– Završila sam preddiplomski studij komunikologije u Zagrebu, a nijedan diplomski smjer ovdje nije nudio ono što sam željela. Zato sam odlučila otići u Veliku Britaniju, točnije na sveučilište South Wales u Cardiffu, gdje studiram odnose s javnošću – svoju priču o studiranju u inozemstvu započinje Zagrepčanka Paula Zbodulja. Diplomski studij na tome fakultetu traje jednu godinu, a jedan od razloga zašto se odlučila za ovo sveučilište, kaže Paula, je taj što daje zajmove kako bi studenti mogli pokriti troškove školovanja, ali i smještaja, koji nije jeftin.
Zaželjela se Čokolina
– Godina studija stoji oko 6000 funti, a ja sam podignula 8000 funti zajma, čime sam pokrila cijenu školarine, ali i dio smještaja u kampusu. On je zapravo skuplji od školarine. A i radila sam – objašnjava Paula. A upravo su studentski poslovi, odnosno njihova plaćenost, jedna od stvari koja ju je pri dolasku na studij najviše iznenadila.
Ovdje je minimalna satnica za studente 10 funti, odnosno stotinjak kuna. Nadalje, na sveučilištu South Wales nema ispita, a kolegiji se prolaze na temelju seminarskih radova.
– Jedna od stvari koja mi se nikako ne sviđa je vrijeme, koje je grozno. Trebalo mi je dugo vremena da se priviknem na to, ali i na njihovu valutu. U početku sam stalno preračunavala novac jer 30 funti zapravo zvuči malo, a onda shvatim da je riječ o tristotinjak kuna – smije se Paula. A kalkulirati je, kaže, morala često, jer je život tamo znatno skuplji nego u Hrvatskoj.
– Cijena u menzi kreće se oko 40 kuna za obrok, što i nije toliko skupo, ali ne mogu si studenti to priuštiti baš svaki dan, pa sam uglavnom kuhala sama. Često sam se znala zaželjeti Čokolina ili Cedevite, pa mi je mama slala – smije se Paula.
A odluka o izboru studija u Veliku Britaniju, točnije na prestižni Cambridge, odvela je i Varaždinca Iliju Srpaka. Sada tamo studira prirodoslovne znanosti, a po rezultatima ispita nalazi se u sedam posto najboljih.
– Puno je posla, nastava je organizirana tako da u sklopu redovite nastave imamo tzv. supervizije, odnosno sastanke s profesorima na kojima dobivamo zadatke koje moramo riješiti. Zato ne stignem puno izlaziti – objašnjava Ilija. Studenti koji nisu iz Cambridgea smješteni su u Collegeima unutar kojih je organizirana i nastava, a za dva mjeseca smještaja potrebno je izdvojiti oko 2000 funti.
– I hrana u menzama je puno skuplja nego kod nas, pa zato hranu kupujem u trgovinama gdje su cijene slične našima. Eto, naučio sam kuhati – smije se Ilija. O povratku u Hrvatsku trenutačno ne razmišlja Vedran Bukvić iz Krapine, koji je prošle godine u Šangaju diplomirao na tamošnjem Sveučilištu međunarodnog poslovanja i ekonomije, a u Kini i radi. Nakon završetka preddiplomskog studija na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu, kaže, razmišljao je o odlasku u inozemstvo, ali odluka da ode baš u Šangaj došla je “kao grom iz vedra neba”. Na fakultetu su mi ponudili stipendiju i mogućnost upisa diplomskog studija, koji ovdje traje tri godine, od kojih jedna uključuje obaveznu praksu – objašnjava Vedran.
Semestar je tamo, objašnjava, jako skup, pa je tako za jedan potrebno izdvojiti i oko 5000 eura, što je njemu, kao i smještaj, pokrila stipendija. Njegovo sveučilište broji tisuće studenata, koji su smješteni u kampusima u studentskim gradovima.
– U početku mi je možda bilo malo čudno, ali zaista se brzo naviknete, ljudi su srdačni i otvoreni, a sviđa mi se i hrana. Ručak se ovdje može pojesti već za dva eura. Osim toga, sam centar Šangaja je ležeran, ljudi usred dana sjede na kavama. To smo donijeli mi Europljani – smije se Vedran koji, kaže, trenutačno skuplja iskustvo u Aziji, nakon čega se planira vratiti u Europu. Zagrepčanka Asja Rusan nakon završetka dvojezičnog francuskog programa u zagrebačkoj IV. gimnaziji nije nužno razmišljala o upisu fakulteta u inozemstvu. Ipak, njezin je izbor pao na francuski Sciences Po, jer je on nudio ono što je htjela – multidisciplinarnost. Upravo to, smatra Asja, najveći je nedostatak hrvatskih fakulteta koji su najčešće fokusirani na jedno polje interesa.
Školarina prema primanju
Asja živi u vlastitome stanu, a fakultet se svake godine plaća prema primanjima roditelja, pa tako može biti besplatan ili koštati sve do nekoliko tisuća eura.
– Odlično je što Francuska ima veliku ponudu stipendija i ostalih financijskih pomoći, tako da sam prošle godine otplaćivala dom i život novcem od stipendija, a ne sredstvima roditelja, a i nisam morala raditi – objašnjava Asja. Jedina negativna stvar, dodaje, jest što njezin fakultet nema menzu, a cijene u restoranima mnogo su veće nego kod nas. Odluku o odlasku u inozemstvo, kaže, nije požalila, ali u Hrvatsku se planira vratiti.
– Nakon diplome voljela bih raditi u diplomaciji ili menadžmentu na više mjesta u svijetu, ali zasad mi je plan vratiti se u Hrvatsku, pronaći posao i biti primjer promjene koju Hrvatska mora i želi vidjeti – zaključuje Asja.
Asja, sjedni i odmori se. Proći će te želja za uvodjenjem promjene. 😉