Predsjednik Republike Srbije Aleksandar Vučić u intervjuu za Večernji list govori o hrvatsko-srpskoj pomirbi, teretu prošlosti, utjecaju srpsko-bošnjačkog dijaloga na Hrvate u BiH, ali i srbijanskom balansiranju između Zapada i Istoka. Otkrio je što se dogodilo i u Potočarima.
Predstavljaju vas kao balkanskoga lidera. Malo se političara može pohvaliti da ih istodobno podržavaju njemačka kancelarka i ruski predsjednik. Najavili ste nakon Skupštine UN-a dolazak Erdoğana i Trumpa u Beograd?
- Erdoğan dolazi za petnaestak dana i to je već potvrđeno. Očekujemo potom i predsjednika Macrona, a onda se nadam, nakon izborne pobjede, i novom posjetu kancelarke Merkel. Ali ja ne mislim da smo mi lideri na Balkanu, niti se na bilo koji način u tome utrkujemo. Mislim da svi mi na ovom prostoru imamo jednu važnu stvar o kojoj moramo razmišljati, a to je kako se ne stidjeti Balkana, već da se ponosimo mjestom gdje živimo i pokažemo kako na Balkanu možemo imati i veći ekonomski te gospodarski rast i biti motor buduće Europe. Kad god se tko pokušavao nametnuti kao mali ili veliki lider, uvijek smo imali probleme na Balkanu izazivane taštinom, ali i stvarnim potrebama, što drugih naroda što drugih lidera.
Na koji način se može utjecati na budućnost zapadnog Balkana?
- Mislim kako možemo uspješnije i s više samopouzdanja nastupati ako nastupamo zajedno i prema Amerikancima i prema Rusima i prema Europljanima. Uostalom, mi ovdje živimo zajedno, a ne netko drugi. Često se ponašamo kao da umjesto nas ovdje žive Nizozemci, Šveđani, Rusi, Amerikanci, što nije slučaj.
Srbija je na europskom putu, a istodobno inzistira i na partnerstvu s Rusijom i Kinom. Je li to nemoguća misija?
- Do sada je bilo moguće te, kako ste mogli vidjeti, mi smo neke od naših velikih ekonomskih problema riješili uz pomoć Narodne Republike Kine s kojom imamo i najviše infrastrukturnih projekata. Također, imamo partnerske odnose s Rusijom i, ne računajući BiH, zbog specifičnog statusa Republike Srpske, Srbija je jedina zemlja koja nije uvodila sankcije Ruskoj Federaciji. O tome smo govorili i u UN-u i ništa nismo skrivali. Naravno, naš strateški cilj je Europska unija, radimo na tome i vidjeli ste da je i Europska komisija kazala da su Srbija i Crna Gora trenutačno najbliže EU.
Do sada je, dakle, bila moguća takva suradnja sa svima. Što ako ne bude moguća?
- Nadam se da do toga neće doći, ali ako dođe, to bi moglo rezultirati unutarnjim problemima u Srbiji i ne znam kako bi se završilo.
Što znači vaša izjava da Srbija ne treba nikada biti na popisu zemalja koje američki predsjednik šalje u pakao? Ima li u srpskoj politici onih koji bi Srbiju mogli povesti na tu stranu?
- Slušao sam govor predsjednika Trumpa u UN-u i neke od njegovih riječi bile su iznenađujuće. Način na koji ih je birao kada je govorio o Koreji, Iranu, Venezueli, mnoge su iznenadile. Ja sam nakon mnogo godina obilježenih problemima kroz koje je prošla Srbija, ma koliko nesretan što se opet govori o nekim zemljama koje se danas nalaze u teškoj situaciji, bio bar malo spokojan što se Srbija i srpski narod ne spominju. Srbi su imali uvjerljivo najviše žrtava i gubitaka tijekom 20. stoljeća. Da nismo
imali sve te ratove, danas bi Srbija imala stanovnika koliko ih ima Nizozemska i to pokazuje koliko nam je prijeko potreban mir te sam izjavom koju ste spomenuli htio građanima Srbije reći da nema veće i važnije vrijednosti od mira i stabilnosti.
Često naglašavate mir. Zašto?
- Ljudima ta sintagma, ta rečenica kada je izgovarate, više ništa ne znači, ali ja je ponavljam stalno kako bi ljudi razumjeli da je ne treba uzimati zdravo za gotovo, da mir nije nešto što nam je jednom zauvijek dano. Da se morate boriti da imate mir i stabilnost, da vas jedan rizik ili pogrešan potez može odvesti u katastrofu i sukob, a Srbija više nema ni snage niti želi i hoće sukob s bilo kime. To je bio smisao onoga što sam rekao kao reakciju na govor predsjednika Trumpa.
Kad će konačno završiti rat na ovim našim prostorima? On još uvijek traje, bar u našim glavama?
- Odgovorit ću vam onako kako ne očekujete. Ja sam rođen 1970. godine i odgajan sam, od svoje pokojne bake učen o tome što se događalo u Drugom svjetskom ratu. I kao dječak sam o tome puno razmišljao. Bio sam jedan od onih koji se prvi potukao u Bugojnu, između ostalog, i na nacionalnoj osnovi. Privođen sam zbog toga i živio sam u tom začaranom krugu svega što
se događalo u prošlosti. Bojim se da danas mnogi drugi žive u devedesetim i ne vide ništa drugo, ne vide da je prošlo više od 20 godina od tada. Ne razumiju da je u tih 20 godina jedna nova generacija stasala, a druga izgubljena. Dakle, morate živjeti unaprijed, razumijevati prošlost, ali znati da je mnogo važnije što je danas, a još važnije što će biti sutra. Ljudi koji se ne mogu preusmjeriti na budućnost obično loše razumiju i sadašnjost te se teško privikavaju na ono što dolazi.
Mnogi govore o budućnosti, ali malo tko je uistinu okrenut budućnosti?
- Vidite, vi ste Hrvat iz zapadne Hercegovine i mi Srbi nemamo nikakvih problema s tom regijom, niti vi imate sa Srbijom i Srbima. U tom nekom geografskom, regionalnom kontekstu, mi imamo dobre odnose. Međutim, nikada nismo ni pokušavali graditi partnerstvo, prijateljstvo. A mogli smo, kao što smo mogli graditi i mnogo bolje ekonomske i političke odnose, ali zbog
priča o onome što se zbivalo od 1941. do 1945. godine ili zbog onoga što se zbivalo od 1991. do 1995., mi jedni s drugima ne razgovaramo ili vrlo malo razgovaramo. Tek se sada to polako mijenja. I ako ne bismo samo gledali koliko se drugi trebaju ispričati nama, već ako bismo objektivno sagledavali povijesne činjenice, ali da nam one ne budu važnije od budućnosti, onda imamo priliku uspjeti. Zato ja inzistiram na regionalnoj ekonomskoj zoni. To je moja životna želja jer sam uvjeren da je to budućnost ove regije. Misliti da možemo ekonomski opstati rascjepkani, s ovako malenim tržištima, jednostavno je smiješno.
Uz mala tržišta, problem je i odlazak ljudi na Zapad.
- Da. Beč je postao četvrti ili pet srpski grad kada govorimo o populaciji. Samo su Beograd, Novi Sad i Niš veći, a već je pitanje imate li više Srba u Beču ili Kragujevcu. Naša je tragedija što ljudi odlaze.
Vaši odnosi s bošnjačkim političarima su na principu “toplo-hladno”. Čini se kako od vas i oni, a i dio međunarodne zajednice, očekuju da utječete na Dodika, odnosno “disciplinirate” ga?
- Ja sam predsjednik Srbije i ne miješam se u unutarnje odnose u BiH. Dođemu BiH i poštujem sve ljude koji me tako dočekaju. Ne želim se miješati u unutarnje odnose ni u Republici Srpskoj. Poštujem predsjednika i Vladu RS-a. To je moja obveza, pravo i naša politika sukladno Daytonskom sporazumu. Razgovaram i sa svima drugima u RS-u te se ni na koji način ne miješam ili pokušavam nekoga disciplinirati. Niti su oni mala djeca, niti sam ja bilo kakav veliki tata. Ja s njima razgovaram na ravnopravnojosnovi. Kao što na ravnopravnoj osnovi razgovaram i sa svima drugima. Što se tiče odnosa s bošnjačkim političarima, sve ih poštujem i želim im mnogo uspjeha. A, evo, pitam vas čime sam ja to, kojom izjavom u posljednjih pet godina bilo što poremetio u bošnjačko-srpskim odnosima. Ako to realno analizirate, vidjet ćete da se to nije dogodilo. Čak i nakon događanja u Srebrenici, koje bi mnogi iskoristili za reagirati drugačije, ja sam ih iskoristio kako bih još jednom pokazao koliko je važnije pružati ruku pomirenja nego se sukobljavati i svađati, ma koliko da ste u pravu.
Koliko vas frustrira činjenica da taj napad na vas u Srebrenici do danas nije riješen unatoč stotinama kamera i mobitela koji su snimili taj događaj?
- Ima jedan dio koji nije snimljen. Jedan mrtvi kut gdje je sve počelo i zanimljivo mi je da baš to nije snimljeno. To je bila teška situacija i u jednom trenutku sam pomislio, kad sam vidio da sam ostao sam i da nikoga iz protokola nije bilo u blizini, a da su moji suradnici ostali nekih dvadesetak metara iza mene, to je to, gotovo je. Ne mogu se izvući i jedinošto mi preostaje je dostojanstveno, u nesreći u kojoj sam se našao, predstavljati Srbiju. Primijetili ste da ja dok je sve to trajalo ni jedne sekunde, iako to nije prirodna reakcija, nisam pognuo glavu. Pognuo sam glavu na spomen-obilježju pred srebreničkim žrtvama, jer glavu pognem tamo gdje ja hoću i to je bila moja odluka. Poslije, pod kamenicama, cipelama, bocama, ni jedne sekunde nisam pognuo glavu.
Što mislite da je povod tom događaju za koji i danas jedni tvrde da je bio spontan, a drugi da je bio organiziran?
- I tada, a i sada smatram da je netko valjda želio još jednom pokazati koliki je gnjev prema Srbima i ja to mogu razumjeti, ali ne mogu razumjeti da neki drugi ne razumiju srpske frustracije i patnju zbog svega što se Srbima događalo i tih godina i u Drugom svjetskom ratu. Nije meni to najvažnije pitanje, ali sam zahvalan Draganu Čoviću što je na posljednjoj konferenciji za novinstvo u Sarajevu vrlo, vrlo fer istaknuo slučaj napada na mene u Srebrenici te time pokazao kako se jedna država treba odnositi
prema napadu na strane državnike.
Kako gledate na učestale afere prisluškivanja u regiji, posebice političara, stranih državnika?
- Naše je samo kazati kako je to nešto što se podrazumijeva za ljude koji se bave politikom, ali ne očekujete to od prijatelja. I kada doznate za to, možete samo reći: “Dobro, samo imajte u vidu da to znamo, hvala i sve najbolje vam želimo”.
Od vas se često traži da se uime Srbije ispričate, priznate genocid, zločin, i to ne samo u Srebrenici…
- Kad sam bio na inauguraciji predsjednice Grabar-Kitarović, gdje sam otišao s najboljim namjerama, okružili su me novinari i pitali kada ćemo riješiti pitanje nestalih. Ja sam rekao kako se trudimo, rješavamo, dajemo sve od sebe. Pokušao sam odgovoriti da sam došao u najboljoj vjeri i tražio da imaju u vidu kako ima i nestalih Srba na teritoriju RH, čak i više nego Hrvata. Odgovoreno mi je da je to laž. Nažalost, ja sam rekao istinu, ali tek sam tada shvatio da to nikada nitko u Hrvatskoj nije rekao ili čuo, da u RH ima veliki broj nestalih Srba. Onda sam razumio da sam upao u neku zonu sumraka jer samo što me novinari nisu linčovali zbog nečega što je činjenica. Shvatio sam da za sve nas postoje samo naši mrtvi, naši nestali,a nikako oni drugi. Nije mi teško o tome govoriti i pokušati to sagledati na ispravan način. Nije mi jasno zašto je tako teško čuti da postoji suza i
na drugoj strani.
Zar ima netko tko bi zaustavljao ili sprečavao da se pronađu svi nestali, na svim stranama?
- Moram vam reći da ja inače ne razumijem da mi ne znamo gdje su određeniljudi ubijeni ili što im se već dogodilo u ratu. Zato sam razumio i želju nekih ljudi iz RH koji su bili zatvoreni u Srbiji da žele doći i obići ta mjesta. Ja sam rekao da dođu i to će se realizirati prije mog posjeta hrvatskoj predsjednici. To je ljudski, civilizacijski čin. Ja nemam problem s tim, ali mi moramo razumjeti da smo suviše mali svi zajedno ovdje da bismo mogli i smjeli biti neprijatelji. Bojim se da mnogi to ne razumiju i ovo mi je vrlo važna rečenica. Suviše, suviše smo mali i sve smo manji da bismo sebi dopustili biti neprijatelji. Uostalom, ja sam se nekada tukao s Pavlovićima, Kolovratima u Bugojnu, a ono što je ostalo Srba u Bugojnu sad s istim tim obiteljima ide u katoličku školu kako bi nešto od kršćanstva sačuvalo.
Je li se realizirao dogovor između vas i predsjednice RH iz Dalja o rješavanju problema srpske manjine u RH i hrvatske u Srbiji?
- Kad sam bio s gospođom Grabar-Kitarović u Dalju i tamo sam slušao Srbe, što su im primjedbe hrvatskoj predsjednici i ona je to, da budem iskren, muški izdržala jer je i za mene ton bio oštriji nego što sam očekivao. Onda smo otišli u Tavankut kod Subotice i ja sam bio izložen još žešćem pritisku Hrvata. Sjeo sam s gospođom Grabar-Kitarović i tamošnjim Hrvatima, uzeo papir i olovku i slušao njihove konkretne zahtjeve, od glazbene škole, asfaltiranja ulica, do toga da im se dodijeli kuća bana Jelačića koja se
tamo nalazi. I dali smo kuću i još ćemo platiti 500.000 eura za rješavanje imovinsko-pravnih problema. Riješili smo ili rješavamo i druge zahtjeve, od financiranja RH riječi do izdavanja udžbenika na hrvatskom jeziku. S druge strane, nisam siguran da je takav pristup u RH kad su u pitanju Srbi, ali sam uvjeren da postoji volja jer Srbi ne predstavljaju bilo kakvu opasnost ili prijetnju za RH. Nemamo nikakvih teritorijalnih pretenzija, već nas samo zanima da naši ljudi žive normalno i ništa više od toga.
Imaju li Hrvati u BiH razloga za brigu ako dođe do srpsko-bošnjačkog dogovora, o čijoj potrebi i vi često govorite?
- Srpsko-bošnjački dogovor tiče se važnih stvari za nas, ali nikada što se tiče BiH, nikakvi dogovori nisu mogući bez Bošnjaka, Srba i Hrvata i nikada neće biti na štetu Hrvata.
Što smatrate glavnim problemom u odnosima Hrvatske i Srbije, Hrvata i Srba?
- Moram biti iskren, vidim ih, ali ih ne razumijem i mislim da će Srbi i Hrvati u budućnosti sve više morati biti saveznici, a sve manje ljudi koji će živjeti u prošlosti svojih neprijateljstava.
Česta je razmjena otrovnih strjelica između Zagreba i Beograda, uglavnom oko ustaštva i četništva ili statusa nacionalnih manjina. Kada će to prestati?
- Neće skoro prestati, ali vjerujem da će se situacija polako mijenjati i da će toga biti manje nego do sada.
Kritizirali ste novi hrvatski Zakon o braniteljima, poručivši kako bi Srbija mogla uzvratiti zakonima na isti način. Na što ste konkretno mislili?
- Kada donesete zakon i u njemu govorite o velikosrpskoj agresiji, a rezultat vam je da je 250.000 Srba protjerano sa svojih ognjišta, da su Srbi i na tom prostoru imali više žrtava nego Hrvati i samo govorite o tom ratu, zaboravljate da Srbi mogu donijeti 500 zakona o Jasenovcu i drugim stratištima. Postavlja se pitanje gdje to vodi.
Srbi u RH su žrtve, ne hrvatske, već velikosrpske agresije?
- Ja samo molim naše hrvatske prijatelje da se prije nego što donesu neki zakon stave u naše cipele, kao što to mi radimo ovdje. Nikada nisam tražio da dođem u Zagreb, a da netko mora govoriti kakav je genocid počinjen u Jasenovcu ili da netko dođe u Beograd i mora o tome govoriti. Naš nedostatak je u tome što se rijetko stavljamo u tuđi položaj ili cipele.
Što mislite o ideji da se stavi moratorij na javne rasprave o prošlosti, u kojima se svi mi borimo za bolju prošlost, a nikako za bolju budućnost?
- Divna rečenica i iskoristit ću je već u utorak na RTS-u.
Bojite li se da će RH inzistiranjem na određenim pitanjima usporiti put Srbije prema EU i kako se to općenito može odraziti na odnos srbijanske javnosti prema eurointegracijama?
- Ne bojim se. Mislim da je Zoran Milanović, kada nam je uvodio sankcije ni zbog čega, što nitko nije razumio ni u hrvatskoj javnosti, pokazao da jedna zemlja ne može zaustavljati europski put druge zemlje. Nema ništa od toga sve i da RH to hoće. Može praviti probleme, ali ne može zaustaviti naš put u EU. Ali da budem iskren, vjerujem kako ćemo imati potporu Hrvatske na tom
putu.
Strahujete li od mogućih posljedica slučaja “Agrokor” na srbijansko gospodarstvo i planirate li kao državna vlast povući određene mjere?
- Da, veoma strahujem. Uradili smo sve što je važno i što smo mogli uraditi. Mislim da ćemo to nekako kod nas uspjeti držati pod kontrolom, ali se bojim da će RH s tim imati više problema i da će to ostaviti posljedice na ukupne ekonomske odnose u regiji.
Kad dolazite u Zagreb i je li realno očekivati trilateralni predsjednički susret Hrvatska - Srbija - BiH?
- U Zagreb dolazim početkom studenoga. Iznimno poštujem Grabar-Kitarović i smatram da je važno što radimo na konkretnim stvarima i razgovaramo te pokazujemo poštovanje jedni prema drugima. To je ljekovito i značajno pomaže u odnosima naših država i naroda.
Dolazite i u Hercegovinu?
- Prije svega želim zahvaliti Draganu Čoviću. Riječ je o racionalnom i razumnom lideru koji dobro razumije interese svog naroda i za njih se bori te jedva čekam doći na sajam u Mostar iduće godine. Srbija je zemlja partner na sajmu i iskoristit ćemo to za jačanje naših odnosa te ćemo ulagati u BiH još više. Nemamo problem pomoći i tamo gdje će korist od toga imati svi, a ne samo Srbi. Vidjet ćete na tom sajmu našu posvećenost veću nego ikada.
Imate vi teritorijalnih pretenzija prema svim susjedima samo ste trenutno šaka jada i svjesni ste svoje nemoći pa sada izigravate mirotvorce i moraliste. Dovoljno je malo pročitati vašu štampu i komentare da bih se vidjelo da se vi niste maknulli milimetra od 90-ih.