Škola narodnog zdravlja kao sastavnica Medicinskog fakulteta, inicijativa i formiranje Medicinskog fakulteta u Rijeci, međunarodni rad sa Svjetskom zdravstvenom organizacijom, u čijem je pokretanju direktno sudjelovao, a u konačnici i priznanja diljem svijeta koja je dobivao, presjek su posljednjih godina Štamparova života. Kao i u mladosti, nastavio je jednakim tempom – edukacija, rad na terenu, stručna putovanja, zalaganje i promicanje načela socijalne medicine na svjetskoj razini. U generaciji liječnika koji dolaze u Školu 1956., kojima je Andrija Štampar tada bio nadređeni, bio je i profesor emeritus Silvije Vuletić, s kojim smo porazgovarali o tom vremenu, prilikama u medicini te Štamparu kao šefu. Silvije Vuletić, doajen socijalne medicine i higijene te Štamparov učenik (usto i unuk pjesnika Silvija Strahimira Kranjčevića), iznimno precizno i konkretno govori o svojem djetinjstvu i onome što ga je usmjerilo prema pozivu liječnika. Njegov otac Ante, naime, bio je jedan od štamparovaca.
Liječnik mora biti učitelj
– Tih 20-ih godina Štampar je formirao grupu liječnika preventivaca, ljude koji su potom nevjerojatno uspješno organizirali zdravstvenu zaštitu. Tada nije postojala efikasna terapija gotovo ni za što, a Štampar je još kao student postavio relaciju liječnik – narodno zdravlje. On je integrirao sve snage da se higijenskim preventivnim mjerama rješavaju problemi zdravlja naroda. Imao je sposobnost mobilizirati ljudi, a njegovih deset točaka njegov su credo – kaže prof. Vuletić, koji je u Školu narodnog zdravlja na specijalizaciju došao 1956. godine kada je Andrija Štampar bio njezin ravnatelj. Bilo je to dvije godine prije Štamparove smrti.
– U to je doba Andrija Štampar bio direktor Škole narodnog zdravlja, dekan Medicinskog fakulteta, rektor Sveučilišta u Zagrebu, direktor Medicinskog instituta i predsjednik Akademije. Netko bi rekao da se to ne može, ali on je imao tu sposobnost da sve vrlo jasno vidi i organizira. On bi u Školu dolazio u sedam ujutro, onda bi išao u Institut za medicinska istraživanja, onda pak na fakultet pa na Sveučilište i na koncu u Akademiju. Kao šef bio je vrlo strog i osjetljiv, barem sam ga ja tako doživljavao. Mnogi su ga obožavali, mnogi su ga se bojali, mnogi ga i mrzili… No ostao je pojam – “štamparofili”. Meni se njegova misao sviđala, da narod treba proučavati i podučavati. Prije ga prouči, istraži problem epidemiološki, sociološki i onda interveniraj. To je osnovni princip javnog zdravstva. Zato je i govorio da liječnik mora biti učitelj – ističe prof. Vuletić o svom učitelju, koji je obilježio cijelo njegovo djetinjstvo.
Vrijeme u koje je došao u Štamparovu Školu narodnog zdravlja opisuje kao doba u kojem je vladao entuzijazam i nevjerojatno zajedništvo, kada je socijalno imalo veće značenje od individualnoga, a Štampar je tada imao čak četiri docenta. Profesor emeritus Vuletić svjedok je tog vremena; tada su se iz četiri područja u Školi razvile stotine različitih specijalnosti, no u to su vrijeme svi najprije morali upoznati zdravstvenu službu. Tako je u praksi izgledao sustav Andrije Štampara, koji je inzistirao na širokoj edukaciji liječnika.
– Nismo odmah smjeli ići na socijalnu medicinu, nego smo najprije morali upoznati zdravstvenu službu. Tako sam ja devet mjeseci radio u zdravstvenoj stanici u Rudama pokraj Samobora. Tri sam puta tjedno išao onamo autom naše škole, imao ambulantu, kućne posjete, domaćinske tečajeve o prehrani… Sve je bilo integrirano. Potom sam, drugih šest mjeseci, bio na Rebru i nakon toga liječnik opće medicine na Trešnjevci. Nakon toga sam tek mogao početi raditi socijalnu medicinu, koja me zanimala – govori prof. Vuletić koji, tipično štamparovski, i dalje aktivno prati, proučava što se događa u medicini i znanosti, posebice javnom zdravstvu, a planira i nove projekte i izdanja.
Njegov otac Ante dobio je od prijatelja Štampara zadatak da organizirani prvi dom zdravlja na načelu integralne zdravstvene zaštite u Zagrebu. Realizirao je to na Trešnjevci te mu postao i prvim ravnateljem. Prisjeća se prof. Vuletić druženja njegove obitelji i ljudi okupljenih oko Andrije Štampara. No sam Štampar, kaže, nikad nije odlazio na te koktele, domjenke i slično. Od mladosti je imao averziju prema alkoholu, smatrao ga zlom koje razara i stanice u ljudskom tijelu i obitelji pa zbog toga nikad nije pio alkohol. Jedanput su mu suradnici podvalili mošt, na što se naljutio, govori profesor Vuletić.
– On je stekao međunarodne veze i, zapravo, kad je nastala Jugoslavija, bio je u grupi ljudi koji su išli van predstavljati Jugoslaviju jer je sve poznavao i nevjerojatno precizno i jasno govorio engleski. Nikad nije izrekao ništa krivo, nijednu glupost. Imao je mrežu, utjecaj, a u Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji zvali su ga „balkanski međed“ jer je bio visok i jak. Njegova druga supruga Desanka imala je na njega velik utjecaj pa, kad se htjelo da Štampar nešto učini, onda se govorilo: “Idi prvo k Desi.” On se fiksirao na narodno zdravlje, kako integrirati sve što postoji da to zdravlje bude dostupno i jednako za sve. Toga se čvrsto držao i možemo reći da je on za ove nerazvijene zemlje bio neprocjenjivo važan jer je razvio javno zdravstvo kao takvo. Smatram da je s liječnicima koje je educirao i formirao stvorio hrvatsku profesiju javnog zdravstva. Dom zdravlja tipična je tvorevina toga integriranog zdravstva, a pitanje financiranja na neki je način već onda započelo. Kad je Štampar čuo da se ustanove trebaju samostalno financirati, pitao je znači li to da će u ambulantama praviti dućane – opisuje prof. Vuletić događaje iz Štamparova vremena i rada, koji pak nisu svi podržavali. I tada je, kaže, postojao sukob između zagovornika preventive i kurative premda je Štampar skupini mladih internista organizirao školovanje i u inozemstvu. Modernizirao je i poučavanje naroda te u Školi pokrenuo filmski laboratorij u kojem su radili filmove o bolestima koje prenose komarci, o alkoholu, tuberkulozi…
Što nam je danas uopće ostalo od Štamparove ideje, tema je koja se u razgovoru s ovim uglednim profesorom naprosto sama nametnula. Jer je svjedok promjena koje su se dogodile tijekom posljednjih desetljeća. Danas nam, ističe, nije ostalo puno od štamparovštine te danas nema javnozdravstvenog radnika koji je generalist.
Socijalni koncept
– Jednakost i dostupnost bit je socijalnog aspekta, to jest pomalo utopijski, no i danas svaki zakon proglašava taj etički aspekt, ali je jasno da zdravstvo nije svima dostupno. Osamdesetih godina zajedništvo je počelo nestajati zbog globalne ideologije ekonomskog liberalizma. Tada je Štamparova socijalna ideologija s tim doslovno došla u sukob. A javili su se i antibiotici, počele su se mijenjati zarazne bolesti, razvijati epidemiologija. Važna je postala ekonomija i samostalno financiranje, a manje socijalna participacija. To je strašan preokret koji je i dandanas prisutan. Zdravstvena se služba organizira prema tri koncepta: socijalnom( Štamparovom), liberalnom koji je zamah dobio 80-ih godina te trećem koji nam tek stiže, a koji će imati strašan utjecaj na odnose u zdravstvu – znanstvena tehnologija i digitalizacija – smatra prof. emeritus Vulić, Štamparov učenik, čije je svjedočenje sliku o Andriji Štamparu i njegovim zaslugama za zdravstvo upotpunilo i približilo današnjim generacijama.
Potkraj života Štampar je pohodio Egipat, Sudan i Etiopiju. Nakon što je 1957. osnovao Visoku školu za sestre u Zagrebu, otišao je u Etiopiju kako bi pripremio osnivanje medicinskog fakulteta u toj zemlji. Od posljedica moždanog udara Andrija Štampar preminuo je u Zagrebu 26. lipnja 1958. godine, od cerebralne apopleksije, tri udara jedan za drugim. Prof. Vuletić kaže:
– Za taj niz udara govorilo se da su to šegrt, kalfa i majstor. Treći ga je udar usmrtio.
VIDEO Hrvati članovi inozemnih akademija