Ivan Markešić (63), sociolog religije i leksikograf, znanstveni savjetnik na Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar, počeo je s organizacijom znanstveno-stručnog skupa pod naslovom Rama i Ramljaci: Od prisilnoga raseljavanja do nove integracije sa starim krajem. Skup bi se trebao održati u Prozoru sljedeće godine, u povodu 50. godišnjice potapanja Ramske doline.
– Taj skup treba biti jedno od najznačajnijih izvorišta činjenica i spoznaja o vremenu kada su Ramljaci morali napuštati svoje domove i prisilno se seliti u druge, nove i tuđe krajeve, kako one u Bosni i Hercegovini tako i one u Republici Hrvatskoj – kaže Markešić.
U tu je svrhu formiran i Programsko-organizacijski odbor na čelu s načelnikom općine dr. Jozom Ivančevićem. Odbor je, naime, ovih dana poslao pismo Ramljacima, kako onima u BiH tako i onima u Hrvatskoj, Zapadnoj Europi, Americi i Australiji, a koji drže da mogu dati svoj doprinos obilježavanju ove tužne obljetnice da do kraja lipnja 2017. na za to pripremljenom obrascu pošalju temu svoga izlaganja i da se na taj način pridruže zajedničkome radu na objektivnom vrednovanju prilika u kojima su se zbog izgradnje akumulacijskih jezera (Jablaničkog i Ramskog) događala prisilna iseljavanja iz Rame. Poziv je objavljen na web stranicama Ramskoga vjesnika.
– Kao i mnogo puta u prošlosti, ljudi ovoga kraja morali su napuštati svoje domove i odlaziti u druge i nepoznate krajeve. Uzroci svih tih ranijih prisilnih iseljavanja bili su ratovi, progoni, pokolj. Ovaj put, prisilno iseljavanje dogodilo se u mirnodopskim uvjetima, uz obrazloženje da je to bilo potrebno radi dobrobiti ondašnjega socijalističkog samoupravnog društva – kaže Markešić te ističe da mnogima treba objasniti koje su to društvene, političke, ekonomske, demografske i crkvene prilike bile tada u BiH i Jugoslaviji, a koje su se preslikavale i utjecale na prilike općine Prozor u tome razdoblju.
Tema prisilnog iseljavanja samo je jedna kojom će se baviti znanstveno-stručni skup. U sklopu te velike i ozbiljne teme obradit će se i svjedočanstva živućih Ramljaka o svojim iskustvima iseljavanja.
Međutim, ono što malo Ramljaka zna tiče se činjenice da su planovi potapanja Ramske doline postojali i za vrijeme Austro-Ugarske i za vrijeme Kraljevine Jugoslavije. Mnogim Ramljacima to su iznenađujuća činjenice.
– Austrougarske vlasti, nakon okupacije Bosne i Hercegovine 1878., želeći tu zemlju izvući iz zaostalosti uzrokovane višestoljetnom otomanskom upravom, činile su sve kako bi je modernizirale. Ne samo da su kotar Prozor katastarski uredili već 1883. nego su početkom 20. stoljeća napravili i planove za gradnju jedne veće hidroelektrane na rijeci Rami, na istome mjestu na kojem se nalazi današnja brana, dakle ispod sela Mluša – kaže Markešić.
No, projekt iz 1912. nikada nije ostvaren.
– Uzroci tome bile su najvjerojatnije ondašnje političke i vojne prilike i događaji uoči početka Prvog svjetskog rata 1914. – smatra Ivan Markešić.
Međutim, taj će projekt odmah nakon završetka Prvog svjetskoga rata opet postati aktualan.
– Prijestolonasljednik Aleksandar je u ime kralja Petra I. dao još 15. listopada 1920. zadarskome poduzetniku Petru L. Biankiniju koncesiju da na istome mjestu ispod sela Mluše sagradi branu prema austrougarskim planovima. Međutim, ni on, koji je koncesiju dobio na rok od 55 godina, nije uspio ostvariti ovaj projekt – objašnjava.
Učinili su to komunisti u razdoblju od 1947., kada počinju prva istraživanja, a posebno u vremenu od 1964. do 1968. godine.
U interesu im bio profit
Gradnja hidrocentrala u bivšoj Jugoslaviji bili su savezni projekti koje su upravo radi strateške važnosti vodili i nadzirali komunističke, kako partijske tako i vojne vlasti. No, jesu li se komunističke vlasti vodile baš samo logikom akumulacije za proizvodnju električne energije ili su, kad je posrijedi Ramska kotlina, imali još nešto na umu?
– Zasigurno, oni se, kad je riječ o Rami, nisu vodili mišlju da bi trebalo sagraditi i branu, ali i sačuvati domicilno stanovništvo. Njima je u interesu bio samo profit. I ne samo novčani profit nego i demografski deficit. Bilo im je u interesu na jedan veoma zgodan način raseliti jednu kompaktnu nacionalnu hrvatsku i religijsku katoličku zajednicu koja uopće nije prihvaćala ondašnji komunistički sustav niti njegovu vlast. Na žalost, u tome se i uspjelo – objašnjava Markešić.
Kao jedan od razloga gradnje brane, prema franjevačkim podacima, navodi se da je „Rama nekomu smetala kao kraj nepodesan za prilagodbu na socijalizam, da u njoj ima previše katoličanstva i hrvatstva te ih treba raseliti“.
Inženjer Jaroslav Černi, koji je još 1947. dolazio u Ramu gledati teren za buduće akumulacijsko jezero, jednom je prigodom na balkonu ramskoga samostana rekao svojim suradnicima vjerujući da ga nitko od fratara ne čuje: „Da mi je još samo ovo ustaško gnijezdo potopiti!“
Stoga se, prema Markešiću, Beograd ne može abolirati od uloge protjerivanja Ramljaka budući da je to bio savezni projekt.
Vlasti su, dakle, postigle izgradnjom brane dva cilja: stvaranje velikog akumulacijskog jezera s ogromnom količinom vode za proizvodnju električne energije i iseljavanje nepoćudnog stanovništva. Demografske posljedice gradnje brane na rijeci Rami za malobrojni hrvatski narod u BiH bile su katastrofalne.
Prema podacima, potopljeno je 15,5 kvadratnih kilometara zemljišta, odnosno 1754 hektara, 1142 objekta, od čega 262 stambene zgrade i 880 raznih gospodarskih objekata, a iseljena su 283 domaćinstva s 1747 članova.
No, nisu iselili samo oni koji su izravno bili pogođeni vodom akumulacijskoga jezera nego i mnogi drugi, tako da su tada, prema preciznim samostanskim kronikama, posebno prema Matici iseljenih župe Rama-Šćit, koju je izradio 1978. godine fra Marijan Brkić, a prepisao fra Ljubo Lucić, „iselila 752 katolička domaćinstva, odnosno 3355 katolika“.
Polja i livade su se pretvorile u jezero koje, kad je puno, doseže dubinu od 70 do 95 metara uz samu branu. Duljina jezera od brane kod sela Mluše do izvora rijeke Rame, do sela Varvara, iznosi 7,5 km, a širina mu je 4,6 km. Jezero ima maksimalni vodostaj od 1480,8 ha. Količina vode u tim okolnostima je oko 487,000.000 hm3.
Nesretni ljudi, čija su kuće, zgrade, zemlja potopljeni, prema Oslobođenju iz 1965., ispunjavali su anketu „o socijalnom sastavu stanovništva, ekonomskim mogućnostima, zanimanju, željama i životnoj orijentaciji poslije preseljavanja“. Anketu je naručilo poduzeće Hidroelektrane na Neretvi i ona je prethodila donošenju Odluke o načinu određivanja i namirenju naknada za nekretnine, koje su se eksproprirale za potrebe izgradnje HE Rama.
– Neki Ramljaci, posebice oni koji su bili imućniji, mogli su s dobivenim novcem pronaći i kupiti neko novo i njihovim obiteljima primjereno imanje negdje u Hrvatskoj ili drugim dijelovima Bosne i Hercegovine. Oni siromašniji ili oni koji se nisu željeli iseliti, ostajali su u Rami tražeći prikladno mjesto stanovanja po okolnim mjestima ili po planinskim proplancima – objasnio je Markešić.
Za razliku od Hrvata, koji su se „najvećim dijelom“ iselili u Hrvatsku, ponajviše u Slavoniju i Srijem, Muslimani su se selili u druge dijelove Bosne – Sarajevo, Travnik, Bugojno, Hadžiće. Iselilo ih se puno manje nego Hrvata jer ih je bilo i dva puta manje.
– Za hrvatsku zajednicu u Bosni i Hercegovini iseljavanje iz Rame dalekosežno je tragičan događaj. Uništen je bogat ljudski rasadnik, prekinut njihov dotadašnji način života, njihova vjerovanja, običaji, njihovo zajedništvo... Bosna i Hercegovina bila je hrvatska “rodnica”. I to sve donedavno. Danas, na žalost, ne uspijeva roditi dovoljno ni za samu sebe, a kamoli da bi ih rodila toliko da njima može naseljavati Hrvatsku. Te činjenice, na žalost, nisu svjesni hrvatski političari ni u Hrvatskoj ni u BiH. Njima je važno da Hrvata ima dok su oni živi kako bi glasali za njih – pomalo ogorčeno kaže Ivan Markešić.
Na scenu stupa fra Eduard
No, franjevački samostan i crkva na Šćitu, koja za hrvatsku zajednicu ima više nego simolično značenje, nije potopljena i srušena. Je li za to zaslužna nadmorska visina, kota na kojoj je sagrađena ili ljudska dosjetljivost, povjesničari i danas o tome dvoje.
– Nemam pouzdanih podataka o tome koliko je trebala biti nadmorska visina najviše kote brane na rijeci Rami, ali – kad se sve svede na teoriju urote – postoji priča da je i ona trebala biti potopljena ili, u najboljem slučaju, trebala je ostati sasvim izolirana na malome otočiću. Tada na scenu stupa fra Eduard Žilić (1905. – 1971.), ramski fratar koji je doktorirao u Parizu i koji je prije dolaska u Ramu za gvardijana uređivao unutrašnjost Plečnikove crkve sv. Ante u Beogradu (1945. – 1964.) i u tome periodu upoznao mnoge važne ljude – navodi Markešić. Zahvaljujući njegovoj spretnosti, mnoge će stvari u Rami krenuti nabolje.
– Mnogi vjeruju, što ne mora biti istina, da je upravo on, zahvaljujući svojim “beogradskim vezama” uspio radi crkve i samostana ishoditi nižu kotu ramske brane. No bez obzira na to, fra Eduard je u tom vremenu uspio urediti crkvu, samostan, prilazne putove itd., ali i dovesti tada mlade i javnosti nepoznate umjetnike, kao npr. slikara Josipa Biffela – tvrdi Ivan Markešić.
Međutim, sačuvati samostan na Šćitu ni poslije završetka Drugog svjetskog rata ni za vrijeme potapanja Ramske kotline nije bilo jednostavno ni lako.
– Mnogima je nepoznato da su u ramskome samostanu u poslijeratnom vremenu ondašnje komunističke vlasti, smatrajući da je samostan i previše velik za tako malo ljudi, smjestile svoje institucije: ambulantu, mjesni ured, poštu, miliciju, ali i skladište žita. Posljednji su se iz samostana 1964. iselili milicajci Jovo i Rade koji su u samostanu boravili punih sedam godina, od 1957.
Danas, 50 godina od gradnje brane i HE Rama, od goleme količine proizvedene struje, lokalna zajednica u Rami imala je malo koristi. Budući da je srednja godišnja proizvodnja HE od 710 GWh (gigavata sati), onda nije teško izračunati kolika je cijena 35.500 Gwh, odnosno 35.500,000.000 KWh električne energije. Općina Prozor – Rama u 2017. godini dobila je od HE nešto više od 14 milijuna KM od hidroakumulacije.
– Današnjom Hidroelektranom Rama upravlja Javno poduzeće Elektroprivreda Hrvatske zajednice Herceg Bosne. Koliko je ta brana profitabilna, nikome danas ne pada na pamet ispravljati spomenutu komunističku grešku. Kad je novac u pitanju, svaki nacionalni gubitak, pa bio on i hrvatski, lako se zaboravi – zaključio je.
Na ovakve huskacke tekstove mogu pasti samo primitivci.