Subota 4. ožujka
Otkud pravo Americi da dijeli moralne pljuske?
Ima li išta apsurdnije i himbenije nego kad američki State Department daje ocjene o ljudskim pravima u svijetu, pa tako i u Hrvatskoj!? Kad daje ocjene u ime zemlje u kojoj crnce ubijaju kao zečeve, koja je Indijance strpala u rezervate, u kojoj postoji zatvor-mučilište Guantanamo prema kojem su normalni zatvori hoteli, u kojoj od svih zapadnih zemalja ima najviše antisemitizma i oskvrnuća židovskih groblja, koja u svijetu drži u ropstvu, gladi i bijedi desetke milijuna ljudi, koja je zajedno s Velikom Britanijom, prema istraživanju njezinih vlastitih lječnika, u Iraku pomorila milijun ljudi... i moglo bi se tako nabrajati unedogled. Čak poimenično kao ugroženi spominju se Ante Tomić i Mirjana Rakić, bit će zato što toj zločinačkoj Americi sliče po nostalgiji za zločinačkom Juoslavijom. Kao što je sramotan taj postupak State Departmenta, jednako je sramotan servilan odnos dijela hrvatske javnosti koji njegovo priopćenje doživljava kao “pljusku iz Amerike”, posljednje zemlje koja bi bilo kome mogla dijeliti moralne pljuske. Zločinci kao moralni diktatori!
Nedjelja 5. ožujka
Teorija evolucije sveta krava samo u Hrvatskoj
Neki su lijevi mediji s osobitom, zgražavajućom pozornošću zabilježili da je filozof Jure Zovko u HTV-ovoj emisiji “Nedjeljom u dva” ponovio da bi iz škola izbacio teoriju evolucije. U Hrvatskoj je ta teorija još uvijek sveta krava, nedodirljiva dogma, a u svijetu se, pogotovo u Americi, gdje je odbacuje tisuće znanstvenika, već odavno dovodi u pitanje ili posve poriče. Nepojmljivo je da se nešto što nema ni jednog dokaza tako dugo održava kao nepovrediva istina, a bit će da je tome tako zato što evolucija niječe Stvoritelja i što je opravdanje za nasilje “najjačih” u borbi za opstanak. I uporno se prešućuje činjenica da je Darwin jedan od najkrvoločnijih rasista te da je zagovarao istrebljenje crnaca i drugih “nižih” rasa. Pemda je cijeli život bio izrazito boležljiv, zahtijevao je da se ukinu bolnice i zabrani liječenje kako bi u ljudskoj vrsti ostali najzdraviji. Treba li ponavljati da su se njegovom “znanošću” koristili najokrutniji diktatori, što su njegovi poklonici tumačili kao zloporabu premda im je Darwin bio – legitimni naputak.
Ponedjeljak 6. ožujka
Nema brige, gotovo je sto posto naroda domoljubno
Još jednom – “podjele u društvu” baš me nimalo ne zabrinjavaju. Prividno ih nije bilo u komunizmu, njegovi su protivnici ili zatvarani, ubijani ili ušutkivani pa je postojalo samo jedno mišljenje o svemu. Poslije pada komunizma i Jugoslavije ostale su mnoge neistine i podosta nostalgičara, pa i povjesničara sa stajalištima iz starog sustava, koji ih, nasuprot onima koji otkrivaju istine, promiču i u demokraciji. No to ni izdaleka nije opća pojava. Da sam u pravu, potvrđuju i zaključci istraživanja u knjizi “Strategija simbolične izgradnje nacije u državama jugoistočne Europe”. Prema velikoj anketi, 91 posto ispitanika ponosno je što su građani Hrvatske, 97 posto voli nacionalnu himnu, a manje od 10 posto misli da je pripadnost Hrvatske Jugoslaviji ostavila pozitivne posljedice. O kakvim to, dakle, podjelama može biti riječ kad je gotovo sto posto naroda domoljubno i ima izrazito negativno mišljenje o Jugoslaviji? Zar se nasuprot tom narodu uzročnikom podjela može smatrati, na primjer, Slavko Goldstein – i njegovi učenici Klasić, Jakovina, sin mu Ivo... – koji lani izjavljuje za El Pais da je jugoslavenski pisac. Neka bude! Takav, on i njegove “povijesne” knjige (nikakav povjesničar i nije jer ima samo srednju školu) za činjenice o Hrvatskoj i njezinoj prošlosti nemaju nikakve važnosti. U Hrvatskoj postoji samo podjela na istinu i neistinu.
Utorak 7. ožujka
Ljevičari, Hrvati su konzervativan narod!
Sintagma “konzervativna revolucija” često se rabi tako kao da je konzervativizam sam po sebi loš, natražan, opak. SDP-ovi dužnosnici Zlatko Komadina i Vojko Obersnel možda su otišli najdalje, riječima “zar nitko ne vidi da je u tijeku jedna konzervativna revolucija” kao da bi konzervativce htjeli zaustaviti, ušutkati te im u stilu svojih komunističkih prethodnika suditi i zatvarati ih. Jedan im je od povoda osporavanje odluke Ustavnog suda o pobačaju, ali nisu u obranu toga suda stali kad je njihov šef Milanović prije koju godinu tvrdio kako su “suci Ustavnog suda ljudi koji su izabrani po prijateljskim i zavičajnim vezama”. Ljevičari i liberali slijepi su na činjenicu da je golema većina hrvatskog naroda konzervativna te da konzervativizam ima puno više prava na dominaciju u društvu nego njihov lijevo-liberalni svjetonazor, pogotovo kad je destruktivan, bezbožan, nepatriotski pa i zločinački. Što god zakonodavac odlučio o pobačaju, kršćanska većina u Hrvatskoj neće promijeniti mišljenje o životu od začeća do prirodne smrti i o pobačaju kao ubojstvu. I nije riječ o konzervativnoj revoluciji u narodu, jer narod ostaje isti i u njemu prevrat nije potreban, nego o strahu crvenih da bi iz sadašnje prevlasti u medijima i institucijama “revolucijom” mogli biti potisnuti tamo gdje im je mjesto – u zabavu svjetonazorske manjine. U Obersnelovu i Komadininu zabavu bez pendreka, sudova, zatvora, smicanja.
Srijeda 8. ožujka
Srbija diže spomenik ratnom zločincu Tepiću
Kad je osvanulo ustaško “U” na pravoslavnoj crkvi u Bjelovaru, uzbunili su se mnogi Srbi u Hrvatskoj. Uzbunili su se mnogi i u Hrvatskoj, ali ne Srbi, na namjeru srbijanske vlade da u općini Savski venac podigne spomenik ratnom zločincu, majoru JNA Milanu Tepiću, koji je pri oslobađanju vojarne u Bjelovaru, kad su se bili predali svi pripadnici jugovojske osim njega i nekolicine vojnika, digao u zrak skladište oružja, pri čemu je poginulo 11 hrvatskih branitelja. Da nije spriječen, napravio bi još zla te je moglo stradati i mnogo građana, jer je vojarna bila u središtu grada. Tako Srbi svako malo odaju priznanje svojim zločincima iz bliže i dalje prošlosti. Lani je u Vojvodini sličan spomenik podignut jednom “junaku” koji je razarao Vukovar, preklani je u blizini zgrade srbijanske vlade podignut spomenik teroristu i ubojici Gavrilu Principu itd. Tome nizu može se dodati i proglašenje svecima u SPC-u 2006. godine dvojice četničkih koljača, rehabilitacija Draže Mihailovića i Milana Nedića, a i činjenica da su najznačjaniji ljudi iz sadašnje srpske vlasti pripadali agresoru u ratu protiv Hrvatske i BiH. Rekao bi Tomislav Nikolić – rado Srbin ide u zločince!
Četvrtak 9. ožujka
Čelnici svih važnijih institucija bili su u SK
Jesu možda pogriješili u stilu, ali ne i u shvaćanju politike i društva, premijer Andrej Plenković i državni odvjetnik Dinko Cvitan pojavivši se zajedno na konferenciji za medije u povodu afere Dnevnice i tako prekršivši sveto pravilo o trodiobi vlasti. Obojica su stasala i sazrela u sustavu u kojemu je to bilo normalno, u kojem je komunistička vlast diktirala ponašanje, rad i odluke svih institucija, pa tako i tužiteljstva. I ne samo da su stasali i sazreli, nego su joj nekako u isto vrijeme iskazivali svoju “revnost” i vjernost, Cvitan kao jedan od čelnih ljudi zagrebačkog tužiteljstva, a Plenković kao maturant koji u svome radu na ispitu zrelosti citira svoje teorijske uzore Marxa i Kardelja. Štoviše, Plenković stavom u tom uratku kako “vladajuća klasa... želi da masama priopćava samo one informacije koje su s njene točke gledišta poželjne” proriče kako će sam to parkticirati kao samodržac kakvim se pokazao i u ovom slučaju. Tako se još jednom potvrđuje ono što sam prije koju godinu napisao – da su čelnici svih važnih institucija u Hrvatskoj bili članovi Saveza komunista, svi osim možda kardinala Bozanića, ali to još nisam istražio. Manje-više svi nečlanovi bili su i do danas ostali građani drugog reda.
Petak 10. ožujka
Papa kojeg obožavaju ateisti, a ne vole katolici
Tjednik Globus s današnjim nadnevkom ima veliki naslov na 1. stranici – “Papa koji je podijelio Hrvate” i podnaslov – “Zašto ga jedni obožavaju, a drugi jedva podnose?” I naslov i podnaslov skrivaju drukčiju, pravu istinu: papu “jedva podnose” katolici, a obožavaju ateisti, ljevičari, liberali... Kad biste skupili sve tekstove lijevo-liberalnih komentatora napisanih o papi bila bi to golema knjiga hvalospjeva, a kad biste skupili komentare konzervativnih novinara bila bi to knjiga suzdržljivosti pred autoritetom i pokojeg rijetkog kritičkog teksta. Htio ne htio, papa Franjo je sa svojim stavovima o Stepincu, o obiteljima koje se množe “kao zečevi”, naklonošću ateistima i protestantima, olakim opraštanjem smrtnih grijeha, izrugivanjem Međugorju... u Hrvatskoj ohrabrio upravo onu javnost koja je naslijedila komunistički mentalitet iza kojeg su stajali žestoki progoni Crkve, ubijanja mnogih svećenika, potpuna zabrana vjere u državnim medijima, brutalna suđenja i tamnice zbog Međugorja itd. A potpuno je nerazumljivo i sa zločinima solidarno osnivanje povjerenstva za Stepinca u kojem su i predstavnici Srpske pravoslavne crkve koja je 2006. godine svecima proglasila dvojicu četničkih koljača – Milorada Vukojičića Macu i Slobodana Šiljka. Papa Franjo pogazio je sve zbog čega su njegovi prethodnici Ivan Pavao II. i Benedikt XVI. voljeli i posjećivali Hrvatsku.
Ultimativni cilj naseg autora: "biti veci Papa od Pape" je dostignut :)