Upoznali smo ga kao jednog od najinteligentnijih Hrvata i jednog od 30 najinteligentnijih ljudi na svijetu, a povod za razgovor s izv. prof. dr. sc. Nikolom Poljakom nije novi znanstveni rad, nego nešto sasvim drukčije. Naime, prof. Poljak autor je slikovnica za djecu. Intrigantan potez u izdanju Školske knjige najmlađima treba približiti njegovu znanost – fiziku.
Kako to da ste se odlučili napraviti cijelu seriju slikovnica, a ne neku popularno-znanstvenu knjigu?
U načelu, moja primarna profesija posvećena je znanstvenom radu i sveučilišnoj nastavi (zaposlen sam na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu). To je moje radno vrijeme. U radu sa studentima i nadarenim učenicima uvidio sam koliko je bitna popularizacija znanosti i osvješćivanje javnosti o znanosti. Nedavna istraživanja pokazala su da se stav o znanosti formira već od najranije dobi, do 6. ili 7. godine. Otuda ideja o slikovnicama koje će biti primjerene najmlađima, s nadom da će u njima pobuditi dodatan interes za prirodne pojave.
Prevladavajuće je mišljenje u znanstvenoj zajednici da je najbolje otići nekamo u inozemstvo i usavršiti se. No dosta je naših znanstvenika ostalo vani, vi ipak ne.
Prirodan put znanstvenika je da nakon stjecanja doktorata potraži institucije na kojima se može provesti usavršavanje, tj. jedan ili više postdoktorata. Takav sam put slijedio i ja, te sam nakon doktorata na kojem sam provodio istraživanja na Brookhaven National Laboratory (New York) otišao na postdoktorat u Utrecht. Slijedom okolnosti, iduće postdoktorsko usavršavanje proveo sam u Hrvatskoj, na Institutu “Ruđer Bošković”, nakon čega sam se imao priliku zaposliti kao docent na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu. Naravno, to ne isključuje mogućnost kasnijeg usavršavanja na vanjskim institucijama što, koliko je meni poznato, gotovo sve kolegice i kolege čine, samo ne na toliko formalan način, nego više u formi produženih posjeta ili studijske godine.
Odabrali ste eksperimentalnu fiziku, iz koje imate cijeli niz radova. Zašto baš to i čime se točno bavite u tom području, što predajete?
Fiziku ugrubo možemo podijeliti na eksperimentalnu i teorijsku, no svako od tih područja toliko je široko da se morate opredijeliti za neku granu, vrlo često i za neku podgranu. Tijekom studija nisam bio siguran čime se točno želim baviti te sam se i u diplomskom radu više bavio teorijskom fizikom elementarnih čestica. Pred sam kraj studija imao sam priliku posjetiti nekoliko velikih eksperimenata, to je na kraju nekako prevagnulo i odlučio sam ostati u eksperimentalnoj fizici. Na fakultetu inače predajem Opće fizike 1-4, što su temeljni kolegiji za studente istraživačkog smjera na prve dvije godine studija. Iz svog područja nositelj sam jednog kolegija doktorskog studija koji je puno bliskiji mom području rada. Usto, kao vanjski suradnik za nekoliko fakulteta održavam povremeno predavanja i laboratorijske vježbe.
U Hrvatskoj često imamo predrasude prema drukčijima, a čini mi se da u to spadaju i natprosječno inteligentni ljudi. Je li vam vaša inteligencija bila prednost?
U svakodnevnim situacijama ona ne čini neku razliku. Praktički nitko neće primijetiti da ste drukčiji iz kratkog susreta, bilo da je riječ o inteligenciji ili npr. činjenici da ste iz druge države. Svojstvo je svakog društva da uvijek u nekoj mjeri postoje predrasude prema osobama koje na neki način odskaču od prosjeka, no dokle god se te predrasude ne očituju na neprimjeren način, ne bi se trebalo oko toga brinuti. Tip inteligencije koji se mjeri u standardiziranim testovima vezan je za prepoznavanje uzoraka, tako da će dati prednost u matematici, fizici i srodnim vještinama gdje to puno pomaže, iako se možda na prvi pogled ne čini tako. No, mislim da sama inteligencija nije dovoljna, već treba imati i radne navike, disciplinu, volju i ljubav prema nečemu da bi se u tome uspjelo. Donekle, inteligencija stvara problem ako osobu čini lijenom.
Prepoznaje li naš obrazovni sustav natprosječnu djecu, odnosi li se prema njima na adekvatan način?
Donekle da, ali uvijek se može bolje. Sustav je dizajniran kao što bi u načelu i trebao biti – da svakoga nauči i svakome pomogne ovisno o potrebama te osobe. Naravno, da bi se to postiglo, potrebno je imati velik broj edukatora, što je često problem. Preopterećenost sustava vodi do toga da se oni koji su ispod ili iznad prosjekanenamjerno zanemaruju. To je možda nešto veći problem u osnovnim školama nego u srednjim, jer se dotad djeca već djelomično opredijele i upisuju škole prema svojim željama i mogućnostima. U Zagrebu se zna da se nekoliko škola “bavi” izvrsnim učenicima, iako one nisu, a mislim da i ne žele biti, promovirane kao takve.
Što mislite da je presudno za uspjeh? Je li to i pitanje novca?
Ako se uspjeh mjeri novcem, onda je uglavnom ograničen na one koji su ga imali ranije, naravno, uz nekoliko iznimaka. To je donekle kao nekadašnji plemićki sustav: ako si rođen kao plemić, onda si uspješan, a u suprotnom je jako teško upasti “u sustav”. No ne vidim razloga zašto bi se očekivalo da netko tko je inteligentan mora postati bogat. Možda jednostavno ta osoba tome ne stremi i zadovoljna je drugim stvarima. Primijetit ćete da postoje i siromašni inteligentni ljudi – ja osobno znam nekolicinu – i iako se mogu baviti biznisom, odlučili su se baviti obitelji i time su zadovoljni.
Što mislite o organizacijama poput MENSA-e? Je li članstvo stvar prestiža?
MENSA ima svoje prednosti i mane, kao i svaka druga organizacija. Mislim da je osnovna ideja dobra, da se povežu ljudi koji imaju iste ili slične interese. Činjenica da je ulaz u organizaciju ograničen testom inteligencije daje svemu prizvuk prestiža, ili čak elitizma, no ako razmislite, uglavnom je većina organizacija takva. Uvijek postoji neka ulazna procedura, ili članstvo, koje je potrebno platiti. Npr. u današnje doba, kad je informacija svugdje dostupna, moramo plaćati članstvo kako bismo razmjenjivali ideje s kolegama na pojedinim internetskim forumima. Mislim da nikakvu osobinu ne treba dokazivati članstvom u udrugama. Ja, npr. nisam član MENSA-e jer trenutačno nemam vremena za aktivnosti izvan posla i obitelji te vremena za sebe.
U javnost ste došli zbog vijesti o rangiranju među 30 najinteligentnijih ljudi svijeta, no sami ste rekli kako ispada da ste zapravo među 30 najboljih u testovima. Kako je uopće došlo do toga da se nađete na toj listi, kako teče proces testiranja?
IQ koji se mjeri u testovima standardiziran je na cjelokupnu populaciju. Pretpostavlja se da je IQ u populaciji raspoređen prema tzv. normalnoj distribuciji. U slučaju inteligencije, najčešći je standard da prosječna osoba ima IQ od 100, a 68,3% populacije IQ u intervalu između 85-115. Za izmjereni IQ na nekom testu uvijek možete odrediti koliko je iznad ili ispod prosjeka. Moj je rezultat u ovom standardu IQ 183, takav da vrlo vjerojatno na svijetu postoji oko 100 osoba koje su inteligentnije od mene. Možda je to upravo čitatelj ovog teksta, samo što on nikad nije otišao na testiranje. Proces testiranja inače je jednostavan – riječ je o testovima koji bi trebali biti kulturološki neovisni, tj. svejedno je rješava li ga osoba iz Hrvatske, Japana ili Argentine. Nema riječi, slova, jezičnih konstrukcija ili sličnog, već samo logičkog zaključivanja. Jasno je da takav test ne može testirati, npr. emocionalnu inteligenciju, no njegova prednost upravo je ta kulturološka neovisnost i to da postoje jasno definirana rješenja. Inače, testovi koji testiraju IQ do oko 150 obično su vremenski ograničeni na pola sata do sat, a za više IQ rezultate često su vremenski neograničeni i za njih se smiju koristiti pomagala, ali se o pitanjima ne raspravlja s drugim osobama. Takve testove ne rješava puno ljudi, no kad netko test riješi dobro i postigne visok rezultat, onda se to pojavi na jednoj od ovih lista “najboljih rezultata”.
Dojam je da imamo sjajne ljude, svjetski uspješne znanstvenike, umjetnike, pa opet se čini da naše društvo ne da stagnira nego čak i regresira. Zašto je utjecaj briljantnih ljudi, poput vas, naizgled tako malen?
Nemam dojam da je utjecaj toliko malen, no možda jest ako se sve promatra samo s financijske strane. Znanstvenici i umjetnici uglavnom se bave svojim poslovima iz ljubavi prema njima, a ne toliko zbog financijske dobiti. A dobit za društvo iz znanstvenih aktivnosti golem je, samo na duljim vremenskim skalama. Možda kao primjer mogu navesti CERN, jer to je blisko mom radu. CERN je međunarodna znanstvena zajednica u kojoj djeluje dosta velik broj Hrvata. Tamo je izmišljen internet, razvijeni su kapacitivni ekrani koje koristite na mobitelima i tabletima. U današnje doba znanost je uglavnom kolaborativna i teško je neki novi velik izum pripisati samo jednom imenu.
Hoćete li pisati još knjiga za najmlađe? Hoće li ove slikovnice biti prevedene, jer čine se “rođene” za uspjeh?
Slikovnice su nastale u suradnji sa Školskom knjigom i nadam se da će se to nastaviti. Već smo prije desetak godina izdali jedan Sveučilišni priručnik, a u planu je i jedan novi, koji će se baviti konceptualnim problemima u fizici. Što se tiče slikovnica, opcije su otvorene. Ako se pokažu uspješnima, vjerujem da bismo mogli nastaviti serijal s još nekoliko tema iz fizike i znanosti, a ne vidim razloga da ne budu i prevedene.
Molim vise ovoga a manje seve, vatrenih, obljetnica, tko je u cemu prosetao po rivi itd Bravo Nikola