Franjo Tuđman, kažu svjedoci, godinama se pripremao za veliku ulogu. Njegov prijatelj general Ivan Šibl tvrdio je da samo Tuđman može biti prvi predsjednik samostalne Hrvatske jer se za to pripremao još od povratka iz Beograda.
Slično je o Tuđmanu razmišljao i Bruno Bušić, koji je jednom rekao: „Dobije li priliku, dobije li samo tri sekunde, taj će napraviti Hrvatsku.“ Okidač koji je Tuđmana pokrenuo na akciju bilo je Udruženje za jugoslavensku demokratsku inicijativu (UJDI), politička organizacija osnovana u Zagrebu u veljači 1989. s misijom očuvanja Jugoslavije, oslabjele Titove države koju je Srbija tzv. antibirokratskom revolucijom upravo bila prekrajala po svojim željama. Na čelu UJDI-ja bio je Branko Horvat, direktor je bio Žarko Puhovski, a među istaknutim članovima bili su Milorad Pupovac, Dubravka Ugrešić, Nenad Zakošek i drugi.
Tuđman je shvatio da je njegovo vrijeme došlo i da bi što prije trebalo osnovati političko udruženje „u kojem bi se ogledali autentični hrvatski interesi“ jer je smatrao da nikakav projugoslavenski politički program ne odražava političke potrebe hrvatskog naroda. Stoga je ubrzao pisanje svoga političkog programskog dokumenta, koji je skicirao u siječnju 1989. pod nazivom „Nacrt prijedloga za pokretanje Hrvatskog demokratskog zbora“. Prvi su ga pročitali i pohvalili njegova supruga Ankica i lingvist Dalibor Brozović. Ubrzo potom Tuđman i njegov najbliži krug suradnika odlučuju da se njihova demokratska inicijativa nazove Hrvatska demokratska zajednica, po uzoru na Hrvatsku bratsku zajednicu iz Pittsburgha.
‘Kukavičluk SKH’
Ni danas nije posve jasno tko je pravi autor imena stranke. Član Inicijativnog kruga HDZ-a Duško Malešević tvrdi da je Tuđman ime izabrao baš na njegov nagovor, Ante Ledić pak, u čijoj je klijeti na Plešivici u siječnju 1989. održan tajni sastanak političkih disidenata na kojem je Tuđman izabran za predsjednika Inicijativnog kruga, svjedoči da se za to ime zalagao lingvist Tomislav Ladan, a autorom se smatra i Josip Manolić, koji u svojim memoarima objašnjava kako su se za to ime odlučili jer sugerira okupljanje najširih slojeva hrvatskoga društva. Kako god bilo, Tuđman je uskladio svoj programski dokument te mu naziv promijenio u „Prednacrt programske osnove Hrvatske demokratske zajednice“. U tome dokumentu tvrdilo se da je kriza socijalističkog sistema dosegnula vrhunac, da je položaj hrvatskoga naroda u SFRJ nepovoljan te da je u interesu i hrvatskog i ostalih naroda da svoje odnose u zajedničkoj državi urede „dosljedno avnojskom duhu“, odnosno da se SFRJ može održati samo ako osigurava slobodu i suverena prava svakog pojedinog naroda.
Dokument je predviđao „slobodnu domovinu Hrvatsku i jednakopravnu zajednicu naroda utemeljenu na povijesnim odlukama ZAVNOH-a i AVNOJ-a“, a kao važni politički ciljevi navedeni su i slobodna suradnja s hrvatskim iseljeništvom, rješavanje nacionalnih demografskih problema te ulazak Hrvatske i SFRJ u Europsku zajednicu (EZ).
Tuđman je svoj Prednacrt dostavio mnogim uglednim intelektualcima i ubrzo dobio niz pozitivnih reakcija. Dokument su podržali književnici Nedjeljko Fabrio, Hrvoje Hitrec, Dubravko Horvatić, Zvonimir Milčec, Ante Stamać i Petar Šegedin, jezikoslovci Stjepan Babić i Dalibor Brozović, povjesničar književnosti Joža Skok, filolog Nedjeljko Mihanović, filozof Franjo Zenko, povjesničar Petar Selem, pravnici Zvonimir Šeparović i Vladimir Šeks, inženjer Drago Stipac i glumci Fabijan Šovagović i Zlatko Vitez.
Međutim, nisu svi bili zadovoljni sadržajem Prednacrta. Prema svjedočenju Josipa Manolića, Šeks je isprva komentirao kako je to „ozbiljno komunističko smeće“, Grgo Gamulin i Šime Balen smatrali su da je u dokumentu premalo Srba i jugoslavenstva, a Draženu Budiši posebno je zasmetalo spominjanje Titovih povijesnih zasluga te je odbio političku suradnju s Tuđmanom. Suočen s kritikama, Tuđman je doradio sadržaj dokumenta i dobio podršku Marka Veselice, Šime Balena, Josipa Boljkovca, Slobodana Budaka i Slavka Goldsteina.
Svoj Prednacrt Tuđman je široj javnosti predstavio na tribini održanoj 28. veljače 1989. u prostorijama Društva književnika Hrvatske (DKH), na kojoj je najavio osnivanje Inicijativnog kruga HDZ-a i pokretanje neovisnog časopisa. Nekoliko dana uoči tribine odbio je zahtjev Ante Paradžika, Petra Šale i Marka Veselice da iz dokumenta izbaci ZAVNOH i AVNOJ, a Dragi Stipcu, koji je želio da tribini nazoče crkveni velikodostojnici, odgovorio je kako oni mogu i govoriti, ali da im se „neće dozvoliti da nametnu svoje“. Na iznimno posjećenoj tribini Tuđman je politiku SKH ocijenio kao „kolebljivost“ i „kukavičluk“, a kao glavni razlog za pokretanje Inicijativnog kruga HDZ-a naveo je nedavnu pojavu projugoslavenskih demokratskih inicijativa. Otvoreno je osudio i politiku Srbije. Poruke s tribine snažno su odjeknule u hrvatskom iseljeništvu i u medijima demokratskih država, no naišle su i na očekivano žestoke napade partijskih foruma i domaćih medija. Unatoč tomu, komunistička vlast suzdržala se od otvorenog progona sudionika tribine. Bila je to prekretnica – demokratizacija društva više se nije mogla zaustaviti.
Tribina je privukla i punu pozornost Službe državne sigurnosti (SDS). Njezin suradnik kodnog imena „Luj“ podnio je iscrpan izvještaj o Tuđmanovim idejama. Zanimljivo je da je „Luj“ bio član Inicijativnog kruga HDZ-a i da je Tuđman baš od njega zatražio da pripremi ekonomski elaborat o mogućnosti financiranja časopisa u kojem bi se promovirali politički ciljevi HDZ-a.
Spomenuti detalji sadržaj su najnovije knjige povjesničara Domagoja Kneževića „Hrvatska demokratska zajednica od osnivanja do raskida s Jugoslavijom“, koja je nastala kao prošireni tekst njegove istoimene doktorske disertacije obranjene 2015. godine. Ta iznimno zanimljiva knjiga, obogaćena cijelim znanstvenim aparatom, upravo je izišla u izdanju Hrvatskog instituta za povijest.
„Za pisanje doktorske disertacije osnova su mi bili dokumenti iz osobne pismohrane Ante Belje, a kad mi je omogućen pristup dokumentima SDS-a RSUP-a SRH te kad je Šeks pohranio svoju osobnu pismohranu s brojnim stranačkim dokumentima u Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, stekli su se i uvjeti da napišem knjigu. Novi i doista vrijedni dokumenti omogućili su da u njoj budu dodatno objašnjeni brojni događaji“, kaže Knežević, znanstvenik koji je trenutačno zaposlen kao savjetnik u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova.
Vratimo se Tuđmanu, koji je nakon tribine u DKH nastavio pripreme za osnivanje HDZ-a iako su neki članovi Inicijativnog kruga, bojeći se režimskog progona, odustali od članstva. Njegovi ciljevi bili su jasni: želio je okupiti što širi krug ljudi i formirati snažnu političku opciju koja će se oduprijeti politici Srbije. No legalizacija stranke nije tekla glatko.
Napad Veseličinih pristaša
U ožujku 1989. vodstvo Socijalističkog saveza radnog naroda (SSRN), društveno-političke organizacije ovlaštene za odobravanje političkih inicijativa, najprije je dalo usmeni pristanak za osnivanje HDZ-a, a ubrzo potom zahtijevalo je odgodu osnivanja sve do jeseni te godine. U isto vrijeme HSLS-u je dalo suglasnost za osnivanje bez ikakvih problema! Unatoč zahtjevu SSRN-a, Inicijativni krug nastavio je pripreme za održavanje osnivačkog skupa, no Tuđman se tada suočio s novim nevoljama: Anto Matković, Vlado Marić i Drago Stipac počeli su sve češće izražavati nezadovoljstvo njegovim vodstvom. Zamjerali su mu konspirativni rad, navodnu zabranu javnih istupa Marku Veselici, pretjerano pozivanje na AVNOJ, ali i samovoljno priključenje u Inicijativni krug Ivana Bobetka i Milovana Šibla, za koje su tvrdili da su primljeni samo zato što su generalski sinovi. Zbog tih napada Tuđman je ozbiljno razmišljao o napuštanju Inicijativnog kruga. Sukobio se i s Markom Veselicom i Nevenom Juricom zbog proceduralnih razloga, no u pozadini je zapravo bio sukob oko vodećih položaja.
Knežević u svojoj knjizi vrlo detaljno opisuje razlaz Tuđmana i braće Veselica i s te povijesne epizode zapravo skida natruhe mita.
„Često se u javnosti govori kako je Tuđman prevario braću Veselice i njihove pristaše te im oteo HDZ, no istražujući tu temu, shvatio sam da je Tuđman bio otvoren za dogovor s njima do samoga kraja. Zapravo su razlaz izazvali braća i njihovi pristaše svojim ultimativnim zahtjevima. Tuđman je dobio većinsku potporu za svoju politiku u svim glasanjima u Inicijativnom krugu HDZ-a“, objašnjava Knežević, ali i ističe kako ta mala povijesna epizoda ne može narušiti nedvojbenu činjenicu da su Marko i Vlado Veselica bili iskreni hrvatski domoljubi koji su zbog toga prošli osobne i obiteljske kalvarije u komunističkoj Jugoslaviji.
Zašto su se zapravo razišli Tuđman i Marko Veselica? Sukobi su počeli u svibnju 1989. kad Veselica u Inicijativnom krugu HDZ-a stvara svoju frakciju. Tih dana Anti Paradžiku govori da Tuđman loše vodi Inicijativni krug i da ga treba „odstraniti na civilizacijski način“. Pritom mu iznosi svoju viziju prema kojoj bi on, Paradžik, Hrvoje Šošić i Šeks trebali biti jezgra budućeg opozicijskog vodstva, koje bi potom bez problema pridobilo većinsku potporu hrvatskog naroda u domovini i iseljeništvu. Osim toga, predložio je i političku afirmaciju svoga brata Vladimira. No Šeks odbija poziv da sudjeluje u Tuđmanovoj smjeni rekavši da im neće „pomoći u cijepanju HDZ-a“, a i da nemaju većinsku podršku u Inicijativnom krugu. Početkom lipnja 1989. Veselica i njegovi pristaše Šošić, Matković, Paradžik i Kokić traže odgodu osnivanja HDZ-a sve do jeseni kako bi se pripremili svi potrebni dokumenti, no njihov prijedlog većina odbija. Nakon toga, na sastancima u poduzeću Vladimira Veselice, počinju intenzivno pripremati Tuđmanovu smjenu, a kao razloge navode to da Tuđman vodi politiku mimo Inicijativnog kruga, da dovodi sve više bivših članova SKH i tako šteti HDZ-u.
Najžešći napad događa se 11. lipnja kad na sastanku Inicijativnog kruga Veselica i Šošić članovima dijele svoju „Desnu programsku deklaraciju HDZ-a“, koja je bila gotovo identična Tuđmanovoj „Programskoj deklaraciji osnivačke skupštine HDZ-a“, samo što se u njoj nisu spominjali AVNOJ, SFRJ i SRH. Međutim, ni tim potezom ne pridobivaju većinu. Propao im je potom i pokušaj da najprije Marko, a onda Vladimir glasanjem zauzmu Tuđmanovo mjesto, a nije prošao ni prijedlog da se iz Tuđmanove deklaracije uklone AVNOJ i ZAVNOH. Prihvaćen je jedino Šošićev prijedlog da se iz teksta ukloni JNA. To smiruje napetosti te se postiže kompromis da sedmorica članova Veseličine frakcije uđu u odbor za osnivanje HDZ-a, no oni to koriste da bi znanstvenika Dragana Lalića istaknuli kao svog kandidata za prvoga predsjednika HDZ-a.
O žestini napada Veseličinih pristaša najbolje svjedoči podatak prema kojemu je Tuđman u jednom trenutku čak podnio ostavku, ali su ga njegovi pristaše uspjeli nagovoriti da odustane jer bi moglo propasti sve ono što su dobro učinili u procesu osnivanja HDZ-a. Taj burni sastanak završio je ostavkom Drage Stipca, kojega je na dužnosti glavnog tajnika zamijenio Ivan Bobetko.
Zbivanja na tome sastanku nagnala su Tuđmana i Manolića na odluku da sukob s Veselicom riješe tako što će osnovati HDZ bez članova njegove frakcije. Tako je i bilo: na osnivački skup u prostorijama NK Borac na zagrebačkom Jarunu – koji je održan tajno jer je vlast zabranila održavanje najavljenog skupa u hotelu „Panorama“ – pozvan je samo jedan član Veseličine frakcije, nesuđeni kandidat za predsjednika HDZ-a Dragan Lalić. Njemu je Tuđman ponudio mjesto potpredsjednika HDZ-a, no Lalić je cijelu organizaciju osnivanja smatrao lošom te je ponudu odbio i napustio skup.
Doušnici i službe
Lalić je jedan u nizu uglednika koji su se protivili vodstvu Franje Tuđmana. Zašto? „Bilo je tu raznih razloga“, kaže Domagoj Knežević i obrazlaže: „Dio njih jednostavno nije volio Tuđmana, drugi su smatrali da u njegovim programima ima previše komunističkog nasljeđa i da u članstvo HDZ-a ne bi trebalo primati bivše članove SKH, a treći su se bojali da Tuđmanova biografija i njegovi politički stavovi ne budu povod za politički progon. Sva ta razmišljanja bila su legitimna, ali treba reći da je Tuđman u svim glasanjima u Inicijativnom krugu HDZ-a dobio većinsku potporu za svoj politički program.“
HDZ je, dakle, osnovan bez Veseličinih pristaša, ali i bez onih članova Inicijativnog kruga koji su zbog različitih razloga zahtijevali odgodu osnivanja HDZ-a. Poslije je Tuđman u svojim zapisima objasnio kako je Veseličinu frakciju smatrao „nesvjesno produženom rukom vlasti“ za odgodu osnivanja HDZ-a pa je donesena odluka o osnivanju bez njih i „pod svaku cijenu“.
U nejavnom osnivanju HDZ-a sudjelovalo je 48 delegata, a na skupu su bila i tri gosta iz već osnovanih slovenskih demokratskih inicijativa. Više od polovice delegata činila je skupina s osječkog područja, koja je ciljano dovedena na skup. Na početku je osnovano radno predsjedništvo i izglasan poslovnik. Na čelo radnog predsjedništva izabran je Franjo Tuđman, a za ostale članove izabrani su Dalibor Brozović, Krešimir Balenović, Vladimir Šeks, Josip Manolić i Milivoj Slaviček. Zatim je Tuđman predložio trenutno usvajanje odluke o konstituiranju osnivačke skupštine te svih potrebnih odluka i osnivačkih dokumenata. Prijedlog je prihvaćen s 46 glasova „za“ i dva glasa „protiv“, pa su odmah usvojeni svi potrebni akti, a potom se prešlo na izbor prvoga vodstva HDZ-a. Za prvoga predsjednika izabran je Tuđman, potpredsjednici su postali Brozović, Balenović i Šeks, za glavnog tajnika izabran je Ivan Bobetko, a za blagajnika Milan Kovač. Predsjednik Središnjeg odbora postao je Milivoj Slaviček, a Stjepan Šešelj bio je njegov zamjenik. Na čelo Izvršnog odbora izabran je Josip Manolić, a njegov zamjenik postao je Neven Jurica. Čelni čovjek Komisije za statut postao je Milivoj Kujundžić, Vijeće časti pripalo je Šeksu, Odbor za samoupravnu kontrolu Miroslavu Kutli, a Odbor za društvenu samozaštitu Ivanu Tabaku. Na Tuđmanov prijedlog, za počasne predsjednike HDZ-a izabrani su Petar Šegedin i Šime Balen.
Hitno usvajanje glavnih odluka na početku nekog političkog skupa nije uobičajena demokratska praksa, no to je učinjeno nakon procjene vodstva HDZ-a kako postoji realna opasnost od njegova nasilnog prekida, ali i logičnog stava da u međunarodnoj javnosti ne bi dobro odjeknula vijest da se politički progone članovi već osnovane demokratske stranke.
Okupljenima se zatim obratio Franjo Tuđman, koji je veliki dio izlaganja posvetio Srbima u Hrvatskoj. Naglasio je da hrvatski narod „mora izvući pouke“ iz progona Srba u NDH, ali i da Srbi moraju izvući pouke o „pogubnim posljedicama“ stavljanja „u službu strane dominacije nad Hrvatskom, bilo Pešte i velikomađarskog, bilo Beograda i velikosrpskog hegemonizma“. Pozvao je zatim sve osobe srpske, ali i drugih nacionalnosti da se učlane u HDZ ako se slažu s njegovim programom. Zaključio je da Srbi kao manjina ne mogu odlučivati o političkoj sudbini Hrvatske.
Kneževićeva knjiga vrvi i intrigantnim informacijama o djelovanju tajnih službi i njihovih doušnika, koji su bili Tuđmanovi bliski suradnici. Jedan od njih bio je i ugledni lingvist Dalibor Brozović, koji je pripremao osnivanje HDZ-a i istodobno SDS-u slao detaljna izvješća o zbivanjima unutar Inicijativnog kruga HDZ-a. Kodno ime bilo mu je „Forum“. U to vrijeme tajna je služba operativno obrađivala više od 20 članova Inicijativnog kruga.
„Služba je tada uistinu revno nadgledala članove hrvatske opozicije jer je golema većina njih bila proglašena neprijateljima režima već puno godina prije“, objašnjava Knežević i napominje kako su Marko Veselica i Franjo Tuđman u svim izvješćima komunističkih tajnih službi uvijek bili u prvom ešalonu neprijatelja režima kao tzv. hrvatski nacionalisti. Njihovi domovi i telefoni bili su ozvučeni, preko mreže suradnika pratila se njihova aktivnost. U brojnim izvješćima, kaže Knežević, službe su zamijetile Tuđmanovu odliku da uspješno povezuje opozicijske krugove i ostvaruje kontakte s hrvatskim iseljeništvom, odnosno registrirana je njegova operativna politička djelotvornost.
Zagonetka lustracije
Je li Tuđman bio svjestan da su neki od njegovih najbližih suradnika, s kojima je osnivao stranku, suradnici SDS-a? I, ako jest, zašto ih nije micao iz svoje blizine?
„Mislim da je bio itekako svjestan takve mogućnosti“, odgovara povjesničar. „Naime, Tuđman je godinama obnašao istaknute dužnosti u JNA i u političkom životu komunističke Jugoslavije. Nakon toga taj ga je isti režim progonio. Znao je metodologiju rada tih službi i shvaćao da su mnogi popustili pod prijetnjama, koje su uključivale i progone najbližih članova obitelji. Nije ih micao ni zato što je njegova politika pomirbe omogućavala svima koji se žele politički boriti za suverenost Hrvatske i hrvatskog naroda da mu se u tome pridruže. Poslije, kad se približavao rasplet dugogodišnje političke krize jugoslavenske komunističke države, opravdano se bojao da bi lustracija izazvala snažne lomove u hrvatskom narodu i društvu. Zato nikad nije ni provedena.“
Politika pomirbe, koja je u konačnici omogućila stvaranje i obranu hrvatske države, jedan je od stupova programa HDZ-a, no Knežević smatra da je taj program odskakao od programa ostalih demokratskih inicijativa u Hrvatskoj i Jugoslaviji i po nekim drugim elementima.
„Program HDZ-a imao je jasnu politiku uspostave suverenosti Hrvatske i hrvatskog naroda na svim društvenim poljima i u svim mogućim opcijama raspleta krize (konfederativna Jugoslavija ili isprva taktički prikriven cilj uspostave samostalne Hrvatske). Uz to, svi politički ciljevi HDZ-a trebali su se ostvariti demokratskim i mirnim putem. Nasuprot tome, prve opozicijske inicijative koje su bile osnivane u Srbiji imale su otvorene velikosrpske programe u kojima se bez prikrivanja najavljivalo zauzimanja hrvatskog teritorija“, objašnjava Knežević i napominje kako je uspjehu HDZ-a umnogome pridonijela i stranačka infrastruktura, koja je izgrađena nevjerojatno brzo.
„Vrh HDZ-a bio je svjestan da uspješnog političkog rada nema bez infrastrukture, pa su članovi najužeg vodstva Manolić i Brozović bili izravno angažirani u prvim osnivanjima lokalnih stranačkih odbora u Dalmaciji, a Šeks u Slavoniji“, kaže Knežević i napominje da su i Tuđmanovi najbliži suradnici u iseljeništvu osnivali odbore HDZ-a diljem svijeta.
Ipak, ključ pobjede HDZ-a na prvim višestranačkim izborima, smatra povjesničar, bio je ponajprije Franjo Tuđman, koji se nametnuo kao glavni opozicijski lider, a potom jasnoća politike HDZ-a, koja je vrlo brzo većinski prihvaćena unutar hrvatskog nacionalnog korpusa. Pogođeno je i vrijeme osnivanja te je HDZ dočekao izbore kao najorganiziranija opozicijska inicijativa i koja je kao takva mogla parirati organizaciji SKH. Nadalje, ističe Knežević, ostvarena je stvarna i funkcionalna suradnja HDZ-a i brojnog hrvatskog iseljeništva, koje je izdašno materijalno pripomoglo radu HDZ-a.
Zanimljivo je, u tom kontekstu, kako su na politički rad i mogućnost izborne pobjede HDZ-a i njezina predsjednika Tuđmana gledale moćne države, u prvom redu SAD. „S obzirom na to da je međunarodna zajednica tada bezrezervno podržavala opstanak Jugoslavije“, podsjeća Knežević, „nije bilo simpatija ni za politiku HDZ-a ni za Tuđmana. Administracija SAD-a podržavala je Koaliciju narodnog sporazuma (KNS), čemu je svjedočio angažman čelnika HNV-a Mate Meštrovića na strani KNS-a u predizbornoj kampanji te njegovi ciljani i javni napadi na Tuđmana.“
Ovo je samo djelić bogatoga Kneževićeva djela, koje postaje nezaobilazno u proučavanju suvremene povijesti Hrvatske i povijesti najveće hrvatske stranke.
Najpametnija stvar koju je Tuđman ikada izgovorio 1991. je : desničari su glupi i ništa ne razumiju, da je bilo po njihovom osudila bi nas čitava međunarodna zajednica zbog koketiranja sa ustaškim pokretom, a JNA bi nas pregazila u otvorenom sukobu u proljeće ili ljeto 1991.