Kakvu je Hrvatsku Rašković tražio od Tuđmana

U normalnim okolnostima bilo bi ne samo čudno, nego i neprimjereno da jedan tako “benigan dokument”, kakvim je svoju ideju pod nazivom Deklaracija o opstojnosti srbijanskog naroda okarakterizirao predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, izaziva toliko negativnih reakcija izvan Srbije. Tada Vučić ne bi tako prijetvorno zvučao kad je nedavno u intervjuu za Pink TV rekao da ne razumije kritike te deklaracije jer se na njoj još nije počelo raditi i “nemamo nijedno jedino slovo napisano”.

Ali okolnosti, na žalost, nisu normalne. Mnogi su na području bivše Jugoslavije iskusili srbijansku agresiju pripremanu i navođenu sličnim strateškim svesrpskim projektima koji su polazili od ugroženosti srpskog naroda, a ta se intencija naslućuje već i u nazivu nove deklaracije čija je objava najavljena za 1. prosinca na 99. godišnjicu Kraljevine Jugoslavije.

Ustanak Srba 1990. u Srbu

“Od ‘Načertanija’ Ilije Garašanina preko Memoranduma ‘Srpske akademije nauka’ pa do najnovije deklaracije čiji će potpisnici biti predsjednici RS i Srbije Milorad Dodik i Aleksandar Vučić, redali su se razni dokumenti za očuvanje nacije srpskog naroda, koji su odnijeli mnoge živote, a mnogo puta upravo su umirali i gubili Srbi”, piše banjalučka Buka.com. Jedan takav dokument, još “benignijeg” naziva: “Primjedbe na Nacrt Ustava Republike Hrvatske” s potpisom akademika Jovana Raškovića, predsjednika Srpske demokratske stranke, od 11. prosinca 1990. poslužio je kao provokacija za oružanu pobunu dijela srpske manjine u Hrvatskoj i za agresiju organiziranu iz Srbije.

Tomu je prethodio veliki miting u Srbu 25. srpnja 1990. iniciran iz Beograda kao “neoružani ustanak srpskog naroda” (došao je i četnički vojvoda Vojislav Šešelj, isticane su parole “Ovo je Srbija”, “Živio Milošević”, Zaklat ćemo Tuđmana”...), na kojem je usvojena Deklaracija o suverenosti i autonomiji srpskog naroda. Političkim predstavnikom srpskog naroda u Hrvatskoj proglašavaju Srpski sabor koji zasjeda u Srbu, s izvršnim tijelom Srpskim nacionalnim vijećem.

Teze iz te deklaracije unesene su u Raškovićeve politički ambiciozne i utopističke primjedbe na Ustav RH, koje su odbačene. Vladimir Šeks, predsjednik radne skupine (Smiljko Sokol, Krunislav Olujić i tajnik Sabora Ljubomir Valković) koja je u Malinskoj na Krku u kolovozu 1990. izradila Nacrt Ustava, prisjetio se tih okolnosti u kojima je bio politički angažiran: – Srpski vođe u Hrvatskoj bili su pod izravnim utjecajem Beograda i Slobodana Miloševića te, znajući da hrvatski narod smjera prema svojoj državi, ako ne u konfederaciji, onda suverenoj državi, namjerno su išli sa zahtjevima za koje su znali da ne mogu biti prihvaćeni kako bi kroz sintagmu “Srbi su izbačeni iz Ustava” stvorili opravdanje i platformu za oružanu pobunu i rat protiv Hrvatske – rekao nam je Šeks prije osam dana dodajući da i danas neki relevantni povjesničari oživljavaju tu tezu.

Ali, u Izvorišnim osnovama “božićnog” Ustava, čiji je autor dr. Franjo Tuđman, piše da se RH ustanovljuje kao “nacionalna država hrvatskoga naroda i država pripadnika inih naroda i manjina, koji su njezini državljani: Srba, Muslimana, Slovenaca, Čeha, Slovaka, Talijana, Madžara, Židova i drugih, kojima se jamči ravnopravnost s građanima hrvatske narodnosti i ostvarivanje nacionalnih prava u skladu s demokratskim normama OUN i zemalja slobodnoga svijeta”. Šeks je u svojoj arhivi našao tekst popravljenih izmjena preambule koji mu je dr. Tuđman poslao (upoznat s Raškovićevim primjedbama), s porukom da određenije izražavaju smisao koji bi uvodni tekst Ustava imao izraziti te ga moli da ga obavijesti ako bi iz rasprave proizašla neka poboljšanja.

Memorandum 3

I intelektualcima u Srbiji, svjesnima da slični projekti nisu donijeli ništa dobro ni srpskom narodu, najavljena Deklaracija o opstojnosti srpskog naroda, već prozvana Memorandum 3, zaziva sjećanja na famozni Memorandum SANU kojim je bila inspirirana i zločinačka politika Slobodana Miloševića, a koji je nakon ratnih poraza dobio svoje drugo izmijenjeno izdanje. Za ukus aktualnog predsjednika Srbije, Miloševićeva politika bila je neprihvatljiva kako to tako pregnantno proizlazi iz Vučićeva govora koji je kao parlamentarac održao uoči Oluje u Glini: “Nikada Srpska krajina, nikada Glina neće biti hrvatska! Nikada Banija neće nazad u Hrvatsku! Nitko više ne zna ni u ovoj sali za kakvu se državu zalaže Slobodan Milošević.

Hoće li mu to biti Beogradski pašaluk ili nekakva AVNOJ-ska Jugoslavija, kakva će to država biti? Ako srpski radikali pobijede i poraze predsjednika Srbije, vi znate da ćete živjeti u velikoj Srbiji, jedinstvenoj srpskoj državi, i tu odstupanja biti neće”. Stoga je on posljednji koji se treba čuditi tomu što još uvijek mnogi ne vjeruju proeuropskoj masci koju danas tako napadno i ponosno nosi kao nekoć velikosrpstvo, odnosno što drže da “vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada”. U strahu su velike oči, osobito za one koji su iskusili ratne strahote i stoga je i te kako razumljivo zašto je najavljeni dokument izazvao takvu uznemirenost. Vučić je rekao da će se deklaracija baviti pravom na uporabu srpskog jezika i ćirilice, srpskom kulturom, očuvanjem nacionalne geografije, zaštitom srpskog kulturno-povijesnog naslijeđa...

Taj svesrpski je projekt početkom kolovoza uz državni vrh Srbije – bili su čak i ministri policije Nebojša Stefanović i obrane Aleksandar Vulin! – okupio predstavnike Srba iz svih zemalja “u regiji” pa je na zatvorenom sastanku hrvatski predstavnik bio šef zastupnika SDSS-a Boris Milošević. Nedavno se predsjednik Srpskog narodnog vijeća Milorad Pupovac sastao s predsjednikom RS-a Dodikom te su zajednički podržali izradu deklaracije o zaštiti Srba u regiji.

Kao što su Srbi osjetljivi na pojavnosti koje ih asociraju na ustaške pokolje, tako su mnogi na području bivše Jugoslavije zbog nedavnih ratnih strahota osjetljivi na državne projekte koji polaze od ugroženosti Srba, praćeno intenzivnom promidžbom, kako devedesetih tako i danas, radi “ustašizacije” Hrvatske. Tako je čak i Zoran Milanović, nakon svega što je učinio za Srbe, postao ustaša.

Nije se prezalo ni od uopćavanja tinejdžerskih i izgreda šačice politički irelevantnih redikula unatoč odgovarajućoj reakciji državnih tijela. Kamo su ih te iracionalnosti odvele, pokazalo se nedavno kada su zbog fonta slova “U” na dresu košarkaša Cedevite Krušlina novinari Telegrafa u tomu iščitali ustašku provokaciju. Ta paranoična reakcija očito je posljedica projekta državnog vrha Srbije koji, nadovezujući se na bivši sustav, Hrvatskoj nastoji i dalje nametati kompleks krivnje da bi opravdali svoje strahove, paranoje i agresiju koja je iz toga proizašla.

Saveznika za svoje teze imaju u ekscesnoj i radikalnoj desnici u Hrvatskoj na čiju svaku budalaštinu pišu diplomatske note, ali i u dijelu ljevice koja na tobožnjoj ugroženosti antifašizma i antagonizmima iz bivšeg sustava gradi smisao svoga djelovanja. I Šeks ističe da je riječ o marginalnim pojavama u odnosu na ono što se događa u Njemačkoj, Nizozemskoj ili SAD-u pa sažima: “Kod nas se ne radi o ekstremnoj desnici, nego o ekstremnim budalama, kojima se u virtualnom medijskom svijetu daje tolika pozornost da ih se pretvara u prevladavajuću pojavnost”.

Inscenirano “ustaško klanje”

No, devedesetih je srbijanska propaganda na takvim pričama pripremala teren pa se i Šeks sjetio polemike koju je vodio s Raškovićem i Milanom Babićem.

– Uvjeravao sam ih da demokratska Hrvatska nema nikakve veze s NDH i da će Srbi imati sva prava kao i srpski građani u Srbiji gdje su većina, na što su mu oni uzvraćali: ‘Ne, ne, vi nama oštrite ustaške noževe’. I onda su govorili ovaj je rekao ono, ovaj ono i na sporadičnim slučajevima generalizirali, a onda su inscenirali slučaj Mlinar kao žrtvu “ustaškog klanja”, a bila je riječ o operaciji koju je izveo kirurg pod Raškovićevim ravnanjem – kaže Šeks tumačeći kako je riječ o fenomenu samozavaravanja kod Srba, koji su šireći mitove o žrtvi kako bi poraze pretvorili u pobjede postali žrtve vlastitih obmana. Stoga, tek će se vidjeti koje su stvarne namjere Vučića i Dodika, dobroćudne kulturno-političke ili je riječ ponovno o nekom zlokobnom programu u kojem bi se mjesta moglo naći i za neke propale ideje iz prošlosti.

– U novim geopolitičkim i geostrateškim okolnostima Srbija želi preuzeti dominantnu ulogu “u regionu” uz snažnu podršku Rusije, ali uz potporu Njemačke i još nekih zemalja Europske unije koje žele da Srbija uđe u EU i onda joj dopuštaju vrlo visoke liderske ambicije u sklopu kojih ponovno problematiziraju položaj Srba i dijelova srpskog naroda i srpske nacionalne manjine posebno u Hrvatskoj – zaključuje Šeks. U tom je kontekstu zanimljivo, s odmakom hladno analizirati Raškovićeve amandmane na Ustav RH koji su tada svođeni na “kulturnu autonomiju”.

Za tu smo analizu zamolili ustavnopravnog stručnjaka doc. dr. Matu Palića, 14-godišnjaka u trenutku kad je napisano Raškovićevo viđenje ustavnog poretka RH. Rašković je predlagao da se preambula nacrta Ustava, nakon dijela u kojem se nižu povijesna prava hrvatskog naroda na punu državnu suverenost, dopuni ovim tekstom: “Viševjekovnim životom i boravkom srpskog naroda na prostorima sadašnje Republike Hrvatske, srpski narod u Hrvatskoj stekao je i zadržao sva prava političkog naroda, koja mu u cijelosti pripadaju. U Slavoniji, Hrvatskoj i Dalmaciji izražavala se samobitnost srpskog naroda i ostvarivala njegova uloga u očuvanju teritorije i vlasti, prvo Austrije, a zatim i Austro-Ugarske pa prema tome i teritorije koja danas pripada Republici Hrvatskoj. Ističe se ogromna uloga srpskog naroda u Hrvatskoj i njegove ljudske i materijalne žrtve u II. svjetskom ratu, kada je stvorena Socijalistička Republika Hrvatska. Srpski narod u Hrvatskoj se u tom razdoblju posebno isticao u uspostavljanju hrvatske državnosti stvorene u II. svjetskom ratu i poslije rata”.

Doc. dr. Palić o tom prijedlogu kaže: – Jasno je vidljiva namjera da se u tom dijelu ustavnog teksta, koji po svojoj pravnoj prirodi nije normativnog, nego deklaratornog karaktera, posebno naglasi uloga pripadnika srpske nacionalne manjine u državnosti RH kroz povijesnu perspektivu. Posebno neprihvatljiv dio, a s čisto načelnog aspekta, je formulacija “U Slavoniji, Hrvatskoj i Dalmaciji” kao da je riječ o različitim teritorijalnim cjelinama, a ne integralnim dijelovima Republike Hrvatske. S komparativnog aspekta nijedan ustav država jugoistočne Europe koje su prošle proces tranzicije nema ni slične normativne izričaje u preambuli – ističe Palić.

Rašković nadalje predlaže da se iz odredbe prema kojoj je suverenitet RH neotuđiv, nedjeljiv i “neprenosiv” izbaci potonji izraz “jer to isključuje mogućnost federacije ili savezne države na koju bi se mogao prenijeti dio suvereniteta, uz napomenu da je Srpska demokratska stranka opredijeljena za ‘Federativnu ili Saveznu Republiku Jugoslaviju’”.

I ćirilica službeno pismo

– G. Rašković potpuno pogrešno zaključuje da postojanje tog izraza ustavnopravno onemogućava ulazak Republike Hrvatske u državne zajednice. Izgleda da g. Rašković nije pročitao cijeli tekst Ustava RH jer bi vidio da se u čl. 2. st. 5. izričito navodi mogućnost da RH može ulaziti u saveze s drugim državama. Federacija RH s drugim državama nastalim na prostoru bivše Jugoslavije nije bila cilj tadašnjem vrhu državne politike – tumači Palić.

Jedan od prijedloga bio je da se srpskom narodu u Ustavu zajamči službena uporaba srpskog jezika i ćiriličnog pisma, dakle kao drugog službenog jezika i pisma. – Apsolutno je ustavnopravno neprihvatljiva situacija da u jednoj državi postoje dva službena jezika koja bi bila pravno potpuno izjednačena. Nacionalna ravnopravnost znači da se pripadnicima nacionalnih manjina mora osigurati poštivanje njihovih prava, ali ne na način kako to percipira Rašković. Tom logikom Srbi bi trebali imati apsolutno ravnopravan položaj s većinskim narodom i u svemu ostalom (svoja politička tijela u okviru nekakve autonomije i sl.). Suština je u osiguravanju ostvarivanja prava, a sadržaj i opseg tih prava definiraju se posebnim zakonima tako da se ne naruši bit prava – obrazlaže Palić.

SDS je smatrao da jedinstvena Jugoslavenska narodna armija treba štititi cijeli teritorij, pa i Republiku Hrvatsku, na što Palić kaže: “U odnosu na Oružane snage Republike Hrvatske sasvim je jasna nužnost njezina postojanja i ustavna pozicija – jamac teritorijalnog integriteta. S obzirom na tadašnje okolnosti potpuno iluzorno bilo bi za očekivati da bi JNA čuvala teritorijalni integritet novouspostavljene hrvatske države”.

U odnosu na prijedlog dopune koji se odnosi na kulturnu autonomiju tako da se njezin sadržaj i način ostvarenja određuju zakonom, Palić navodi da bi takva formulacija bila suvišna. – Naime, ustavne norme, pa i ta koju spominje Rašković, uvijek se detaljnije razrađuju zakonima (i podzakonskim aktima) neovisno o tome je li to izričito navedeno u ustavnom tekstu ili nije.

Paliću su apsolutno neprihvatljive primjedbe o uspostavi autonomnih pokrajina na teritoriju s posebnim etničkim sastavom ili kulturno-povijesnim identitetom, ako se tako odluči plebiscitom.

– To faktički predstavlja uspostavu federalnih jedinica što je u izravnoj suprotnosti s čl. 1. Ustava RH u kojem je ona definirana kao jedinstvena država. To znači da bi bilo kakav pokušaj federalizacije bio suprotan objektivnom ustavnom poretku, odnosno ustavnom određenju hrvatske države – navodi Palić. Prema Raškoviću Hrvatski bi se sabor sastojao od Vijeća građana i Vijeća naroda radi osiguranja pravilne zastupljenosti srpskog i svakog drugog naroda, razmjerno njihovu broju i teritorijalnoj raspoređenosti. Vijeće naroda odlučivalo bi o svim pitanjima i bez njihove suglasnosti ne bi se mogao donijeti nijedan akt vlasti.

BiH je iznimka

– Zastupanje nacionalnih manjina u jednom “gornjem” domu parlamenta nije ustavnopravno prihvatljivo. Teorijski su razlozi za postojanje drugog doma parlamenta poznati (tradicija, federalna struktura, veličina države...) i nijedan nema veze s predstavljanjem nacionalnih manjina. Suma sumarum prijedlozi g. Raškovića usmjereni su prema tome da se srpskoj nacionalnoj manjini prizna status konstitutivnog naroda u Republici Hrvatskoj sa svim pravnim i političkim implikacijama koje iz toga proizlaze (politička i teritorijalna autonomija, zahtjev srpskog naroda u Hrvatskoj za samoodređenjem...). Takva ustavnopravna rješenja uopće nije moguće pronaći nigdje u svijetu (BiH je iznimka s vrlo upitnom funkcionalnošću) – zaključio je Palić.