Kao društvo ne shvaćamo da je država naša, a ne onih s Markova trga

Bio bi to poduži uvod kada bismo pokušali nabrojiti sve one dosadašnje kazališne i filmske uloge zbog kojih smo zavoljeli Ninu Violić. No, usudila bih se reći, Ninu krajem godine očekuje kazališna – uloga života.

A nas, gledatelje? Eeee, iako osjećam nešto antologijsko u zraku, treba ipak zatomiti uzbuđenje iščekivanja. Ali, biti strpljiv, teško je. Jer, ako ste pročitali veličanstveni roman Kristiana Novaka “Ciganin, ali najljepši”,onda je već na prvoj stranici, s prvim rečenicama, Novakova Milena pred vama postala stvarna. Imala je lice, jasno ste joj čuli glas. Milena je već tada bila – Nina. I obrnuto. To je jednostavno moralo biti tako. Pa kako onda dočekati 30. prosinca za kada je u zagrebačkom HNK zakazana premijera predstave “Ciganin, ali najljepši”, u režiji Ivice Buljana, u kojoj se ostvaruje ta mala, ali čudesna čitateljska vizija? Instinkt kojem ste snažno vjerovali pa se sad zadovoljno smješkate, onako u sebi. Možda bi, stoga, bilo dobro misli malo opustiti, udaljiti, rashladiti, pa se onda opet vratiti “Ciganinu”. Eto, zato smo razgovor s Ninom Violić i započeli s – Rusijom. Naime, prošli se vikend vratila iz Sankt Peterburga gdje je HNK predstavom “Ivanov”, koju je režirao Litavac Eimuntas Nekrošius, otvorio međunarodni festival “Baltički dom”.

I, kako su Rusi primili svojeg Čehova u našoj izvedbi?

Ovdje nikad nismo imali takve reakcije publike. Nekrošius je njima, bez obzira na to što nije Rus, jako važan redatelj. On je možda najbolji primjer kako Rusi na suvremen način vide svoje klasike. I zato su snažno reagirali i na redateljska rješenja i na našu izvedbu. Kod Rusa ništa ne možeš napraviti, a da bude predugo. Oni uživaju u svojoj literaturi. Ondje s tom predstavom nismo imali tu paniku koju imamo ovdje, da sve jako dugo traje i da je sve u sličnom ritmu. Naša publika s tim ima veliki problem jer od kazališta više očekuje zabavu, dok su Rusi puno strpljiviji, pogotovo kad je riječo njihovoj literaturi. Njima je Nekrošius vrlo suvremen autor i to kako radi izlazi iz nekih njihovih klasičnih gabarita, no oni to poštuju. Rusko kazalište je jako klasično kazalište, oni kazalište osuvremenjuju sporo, i to se događa rijetko. Zato oni obožavaju Nekrošiusa jer njegova suvremenost proizlazi ipak iz ruske škole.

Nekrošius uoči premijere “Ivanova” reče: “Danas imamo jedan glup smjer u kojem ide cijelo čovječanstvo – kult uspješnog čovjeka. Od malih nogu djeci se nameće – moraš biti uspješan, moraš biti prvi. I što ti manje ljudskih osobina ostaje, to bolje.” Guši li i vas taj beskrupulozni kult uspješnosti u kojem nema mjesta za – ljudskost?

Da. No, ja sam cinik. Cijeli sam se život u stvari sprdala s pojmom“ambiciozan”. I u nekom trenutku, nisam se ni okrenula, a “biti ambiciozan” postala je pozitivna kategorija. Ne znam kamo ide ovaj svijet. Čini mi se da ide nekamo kamo ga mi ne možemo pratiti jer postajemo stariji i pravila su drukčija. To se dogodi svakoj generaciji. Mi se zbog toga ne bismo trebali previše uzrujavati. Uvijek se lijepo vratiti klasicima, jer kada čitaš Dostojevskog, odmah znaš da je svaki njegov lik koji je dobar, zapravo neka pizda, a onaj koji je grozan, loš i krade, e taj ima neku zanimljivu dušu i jebene rečenice.

Kamo ide ovaj svijet pokazuje i Novakova knjiga. Upravo ovaj tjedan počeli ste s probama za predstavu “Ciganin, ali najljepši”. Igrate - Milenu. Je li i vas Novakova knjiga oborila s nogu?

Apsolutno! Knjigu sam pročitala prije nego što ju je Ivica Buljan stavio na repertoar. Dakle, prije nego što sam uopće shvatila da ću igrati Milenu. Već tada bila sam njezin fan. I to mi je možda najluđi glumački zalogaj do sada u životu jer možda nikada na hrvatskom jeziku nisam pročitala nešto na taj način emancipirano da me dira. Kod Novaka je to neka emancipacija koja je vrlo topla i ženstvena, potpuna, ali ne radikalna, tako da je to nešto što me beskrajno veseli. Ivor Martinić napisao je dramatizaciju. Tekst je ogroman, zahtjevan i nikad u životu nisam igrala u tako velikoj predstavi. Ima nas 33 glumaca u podjeli i baš me veseli što ćemo se gotovo tri mjeseca baviti tako izazovnom literaturom, nečim što se događa danas. Volim u kazalištu klasične dramske tekstove koji se referiraju na današnje vrijeme, ali jako rijetko imamo priliku igrati suvremene klasike koji se bave pitanjima današnjice.

Pročitavši već prvu stranicu “Ciganina”, znala sam da je Milena stvorena za vas, da ću tim njezinim snažnim rečenicama vjerovati ako ih budete izgovarali baš vi. Jeste li i vi odmah Milenu “prepoznali” kao svoju?

(Smijeh) Užasno puno ljudi reklo mi je isto ovo što i vi, tako da vam ja apsolutno vjerujem (smijeh). Puno, puno ljudi kaže da im je jako drago da ja igram Milenu. Znači, ja sad imam veliku šansu sve vas iznevjeriti (smijeh). Zanimljivo mi je to, to da su me ljudi prepoznali kao Milenu... Baš vam hvala. Ne znam samo koji dio Milene su u meni prepoznali, onaj sjebani ili onaj borbeni. (smijeh).

Možda se odgovor nazire već na početku knjige kada Milena kaže: “Moj izbor već dugo nije između sreće i nesreće, moj je izbor između nesreće i ničega. Ubij me, ali ja biram prvo.” Kada ovo pročitate ili izgovorite, prođu li vas srsi, naježite li se?

Da, u tom se smislu apsolutno poistovjećujem s njom. Kristian je jako spretan i fenomenalno poznaje svoje likove. On Milenu piše naizgled nekom jednostavnom narodnom filozofijom i ti vidiš da se u njoj krije neka mudrost koja je rijetka. Iza njene grubosti krije se velika toplina i nezaštićeno dijete. To samo mogu pisci koji jako dobro poznaju žene.

Jedna od Mileninih rečenica koja me također podsjetila na vas je i ova: “Svaki put kad glasno kažem što mislim, steknem barem jednog prijatelja i barem jednog neprijatelja. Oba iz potpuno krivih razloga.” Prepoznajete li se? I tko se vama češće javlja, prijatelji ili neprijatelji?

Da, svakako se prepoznajem. Ali već jedno godinu dana ne razmišljam o neprijateljima i osjećam se bolje. Svu sam svoju energiju i sve svoje misli okrenula isključivo prema prijateljima. Taj krug je manji, ali je puno inspirativniji. No, bilo je prilično delikatno izabrati glumca koji će igrati Sandija, što je dopalo Filipa Vidovića. Jako sam sretna zbog audicije koja je otvorila vrata za četvero
fenomenalnih mladih glumaca da zaigraju na sceni HNK - Tin Rožman, Josip Brakus, Ugo Korini i Filip Vidović. S Filipom sam prije godinu dana snimala studentski film, i on je predivan čovjek, i partner, i čista duša. Presretna sam da je Ivicu Buljana oborio s nogu.

Knjiga je podijeljena na poglavlja: strah od poznatog, strah od vlastitih odraza, strah od paraliziranosti, strah od izbora, strah od ravnoteže. Sve su to strahovi današnjice. Pa, koji od tih strahova smatrate najopasnijim?

To je genijalno kako je Novak podijelio poglavlja. Jer, strah je ono jedino što nas u stvari paralizira i ne dozvoljava nam da budemo ono što jesmo. Međutim, fenomenalno je što je Novak u odnosu na taj naš strah konfrontirao Cigane i njihov način života na koji smo, ustvari, mi uvijek strašno ljubomorni. Na neki im način zavidimo na toj slobodi. Iz naše perspektive to su ljudi koji žive kratko, ali žive bez straha. Naravno, u romanu se otvore i njihovi strahovi, jer su to samo naše predrasude, kako mi njih vidimo. Ali da, sigurna sam da sve što krivo radimo u životu, sve što radimo protiv sebe, radimo iz strahova.

A koliko straha, zebnje ili možda bijesa, u vas izaziva jačanje ideološki desnog radikalizma i klerikalizma koji se nadvijaju nad trgove, škole, obitelji...?

Ježim se od toga. Mislim da se protiv toga treba boriti ljubavlju, elokventnošću, željom da se stvari iskomuniciraju, da se poštuju neki
suvremeni civilizacijski dosezi. No, ne trebamo se toga bojati jer kada se bojimo, postajemo agresivni. Zapravo, pristajemo na tu igru straha. S obzirom na to dokle smo došli kao ljudska vrsta, ne trebamo se ničega bojati. To što neki ljudi misle drukčije, u redu. Budi hrabar i suprotstavi se. Taj strah koji se sije ne trebamo primati na sebe jer smo inače u istom krugu. I onda smo najebali.

HNK se donedavno nalazio na Trgu maršala Tita, a sad je na Trgu Republike Hrvatske. Ona prva ploča je uklonjena, a neka druga, ona HOS-ova s ustaškim pokličem “za dom spremni”, iz Jasenovca je samo premještena u Novsku. Koliko vas ta zaslijepljenost i nerazumnost kolebaju u tome da se sve može riješiti samo razgovorom?

Mislim da te gluposti i postoje tu da bi nas kolebale. Uopće ne mogu razumjeti da smo se četiri mjeseca bavili pločom Trga maršala Tita. Evo, ja to ne mogu vjerovati! Ako su se oni htjeli baviti tom pločom, ako im je bilo toliko važno skinuti tu ploču, pa su je na kraju i skinuli, mene to zapravo i ne zanima. Mene zanima što se sve drugo u ta četiri mjeseca dogodilo ili se moglo dogoditi. Zbog čega je upravo to postalo udarna vijest u našoj zemlji?! Meni se sve to čini sumanuto. Ako više ne obraćamo pažnju na te gluposti, možda te gluposti onda neće ni postojati. Ti ljudi koji su opterećeni tom pločom trebali bi se baviti nečim konkretnim, školama, zdravstvom, ekonomijom, nešto zaista raditi i donositi važne odluke za sve nas. Da smo mi njima već prvi dan rekli: “O.K. Baš nas briga, skinite tu ploču”, oni bi se usrali jer bi se morali primiti nekog posla. Ovako, pisali su se silni tekstovi oko te ploče, oni su se zbog toga samo naslikavali, a mi smo s druge strane vikali: “Jao, grozno!” Nama je bačena udica i mi tu udicu gutamo. To je naš najveći problem. A čini mi se da mi na takve stvari uopće ne bismo trebali reagirati jer vidim da oni, osim te sulude borbe koja nas vječno stavlja u poziciju prepravljanja povijesti, nemaju što drugo ponuditi. Mene ta borba ne zanima.

Ali, netko postavi ploču s natpisom “za dom spremni” i nikome ništa, a mladić u Plenkovićevoj blizini vikne “HDZ lopovi” i policija ga privede. Djeluje li to razumno?

Ne, ali što možemo? Vrsta borbe koja treba postojati među nama treba biti konkretna, u smislu da na svaku provokaciju odgovorimo konkretno, a ne da dajemo pet intervjua i postavljamo svoje postove po internetu.

No, evo, neki dan bio je sazvan prosvjed umirovljenika s njihovim konkretnim prijedlozima, ali se skupilo jako malo ljudi.

Možda su ljudi zadovoljni. Možda su inertni. Možda mi zapravo i ne želimo nikakve promjene. Možda smo spremni pristati na sve. Ali, pazite sad, u Berlinu su ljudi najprije godinu dana, svaki jebeni dan, na Trgu Rose Luxemburg protestirali zato što su smijenili Franca Castorfa s mjesta intendanta Volksbühnea, a to je kazalište zaštitni znak Berlina, s radikalnom estetikom i suludo zanimljivim pristupom klasici po čemu je Berlin bio jedinstven. A onda su prosvjednici prije dva tjedna ušli u kazalište i u njemu počeli živjeti i raditi predstave. Zbog promjene repertoarnog programa?! Pa o čemu mi govorimo?! Da kod nas zatvore kazalište zauvijek, tko će se skupiti? Nas 200 kojima o tome ovise plaće. Da sutra netko odluči da nema više uopće penzija, i to bi prošlo. Oni mogu sve jer su ljudi nezainteresirani.

I solidarnost je nestala?

Ne znam je li nestala. Ne znam je li ona ikada i postojala. Kada čitaš Krležu shvatiš da baš i nije.

Zbog svega toga mnogi napuštaju Hrvatsku...

Da, iselit će se pola zemlje. Znam ih puno koji su već otišli.

Biste li i vi mogli ovakvoj Hrvatskoj jednom reći – zbogom?

Znate što, prije dvije godine prestravilo me kada je radikalna desnica počela divljati. Jako je puno ljudi, s kojima sam se tada našla u tom mračnom periodu, bilo šokirano. Nismo mogli vjerovati da se opet događa ono što se događalo pred rat, ali sada bez ikakva povoda. Sad smo odjednom mi postali neprijatelji. Ljudi koji doprinose ovoj zemlji i trude se oko sebe izgraditi neki bolji, plemenitiji svijet, postali su neprijatelji. Strašno puno ljudi u srednjim godinama imalo je opciju – odselit ću se. Mene je to jako rastužilo. Tada sam razmišljala – ja ne idem nikamo, ovo je moja zemlja, izvolite, vi učinite nešto pozitivno i bitno za nas pa onda urlajte “Hura!” Naprosto, bio si doveden u situaciju da se braniš, a to je potpuno apsurdna situacija. Kada, primjerice, gledate američku seriju “Sluškinjina priča”, ma koliko god to bilo fiktivno, znaš da je sve to užasno moguće. Moguće baš danas, i baš tu. Prepoznaješ te rečenice, prepoznaješ te misli.

Razmišljate li vi o mirovini jer tada će i vas dočekati – crkavica?

Imam neku sposobnost da prošlost vrlo brzo zaboravim, a budućnošću se nikada nisam bavila. Možda je zato u životu i bilo pogrešaka. Ali nikada nisam imala strah od budućnosti i opterećenost prošlošću. Nisam taj tip. Vrlo često nemam plan pa me to sjebe.

Ima toga i u Novakovoj knjizi, kao i nekih rečenica koje prepoznajemo, a vezane su uz Rome i izbjeglice. Koliko nama ti ljudi zapravo znače?

Bilo mi je fascinantno kada sam neki dan shvatila da je dječak iz škole u koju ide i moja kćer uhapšen na slovenskoj granici. Nisu ga pustili, a on je Sirijac, fenomenalno govori hrvatski jezik i sa svojom obitelji tu živi četiri godine. Ja uopće nisam svjesna da su prošle četiri godine od kada su ti ljudi počeli stizati. Da me sad pitate kada je bila izbjeglička kriza, rekla bih vam prije dvije godine. A prelaze li ti ljudi i dalje granice i idu u Njemačku? Da. Gdje prelaze? Preko Mađarske sigurno ne. Znači, prelaze preko naše zemlje, a mi o tome trenutačno ne znamo apsolutno ništa. Tko njih šverca, na koji način, kojim putovima idu? Mi kao da interes i plemenitost prema njima pokazujemo jednokratno, a onda sve utihne. Država vjerojatno ima neke dogovore oko toga, ali mi o tome, kao slučajno, ne znamo ništa. Užasno je zanimljivo kako se izbjeglička kriza u svim zemljama EU najviše politički koristila, i to za jačanje radikalne desnice. Prije godinu dana Senka Bulić i ja radile smo predstavu “Lampedusa Beach”. Jako me zanimalo tko su ti ljudi, a u tom je tekstu bilo fenomenalno to što on postavlja pitanje – što ta Europa tim ljudima zapravo može ponuditi. Jer za njih je Europa, pogotovo za Sirijce, intelektualno utočište. Koje jebeno intelektualno utočište smo mi danas?! I gdje je ta demokracija koja štiti svakog čovjeka?! Mi se četiri mjeseca bavimo pločom Trga maršala Tita dok ljudi prelaze more, utapaju se, bježe od rata, užasa. Kod Novaka je fenomenalno što je on i to negdje izokrenuo. On ne uzima Sirijca kao izbjeglicu, već Kurda, a mi se s Kurdima možemo poistovjetiti. To je ono – jadni oni nikako da dobiju svoju državu. To Hrvate uvijek jako dira. A da bi se bavio nekom autentičnom pričom, uvijek je važno pokazati ono drugo, ono što nije stereotip. I to je kod Novaka fenomenalno. On kod ljubavi Milene i Sandija taj odnos postavlja nestereotipno. On u odnosu policijske istrage isto pokazuje odnos koji nije stereotipan. Ova je priča beskrajno zanimljiva jer je fatalistička i nesretna. Tragična od samog početka i zanimljivo je kako je Novak to emotivno postavio jer se ti u romanu puno više vežeš za Cigane, za ciganski svijet. I to je točno tako kod nas. Mi Cigane “hejtamo”, ali oni nas negdje i više zanimaju. A izbjeglice “ne hejtamo” baš toliko jer nas oni pak uopće ne zanimaju. Mi bismo jako rado nahranili dobrog čovjeka u sebi, pa onda pošaljemo neku odjeću, pa se malo brinemo, pa malo pomognemo ako su ti ljudi tu u nekom centru u našoj blizini, ali nas u biti ti ljudi ne zanimaju. Upravo sam o tome radila svoj film koji je sad u montaži.

To je film “Janje”?

Da. Bavila sam se u tom filmu tim fašizmom u nama. Imala sam potrebu odmah napraviti taj scenarij jer znam da se veže na situaciju koja nam se trenutačno događa. Moja potreba nije da upirem prstom u fašizam koji je sada svuda oko nas, a ne samo u našoj zemlji, nego da probam vidjeti gdje je taj fašizam unutra u nama i gdje je ta netolerancija u nama. U prvi sam plan stavila dvije djevojčice koje se, eto tako, zato što su naivne, mlade, što su djeca, pristaju čak i poigrati u jednoj bizarnoj situaciji jer je to sad trenutačno fora. U centar sam stavila baš svoje iskustvo, svoj milje, ne nekog drugog. Jer, ne možemo uvijek reći – problem je negdje drugdje. Problem je i u nama. Mi smo spremni reći neke bitne riječi, no pitanje je koliko smo spremni pomoći, recimo, tim izbjeglicama. I što mi ustvari od tih ljudi želimo. I na koji način mi želimo da se oni asimiliraju ovdje. I po kojim pravilima, našima ili njihovima. Sigurna sam da su ovoj zemlji potrebni stranci jer ćemo inače početi već degenerično izgledati. Prijatelji iz Brazila su me pitali poznajemo li se mi svi. Nas je samo četiri milijuna. I ne možemo živjeti u zemlji u kojoj žive samo Hrvati. Ne znam kome to odgovara, ali to je u svojoj srži degenerirano. E sad je zanimljivo koji su to strani ljudi, koje su to druge kulture s kojima smo mi spremni živjeti.

Sjećam se predstave “Kako smo preživjele” u kojoj, objašnjavajući današnju nepreglednu ponudu svega i svačega, živčano uzvikujete: “Jebem ti mogućnost izbora!” Sluđuje li vas to što je sad toliko toga na izbor da se često nemoguće odlučiti?

Apsolutno! To je apsurd. Mislim da zato ljudi nisu na ulicama jer moraju izabrati između osamsto vrsta pločica za kupaonicu, pa kako ćeš se onda, dok sve to obiđeš, vidiš, usporediš, odvagneš, odlučiš, predomisliš se, stići još i buniti se protiv nečega. Kad te slude te silne pločice, tko onda više ima vremena i živaca ići na neki prosvjed. S druge strane, unatoč tolikom izboru svi nam prostori, i društveni i privatni, izgledaju isto. S tolikom mogućnošću izbora očekivao bi da u svaki prostor u koji dođeš to bude neki novi, drugačiji svijet. Ali, ne. Ti svaki put vidiš uniformu, a mogućnosti izbora su nemjerljive. To me fascinira!

Eto, i građani su u nedavnoj anketi mogli birati pa su između svih domaćih političara za onog najpozitivnijeg izabrali “nikoga”. Usto čak 74% njih misli da nam zemlja ide u krivom smjeru. Možete li zamisliti kako su političari reagirali kad su to čuli?

Političare apsolutno ne zanima takva informacija sve dok ljudi nisu na cesti, dok nešto konkretno ne naprave. Baš njih briga za te postotke dok je njihova guzica na sigurnom. Njima ti postoci ništa ne znači, a mi, kao društvo, još uvijek nismo dovoljno zreli za pobunu jer uopće ne kužimo da je država naša, a ne onih koji sjede na Markovu trgu.