervencija, te mjere su nediskriminatorne, poštene i svima se da je ista prilika. Hrvatska narodna banaka bi trebala omogućiti bankama da ne moraju izdvajati rezervacije za moratorije na kredite koji su dulji od nekog vremenskog razdoblja.
Liberalizacija gospodarskih aktivnosti učinit će sve nas puno prije samodostatnima nego nerad zbog posljedica restriktivnih mjera i očekivanja da država nekome nešto dade.
Josip Budimir: Epidemijom izazvana gospodarska kriza i njome narušeno zdravlje javnih financija više je nego dobar razlog za provedbu vječito odgađanih reformi. Na posljedice nečinjenja u prethodnim godinama i političkim mandatima upućuju brojni hendikepi. Od nakaradnog teritorijalnog ustroja na čiju je neodrživost upozorila i nedavna situacija s propusnicama, preko sramotne činjenice da nismo u stanju proizvesti dovoljno hrane do ovisnosti o izvanrednim isporukama zaštitnih maski i rukavica iz Kine. Količinu zaštitnih sredstava dostatnu potrebama Hrvatske u stanju je proizvesti malo bolja obrtnička radionica. Problem je u tome što bi netko trebao prepoznati potrebu za formiranjem rezervi određenih sredstava. Nadajmo se da će nas ova epidemija natjerati da preispitamo čemu nam služe robne rezerve.
Ljubo Jurčić: Hrvatska ekonomija propadala je i prije korone. Naš problem nije koronavirus, nego ekonomska politika koju vodimo 25 godina. Korona nam sad samo može poslužiti kao poticaj da stanemo na loptu, i pitamo se zašto smo od jedne od najboljih zemalja po industrijskoj strukturi pali na europsko dno, jesu li naša monetarna i fiskalna politika u redu, imamo li uopće gospodarsku politiku? Vlada sad ima dobru atmosferu da postavi ta pitanja. Fiksiranjem tečaja vrlo nisko i deviznom klauzulom osudili smo hrvatsko gospodarstvo na propast. Vlada treba postaviti dva sveta cilja: rast BDP-a uz rast domaće proizvodnje te puna zaposlenost uz pristojne plaće. Za ostvarenje tih ciljeva sva sredstva su dopuštena i deficiti, i rast javnog duga, promjena tečaja...
3. Je li gospodarski tim Vlade sposoban za zadatak koji je pred njim?
Željko Lovrinčević: Za dobro svih nas nadam se da jesu. Najveći pritisak bit će na ministru gospodarstva, ministrici poljoprivrede te na ministru mora, prometa i infrastrukture kako bi se ti sustavi održali. Pritisak na ministru financija se podrazumijeva.
Andrej Grubišić: Ono što je predlažem da Vlada napravi jest stvar odluke, za to ne treba sposobnost, nego zahtijeva volju da se napravi. Nisu za to potrebna sofisticirana gospodarska znanja iz makro i mikroekonomije znanja.
Josip Budimir: Za provedbu mjera koje bi naš gospodarski oporavak ubrzale kritični resurs nije znanje, odnosno sposobnost, nego politička volja. Nje dosad nije bilo. Hoće li je biti u ovom slučaju, saznat ćemo već u idućim mjesecima.
Ljubo Jurčić: Nije. To ne znači da su ministri nesposobni, kod nas ekonomsku politiku vode političari općeg tipa. Treba osnovati agenciju ili institut u kojoj bi se okupio tim stručnjaka iz svog područja, poput ovog stožera za borbu protiv koronavirusa, a za rješavanje ekonomskih problema.
Dobro rečeno u tekstu. Previše halabuke od ugostiteljskog sektora koji nam sada dođe kao omča oko glave. Nije to sektor koji nešto stvara, to je sektor koji okreće novce od onih koji stvaraju. Pogotovo sada kada od turizma nema niti t. Ne radi se tu o omalovažavanju, već je to jednostavno tako. Sa druge strane jako se malo govori o onima koji stvaraju. Poljoprivreda i industrija. Sve što se njih tiče već debelo kasni. Odnosno, opet igramo na krivu kartu.