Zamislite da na svom putovanju svemirom na udaljenom planetu Barbarus-AD2020 naletite na stvorenja koja ne komuniciraju ni govorom ni pismom. Umjesto toga, sporazumijevaju se grimasama, pantomimom i drugim oblicima neverbalnog komuniciranja. Ako bi i proizvodila neke zvukove to bi više ličilo na nemušto kreveljenje ili koncert elektronske glazbe, nego na artikulirani jezik znakova i simbola. Na glavi bi možda imala antene putem kojih bi povremeno slala signale za neke složenije pojmove. Iako pomisao na takvu civilizaciju može djelovati pomalo šašavo, u njoj komunikacija ne bi bila sasvim nemoguća. Doduše, odsustvo neverbalne komunikacije suočilo bi tu vrstu s nekoliko nezgodnih posljedica. Prije svega, sva komunikacija bila bi direktna. Ako biste htjeli prenijeti poruku nekome tko je udaljen morali biste osobno otići k njemu ili poslati nekoga tko bi prenio poruku umjesto vas. Informacija bi bila vezana uz njenog nositelja i nestajala bi s njim.
Jasno je da bi u takvom sustavu prenošenje informacije podrazumijevalo visoke troškove, a većina ne bi uopće mogla biti ni prenesena. Bez mogućnosti zapisivanja ili neke forme bilježenja informacije, zajednička kultura i tradicija teško da bi uopće postojale, možda tek u tragovima. Kako bi sva komunikacija bila isključivo osobna i prenosila samo osobna iskustva, književnost i povijest bile bi svedene na neku karikaturalnu formu.
Zamislite Hasanaginicu “prepričanu” pantomimom u prvom licu jednine. Svi kompleksniji oblici komunikacije bili bi, uopće, živa muka, pa bi se razvijali samo organi koji prenose trenutni doživljaj, poput veće ekspresije mišića na licu, naglašenih očnih jagodica ili izduženih prstiju. Svi bi živjeli zarobljeni u sadašnjosti i možda imali tek nejasnu predstavu o neposrednoj prošlosti i budućnosti. Kako bi komunikacija bila isključivo vizualna a vremenska preferencija kratka, čitav bi se život sveo na kaotični niz trenutaka i slabo artikulirane ekspresije trenutnih doživljaja.
Teoretičar komunikacija Marshall McLuhan razlikovao je “tople” i “hladne” medije, gdje svaki medij podržava artikulaciju ideja samo do određene razine. Pisana riječ je “topli medij”, jer zahtijeva veći intelektualni angažman čitatelja. Izgovorena riječ neposrednija je, a slušatelj ovisan o govorniku kao prenositelju poruke. Televizija i video su “hladni” mediji, jer je gledatelj samo pasivni primatelj poruke, a njegov intelektualni aparat gotovo potpuno “ugašen”.
Iako McLuhan nije doživio razvoj interneta i digitalno doba, već se u njegovo vrijeme pjevalo kako je “video ubio radio zvijezdu”. Prirođena lijenost ljudske vrste favorizira “hladne” medije na račun “toplih”, a razvoj “video kulture” u digitalnom dobu značio je i sve veće potiskivanje razuma i činjenica u korist doživljaja i emocija. Opredjeljujemo se za jednu ili drugu stranu jer nam se više sviđa prenositelj poruke, a ne zbog sadržaja poruke koju prenosi. Politika više nije argumentirana rasprava o činjenicama, već borba reklamnih panoa. Pored “personaliziranja” javne komunikacije, internet je tu komunikaciju učinio i neposrednom. Pogledamo li društvene mreže vidjet ćemo kako sve više ljudi prenosi “uživo” sve moguće banalnosti svog života. Život se preselio na “live stream”. I vremenski okvir je sve uži. Bombardirani smo sadržajem koji od nas zahtijeva emotivnu reakciju, bez puno vremena za promišljanje. Računaju se samo “lajkovi” i “emotikoni”, a ne argumenti i dokazi. Za to se nema vremena.
To je i razlog zašto je zdravstvena kriza oko korone neminovno uzela formu panike. Ako se sjetimo prvih slika pretrpanih bolnica iz Wuhana ili Bergama, jedini smisao tih slika je bio izazivanje neposredne emotivne reakcije, a ne poziv na promišljanje o novoj situaciji. Dok racionalni sadržaj epidemioloških mjera nije daleko odmaknuo od običnog sapuna i držanja distance, s druge strane vidimo kako su u međuvremenu znanstvenici napustili svoje laboratorije i preko noći se premetnuli u srdite “medijske zvijezde” i “starletane”.
Zapravo, uopće ne morate zamišljati onaj udaljeni planet u svemiru. Dovoljno je osvrnuti se oko sebe. Stara dobra Gutenbergova galaksija daleko je iza nas, a digitalno doba tradicionalne je oblike komunikacije učinilo suvišnim. Antene već imamo, pa se i sadržaj onoga u glavi čini sve izlišnijim.
Nije samo to. Mediji. politika, stožer i ostali zainteresirani su svjesno širili strah, stvarali histeriju. Nije se to njima "samo tako dogodilo" jer "to svi tako rade". Morali su znati i znali su što rade. Pitanje je više - "zašto?" Sjetite se bolno neukusnih dramatiziranja i glumatanja od samog početka. Sjetite se kad je i njima samima nakon dva-tri tjedna pozlilo pa su učestalost objava smanjili na jednom dnevno. Je li spoznaja da su debelo pretjerali pokrenula u njima proces kritičkog razmišljanja, jesu li se zapitali što rade građanima, a i sebi? Ako i jesu, to su brzo potisnuli. Dugotrajno zastrašivanje slabi imunitet, ugrožava kvalitetu odluka, slabi sposobnost za razumno ponašanje. To je protudržavna rabota. To bi trebao znati svatko tko je prošao srednju školu prije 1990. - ONO i DSZ je bio obavezan predmet. Ima li koji sposoban novinar koji će one koji su napravili štetu pozvati na red? Ima li koji sposoban odvjetnik koji će ih tužiti? Bez obzira na ishod, jer radi se u prvom redu o duševnom zdravlju društva.