Kako su usred rata Slavonci i Dalmatinci htjeli srušiti Tuđmana

Može li knjiga o osnivanju jedne političke stranke biti zanimljiva široj čitateljskoj publici? Premda se takvo što čini kao nemoguća misija, povjesničar Domagoj Knežević dokazao je da može. Njegova knjiga „Hrvatska demokratska zajednica od osnivanja do raskida s Jugoslavijom“, koja je ovih dana izišla u izdanju Hrvatskog instituta za povijest, nije samo znanstveni rad u koji su uložene godine istraživanja nego i privlačno štivo za svakog ljubitelja suvremene povijesti. Uostalom, tako je i napisana – kao lako čitljiv tekst kojemu velika količina podataka uopće nije opterećenje. Utemeljena je na brojnim izvorima, među kojima su i dosad neobjavljeni dokumenti koji su autoru omogućili da neke povijesne događaje interpretira iznova.

Akcije desnih radikala

Knjiga se ne bavi samo HDZ-om nego i turbulentnim zbivanjima u Hrvatskoj od 1989. do 8. listopada 1991., kad je Hrvatska i formalno prestala biti članica jugoslavenske federacije. Iz cijelog niza zanimljivih događaja, povezanih s danas najjačom hrvatskom strankom, izvadili smo epizodu o sukobima u HDZ-u u ljeto 1991. koji su zaprijetili rušenjem predsjednika stranke i države Franje Tuđmana. Unutarstranački sukobi prate HDZ gotovo cijelo vrijeme njegova postojanja, što je posve očekivano za stranku koja je svoj put počela kao pokret s jasno izraženim lijevim i desnim političkim krilom. Trvenja između tih dviju frakcija počela su već nakon izborne pobjede u svibnju 1990. kad su se u stranku masovno učlanjivali bivši članovi Saveza komunista Hrvatske i pritom još bili imenovani na odgovorne dužnosti.

Do kraja 1990. u HDZ je ušlo najviše članova SKH. Diostranačkog članstva otvoreno je pokazivao nezadovoljstvo takvim stanjem, a saborski zastupnik Damir Mejovšek odvažio se na zanimljivu akciju: ubrzo nakon konstituiranja Sabora predložio je fotografiranje samo onih saborskih zastupnika HDZ-a koji nikad nisu bili članovi SKH. Iako ga je vodstvo stranke kritiziralo zato što svojim postupkom potiče nepotrebne podjele, on je svoj naum ipak proveo u djelo. Žarko Domljan poslije je svjedočio da na toj fotografiji nije bilo previše osoba. Dijelu članstva smetala je i komunistička prošlost Franje Tuđmana, osobito članstvu u iseljeništvu, odakle su u to vrijeme stizale informacije kako neki članovi HDZ-a tvrde da je Tuđman samo prijelazno rješenje na mjestu predsjednika stranke.

Kamen spoticanja bila je i spoznaja da su neki istaknuti članovi HDZ-a bili suradnici jugoslavenskih tajnih službi, zatim Tuđmanovo zaobilaženje Sabora u donošenju najvažnijih političkih odluka, a žestok unutarstranački sukob izazvalo je i donošenje Zakona o pretvorbi društvenog vlasništva. No najžešći sukob u HDZ-u u to vrijeme, piše Knežević, dogodio se u srpnju 1991. i trajao je sve do rujna te godine. Rezultirao je smjenom ministra Josipa Boljkovca, osnivanjem koalicijske Vlade demokratskog jedinstva i discipliniranjem skupine desnih stranačkih radikala. Sve je počelo krajem svibnja 1991. kad je Josip Manolić ustvrdio da su HDZ-ovi desni politički radikali iz Slavonije glavni krivci za jačanje tamošnje srpske pobune, a sukob dviju stranačkih grupacija kulminirao je 1. srpnja 1991. nakon ubojstva načelnika osječke policijske uprave Josipa Reihl-Kira, koji je miroljubivom politikom pokušavao spriječiti otvoreni rat u Slavoniji.

Njegovo ubojstvo razorno je djelovalo na političku situaciju u Slavoniji i izazvalo žestok obračun dviju HDZ-ovih frakcija na sjednici Vrhovnoga državnog vijeća (VDV) održanoj 1. i 2. srpnja 1991. godine. Na jednoj strani bili su Josip Boljkovac, Perica Jurič, Slavko Degoricija i Josip Manolić, a na drugoj Branimir Glavaš, Vladimir Šeks, Vice Vukojević i Gojko Šušak. Prema jednom sigurnosnom izvještaju, iza kojeg je stajao Boljkovac, cilj tih desnih radikala bio je teroristički djelovati i stvoriti paralelnu vlast, a navodno su prijetili i samom predsjedniku Tuđmanu.

Neočekivani Tuđman

Na čelu grupe, pisalo je u izvještaju, bili su Glavaš i Šeks. Iako je Ante Beljo ustvrdio da tu „nema nikakve organizacije“, nego da je svemu uzrok nezadovoljstvo zbog situacije uzrokovane agresijom, Tuđman je podržao tvrdnje ministra Boljkovca. Bilo je to očekivano, jer su Manolić i Boljkovac tada stalno brifirali Tuđmana kako u HDZ-u postoji desna politička struja koja ga želi smijeniti zbog njegova odnosa prema komunističkom nasljeđu i zbog kolebljivog pristupa srpskoj agresiji. No sutradan, 2. srpnja 1991., na novoj sjednici VDV-a, Tuđman je Boljkovca razriješio dužnosti. Bilo je to veliko iznenađenje, pa se čini da je tu odluku donio pod snažnim pritiskom desne struje HDZ-a. Unutarstranački sukobi nastavljeni su i nakon Boljkovčeve smjene. Budući da je tijekom srpnja 1991. jačala srpska agresija, a Dalmacija i Slavonija najviše su ispaštale, čelnici lokalnih organizacija HDZ-a otvoreno su kritizirali politiku državnog vodstva i tražili da se ide u rat sa srpskim pobunjenicima i JNA.

U takvoj atmosferi 31. srpnja 1991. održana je zajednička sjednica Glavnog odbora HDZ-a i Kluba zastupnika HDZ-a kako bi se uskladili glavni politički stavovi stranke uoči izvanredne sjednice Sabora. Međutim, i ta se sjednica pretvorila u otvoreno kritiziranje politike državnog vodstva, ali i stanja u HDZ-u. Najžešći su bili Šeks i predsjednik Kluba saborskih zastupnika HDZ-a Zvonimir Marković. Unutarstranačka neslaganja dodatno su eskalirala 1. kolovoza 1991. na izvanrednoj sjednici Sabora, na kojoj je dio zastupnika HDZ-a odbio podržati osnivanje koalicijske Vlade demokratskog jedinstva, ali i imenovanje Šime Đodana potpredsjednikom Sabora, koji je na toj dužnosti trebao zamijeniti Šeksa, a zastupnici HDZ-a iz Slavonije i Baranje bili su protiv toga da Ivan Vekić postane ministar unutarnjih poslova pa ga je svojom odlukom morao imenovati Tuđman. Takav neposluh saborskih zastupnika, ne samo HDZ-a, danas je nezamisliv.

Odmah nakon te saborske sjednice nezadovoljni Tuđman sazvao je Predsjedništvo HDZ-a i zaprijetio raspuštanjem Sabora. Istodobno je dio slavonskih zastupnika optužio da ga žele smijeniti, a kao vođu pobune označio je Šeksa. Na kraju su glavnim krivcima za događaje u Saboru proglašeni Žarko Domljan i Ivan Milas. Novo iznenađenje dogodilo se 5. kolovoza 1991. kad je Tuđman na novinskoj konferenciji govorio o urotničkom planu agresora, koji je žestokim napadom na Dalj u vrijeme održavanja saborske sjednice ciljano želio izazvati opći rat te srušiti HDZ s vlasti. U to je, ustvrdio je Tuđman, nesvjesno bila uključena i radikalna desna struja HDZ-a! Na listi prozvanih bili su predsjednik Sabora Žarko Domljan, potpredsjednik Sabora Vladimir Šeks, predsjednik Kluba zastupnika HDZ-a Zvonimir Marković te zastupnici Ante Kutle, Vera Stanić, Ivan Bobetko, Milan Kovač, Vice Vukojević i Đuro Perica.

Prema optužbi, oni ne samo da su nesvjesno sudjelovali u neprijateljskom planu rušenja HDZ-a i Tuđmana nego su se i navodno protivili Tuđmanovoj politici pomirbe s pozicija pristaša ustaškog pokreta, a čak su planirali i likvidacije članova vodstva HDZ-a koji su prije bili članovi SK. Temelj za sve te optužbe bilo je sigurnosno izvješće koje je dostavio Šime Đodan, ali za koje se opravdano smatra da ga je sastavio Boljkovac. S navodnim urotnicima Tuđman se obračunao 12. i 13. kolovoza 1991. na sjednici Predsjedništva HDZ-a i Predsjedništva Izvršnog odbora HDZ-a.

Iako je odbacio optužbe tvrdeći da je riječ o običnim konstrukcijama, Zvonimir Marković smijenjen je s mjesta predsjednika Kluba zastupnika HDZ-a, Domljan je dobio ukor, ali je ostao predsjednik Sabora, a Šeks je ostao na mjestu predsjednika Kriznog štaba Slavonije i Baranje jer je, kako je poslije otkrio, uspio uvjeriti Tuđmana da je nevin. U svojoj knjizi sjećanja Šeks će poslije napisati: „S motrišta hladnog, pragmatičnog racija, ja sam bio u krivu, a predsjednik Tuđman u pravu. Žao mi je jedino što nije uvidio da ja, izražavajući slavonski vox populi, ne izražavam protivljenje njegovoj politici, nego tek postupam kao svojevrsni ‘glasnogovornik’ Slavonije koja se našla na krvavom udaru, a koju su dodatno ‘razarale’ perfidne KOS-ove intrige da je Slavonija žrtvovana, izdana i prodana.“

Što je bilo u pozadini žestoke unutarstranačke pobune, objasnio je u svojim memoarima Josip Manolić. Nije bila riječ o uroti, nego o agenturnom djelovanju tzv. Uprave bezbednosti JNA, što je Tuđman iskoristio da primiri buntovnike u stranci. Svi nezadovoljnici podvrgnuti su mjerama nadzora SZUP-a, tvrdi Manolić, koji je savjetovao Tuđmanu da problem s buntovnicima riješi „mekim pristupom“. Odnosno da svi koji se pokaju prođu bez sankcija. Sukob u stranci potpuno se primirio u rujnu 1991. kad se zaoštrio rat s JNA i srpskim pobunjenicima.