Treće desetljeće našeg stoljeća počelo je u trenutku kad smo svi još bili pod maskama zbog pandemije koronavirusa kakva svijet pogađa jednom u stotinu godina. Pandemija još nije bila okončana kada je naš svijet sustigla nova katastrofa – rat u Ukrajini, najveći oružani sukob na europskom tlu od Drugog svjetskog rata. Katastrofičari su mogli nazdraviti. Činilo se kao da se i najzloslutnija proročanstva obistinjuju, pogotovo otkako je u listopadu prošle godine na Bliskom istoku započeo još jedan veliki rat, a da veliki rat na istoku Europe još nije okončan.
Iako je cijelo naše stoljeće obilježeno ratovima, krizama i ekstremnim događajima (teroristički napad na Sjedinjene Države 11. rujna 2001., američke invazije na Afganistan i Irak, rat protiv terorizma, financijska kriza, Arapsko proljeće, ruska aneksija Krima…), u trećem desetljeću 21. stoljeća tragična spirala ratova i katastrofa kao da se ubrzala. Opća ruska invazija na Ukrajinu definitivno predstavlja najkatastrofalniji pojedinačni događaj našeg doba, s neslućenim posljedicama za cijeli svijet. Osim što su definirali ključne političke i ekonomske procese u svijetu, najnoviji ratovi pridonijeli su stvaranju osjećaja opće nesigurnosti i kaosa. To se osobito odnosi na Europu, koja je zbog geografske blizine najizloženija, pogotovo ratu u Ukrajini, koji je za naš svijet važniji, premda rat na Bliskom istoku predstavlja dodatnu opasnost zbog velike mogućnosti širenja sukoba.
Nakon nekoliko desetljeća prividnog mira, Europa je stupila u novo doba, doba opasnosti i straha. Nastupilo je vrijeme opće konfuzije. Poljski premijer Donald Tusk u jednom je intervjuu nedavno poručio da Europi prvi put nakon 1945. prijeti pravi rat, upozorivši da Europa u ovom trenutku na takav rat nije spremna. „Ako Ukrajina izgubi, nitko neće biti siguran“, kazao je Tusk pozivajući Europu da ojača svoju obranu, bez obzira na to tko će pobijediti na predsjedničkim izborima u SAD-u.
Činjenica da se na ovako brutalan način na europskom kontinentu ponovno koriste sila i agresija kao primarno sredstvo ostvarivanja određene politike, jer rat je, kao što je to rekao Clausewitz, samo nastavak politike drugim sredstvima, a u ovom se slučaju radi o Putinovoj neoimperijalnoj politici, svjedoči o dramatičnom urušavanju međunarodnog prava i poslijeratnog međunarodnog poretka, koji je počivao na postulatu da je nedopušteno izvršiti agresiju na drugu državu, iako je to načelo, naravno, i prije u više navrata prekršeno. U ovom je slučaju agresor država koja je jedna od pet stalnih članica Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda i koja bi trebala biti čuvar načela sadržanih u Povelji Ujedinjenih naroda, zbog čije je zaštite 1945. u San Franciscu i osnovana međunarodna organizacija.
POVEZANI ČLANCI:
Unatoč sadašnjoj kaotičnoj situaciji, dilema pred kojom se svijet nalazi zapravo je jednostavna. Na jednoj je strani stari svijet, svijet multilateralizma, odnosno onog što je od njega ostalo, svijet koji se, uvjetno rečeno, temelji na ideji suradnje i zajedničkog pristupa u rješavanju ključnih problema našeg vremena, svijet u kojem sve zemlje, i male i velike, načelno imaju ista prava sudjelovanja u svjetskim poslovima.
Na drugoj je pak strani novi „demokratskiji“ multipolarni poredak autokratskih sila u usponu, čiji čelnici, kao nedavno Putin i Xi Jinping u Pekingu, razgovaraju o „promicanju mira i razvoja“, dok njihove vojske razaraju civilnu infrastrukturu susjednih zemalja. To je svijet ratova i agresija, u kojem se granice država ponovno prekrajaju silom i ratovima, svijet u kojem vlada pravo sile, a ne moć prava. Taj vrli novi svijet funkcionira po načelu interesnih sfera, a u njemu malim državama ne preostaje ništa drugo nego da se svrstaju iza velikih, koje odlučuju o njihovim sudbinama. Zašto se sve to događa upravo sada? Nove autoritarne sile na globalnoj sceni procjenjuju da su snage starog poretka toliko oslabjele da je sada trenutak za njihovo stupanje na scenu i preuzimanje inicijative. Vjeruje se da je kaotično i ponižavajuće američko povlačenje iz Afganistanu uvjerilo Putina da Amerika, a time i Zapad u cjelini, neće biti kadri ozbiljnije odgovoriti na ruski napad na Ukrajinu, što ga je uvjerilo da je vrijeme za akciju.
Uspon protivnika liberalnog poretka nije počeo tek sada. Još od konca devedesetih i početka novog stoljeća svjedočimo postupnom povlačenju multilateralnog svijeta i raspadu „starog poretka“, samo što je posljednjih godina taj proces uzima maha. Očito smo na kraju jednog doba, a pojavljuju se i konture novog poretka. Suočen sa sve većim brojem otvorenih kršenja Povelje UN-a, UN postaje sve nemoćniji. Sve je više međunarodnih aktera koji postupaju jednostrano, ne obazirući se na međunarodne norme. Ruski predsjednik Vladimir Putin, koji je naredio invaziju na susjednu državu, odgovoran je za najteži slučaj kršenja međunarodnog prava, ali on nije jedini. Izraelski premijer Benjamin Netanjahu također bez ikakvih posljedica ignorira rezolucije UN-a i naredbe Međunarodnog suda pravde u Haagu, najvišeg međunarodnog sudišta.
O urušavanju starog poretka na potencijalno još dramatičniji i opasniji način svjedoči i moguće novo krizno žarište, koje se već nazire na istoku Azije. Riječ je, naravno, o Tajvanu. Očito je, naime, da autoritarna Kina više ne prihvaća status quo koji je posljednjih desetljeća osiguravao mir na strateškom otoku, koji je formalno dio Kine, iako Peking od proglašenja Narodne Republike Kine 1949. godine nikad nije imao efektivnu vlast na otoku. Kina je u ovom desetljeću intenzivirala pritisak na Tajvan poručujući svojim odmetnutim sunarodnjacima da će do „ujedinjenja“ doći uskoro, milom ili silom. Kao što je i Putin krenuo na Ukrajinu uvjeren u slabost SAD-a, tako je i Xi Jinping odlučio u slučaju Tajvana odlučio otkriti karte odustajući time od višedesetljetne politike koja se temeljila na znamenitoj uzrečici Denga Xiaopinga „skrivaj svoju snagu, čekaj svoje vrijeme“. Xi je očito smatrao da je došao trenutak u kojem Kina više ne treba skrivati svoje namjere, a Tajvan je samo jedan primjer otvorenog proklamiranja kineskih ciljeva.
Drugi je podjednako opasno kinesko svojatanje gotovo cijelog područja Južnog kineskog mora i odbacivanje opravdanih teritorijalnih zahtjeva drugih zemlja. Peking je Južno kinesko more odlučio pretvoriti u svoje jezero, što je i u prošlosti izazivalo brojne reakcije i negodovanje susjednih zemalja, koje su smatrale da trebaju imati jednaka prava i slobodan pristup tom moru. To je u jednom trenutku 1974. dovelo i do oružanog sukoba Kine i Južnog Vijetnama, kada su južnovijetnamske snage pokušale protjerati kinesku mornaricu s područja koje su tamošnje vlasti smatrale svojim, a slični incidenti na tom području događaju se skoro svakodnevno, što Južno kinesko more, kao i Tajvan, u ovom trenutku čini jednim od najopasnijih mjesta na svijetu.
U slučaju Tajvana, na žalost, nije riječ samo o verbalnim prijetnjama. Čini se da se Kina intenzivno priprema za invaziju na Tajvan, s obzirom na to da proteklih nekoliko godina sustavno jača osobito mornaricu i zračne snage, koji će imati ključnu ulogu u budućoj invaziji. Šef CIA-e William Burns izjavio je prošle godine da američke obavještajne službe imaju dokaze da je kineski predsjednik Xi Jinping svojoj vojsci naredio da bude spremna za invaziju do 2027. godine, što je samo dodatna potvrda da će „rješavanje“ tajvanskog pitanja biti prioritet Xijeva trećeg petogodišnjeg mandata, koji je započeo prošle godine. Zbog toga Kina već nekoliko godina toliko ulaže u modernizaciju svoje vojske, dok se Taipei nada da će se uz pomoć Amerikanaca uspjeti oduprijeti i sačuvati svoju autonomiju od autokratske Kine. Američki predsjednik Joe Biden, odustajući tako od tradicionalne politike „strateške dvosmislenosti“, više je puta nedvosmisleno poručio Kini da će SAD vojno braniti Tajvan, što znači da bi kineska invazija na Tajvan bila početak opće katastrofe, s obzirom na to da bi se invazija najprije pretvorila u kinesko-američki rat i veliki regionalni sukob, a zatim najvjerojatnije i u Treći svjetski rat, možda i u nuklearni rat.
Kriza oko Tajvana, međutim, samo je jedan detalj u složenom mozaiku američko-kineske konfrontacije, koja je zasigurno najvažniji proces našeg desetljeća, koji daleko nadilazi Putinov rat protiv Zapada, a o ishodu tog sukoba primarno ovisi kako će svijet i međunarodni poredak izgledati u sljedećim desetljećima.
Navedeni scenarij eskalacije kineskog pohoda na Tajvan možda bi mogao biti izbjegnut u slučaju promjene vlasti u SAD-u i povratka Donalda Trumpa u Bijelu kuću početkom sljedeće godine, s obzirom na to da je upitno bi li Trump bio spreman vojno braniti Tajvan u slučaju kineske invazije, kao što je malo vjerojatno i da bi Trump ustrajao u obrani Ukrajine, premda je nedavno, iako nevoljko, odobrio deblokadu američke pomoći Ukrajini.
Iako mnogi misle da u slučaju Trumpove pobjede Ukrajinu možemo otpisati, zaboravlja se da je u Trumpovu mandatu, unatoč njegovu sporu sa Zelenskim, došlo do američkog jačanja istočnog krila NATO-a i povećanja pomoći Ukrajini, što možda treba pripisati tradicionalnim snagama unutar Trumpove administracije koje su često, ponekad i otvoreno, bojkotirale Trumpove odluke i prkosile njegovoj volji, kao u slučaju NATO-a, pokušavajući izbjeći veću katastrofu. Zbog toga Trump niz svojih ideja nije uspio realizirati u prvom mandatu, a ponekad su njegove odluke padale i na sudovima, koji u američkom političkom sustavu imaju ovlast kontrole ustavnosti i zakonitosti predsjedničkih ukaza. U drugom mandatu, međutim, situacija bi sigurno bila bitno drukčija. Za razliku od prvog dolaska na vlast 2017. godine, kada je bio zatečen pobjedom koju uopće nije očekivao i zato potpuno nepripremljen za vlast, Trump ovaj put ima iskustvo vladanja i poznaje mehanizme kontrole nad administracijom, a zna i što točno želi napraviti i kako će to ostvariti. Deseci stručnjaka iz američkih konzervativnih think-tankova već mjesecima pripremaju kadrovske odluke i politike kako bi sve bilo spremno za preuzimanje administracije nakon očekivane Trumpove pobjede.
Trumpov povratak dodatno bi ubrzao urušavanje multilateralizma i eroziju međunarodnih institucija i normi, čime bi se nastavila Trumpova neprijateljska politika iz prvog mandata prema UN-u i drugim multilateralnim organizacijama, u kojima je Trump vidio smetnju američkom unilateralnom djelovanju. Odmah po prvom dolasku na vlast Trump je zabranio ulazak u zemlju građanima sedam muslimanskih zemalja, naredio je početak izgradnje zida na granici s Meksikom, uveo carine na uvoz i započeo trgovinski rat s Kinom, povukao je SAD iz Pariškog klimatskog sporazuma i odustao od Transpacifičkog trgovinskog sporazuma, nagovijestivši i američko povlačenje iz NATO-a, što se na kraju ipak nije dogodilo.
Ovaj put, međutim, malo je vjerojatno da bi NATO preživio drugi Trumpov mandat. Trump bi s Xijem najvjerojatnije pokušao pregovarati kako bi u zamjenu za američko prepuštanje Tajvana pokušao ishodovati ustupke na trgovinskom planu ili slično, s obzirom na to da Trump međunarodnim odnosima pristupa transakcijski, kao što je Kina u prvom Trumpovu mandatu, bez ozbiljnijeg otpora Trumpove administracije, slomila autonomiju Hong Konga i pogazila princip „jedna zemlja, dva sustava“, po kojem je Hong Kong 1997. vraćen Kini. Zbog toga je vjerojatno da Tajvan ne bi dočekao kraj drugog Trumpova mandata u dosadašnjem statusu, kao što i Ukrajina najvjerojatnije ne bi preživjela Trumpa kao samostalna i neovisna država. Nesumnjivo je, međutim, da bi posljedice po Ameriku i njezin globalni primat i u tom slučaju bile dalekosežne i podjednako katastrofalne, iako je pitanje bi li Japan, Južna Koreja i drugi regionalni akteri na tom području mirno promatrali pretvaranje Kine u regionalnog hegemona, kao što je zasad nemoguće sa sigurnošću predvidjeti kako bi se Europa postavila kada bi bez Amerike morala braniti Ukrajinu.
Pa ipak, ne treba žuriti sa zaključcima. Na temelju recentnih ratova mogli smo naučiti da se skoro ništa nije dogodilo u skladu s očekivanjima. Putin je mislio da će Ukrajinu slomiti za nekoliko dana, ali pokazalo se da je ruski vlastodržac višestruko precijenio moć vlastite vojske, istodobno ozbiljno podcijenivši ukrajinsku volju za otporom i slobodom. Zbog neočekivanih ukrajinskih uspjeha u prvoj godini rata isto tako smo kasnije precijenili sposobnost ukrajinske vojske da oslobodi svoja okupirana područja, dok smo istodobno podcijenili rusku odlučnost da obrani okupirane dijelove Ukrajine. Slično je i s ratom na Bliskom istoku. Malo je tko uopće mogao i zamisliti da bi Hamas mogao uspješno provesti onako složenu i opsežnu operaciju kakva se dogodila 7. listopada prošle godine, kada su Hamasovi militanti opustošili jug Izraela ostavivši za sobom više od 1200 izraelskih žrtava i odvevši u Gazu više od 250 talaca. Iako je izraelski premijer Benjamin Netanjahu zatim rezolutno najavio odmazdu i uništenje Hamasa, ni to se najvjerojatnije neće dogoditi u skladu s očekivanjima, s obzirom na to da je takav cilj nemoguće ostvariti samo vojnim sredstvima.
POVEZANI ČLANCI:
U svim ovim slučajevima pokazalo se da je rat presložen proces, u koji je uključeno puno različitih silnica, koje na kraju najčešće pomrse planove onih koji donose odluke o ratovima. Rat u Ukrajini ima sve predispozicije postati još jedan beskrajni rat, kao što su i skoro svi ratovi pokrenuti u našem stoljeću postali beskrajni ratovi. Lakše je donijeti odluku o početku rata, nego o njegovu kraju, s obzirom na to da Putin rezultate što su ih ruske snage ostvarile u Ukrajini, ako imamo na umu ambiciozne ciljeve što ih je objavio na početku rata, teško može proglasiti pobjedom. Ratovi skoro uvijek iznimno nepredvidljiva i riskantna aktivnost.
Premda je Amerika nesporno i dalje vodeća svjetska supersila, pogotovo na vojnom planu, a to će i ostati barem još neko vrijeme, to vjerojatno ne znači da postupno opadanje američke globalne dominacije neće biti nastavljeno u godinama koje su pred nama. Svijet je već danas multipolaran, daleko od onog svijeta kakav je bio prije samo dva ili tri desetljeća, kada su Sjedinjene Države bile jedina svjetska sila. Međutim, američku dominaciju ne ugrožavaju samo novi akteri na globalnoj sceni i protuamerička autoritarna osovina koju u ovom trenutku čine Kina, Rusija, Iran i Sjeverna Koreja, koja dobiva sve čvršće obrise, nego i američki unutarnji sukobi i podjele. Zbog unutarnjopolitičke situacije Amerika postaje disfunkcionalna supersila, što najbolje potvrđuje višemjesečna blokada američke pomoći Ukrajini.
Utjecajna Euroazijska grupa u jednom nedavnom izvještaju konstatirala je da su Sjedinjene Države u ovom trenutku „najpodjeljenija“ i „najnefunkcionalnija“ napredna industrijska demokracija na svijetu, a izbori u studenome vjerojatno će dodatno pogoršati situaciju na tom planu, i to bez obzira na pobjednika izbora. Neki čak očekuju i nemire i ozbiljnije sukobe, pogotovo u slučaju Trumpova izbornog poraza, s obzirom na to da Trump najvjerojatnije ni ovaj put ne bi priznao poraz.
Anarhičnost i nepoštivanje pravila i normi na globalnom planu vjerojatno će se nastaviti, a možda će dobiti i dodatan zamah, pogotovo u slučaju eskalacije američko-kineskog konflikta. Mnogi će sadašnji i budući kaos pokušati iskoristiti za ostvarivanje svojih starih ciljeva, što može dovesti do novih slučajeva banditizma i državnog terorizma na globalnoj sceni, osobito na ovom području, na kojem zbog nekoliko otvorenih kriza proces raspada bivše države još nije posve okončan. Ulazimo u razdoblje u kojem ništa više nije nemoguće ni nezamislivo. Hrvatska je u tom pogledu bila svojevrsna iznimka, dovršivši u prvom dijelu desetljeća proces integracije u Europsku uniju, dok se na unutarnjem planu, u trenutku kada se cijeli svijet oko nas raspadao, javnost zabavljala toksičnim sukobom predsjednika države i premijera, kao da cijela zemlja živi u svojevrsnom balonu, izolirana i nezainteresirana za svijet oko sebe. Kronične hrvatske slabosti na gospodarskom i društvenom planu izdašno su kompenzirane nevjerojatnim sportskim postignućima, koji su u zemlji željnoj uspjeha redovito izazivali neviđenu nacionalnu euforiju.
Nakon osvajanja nevjerojatne srebrne medalje na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji 2018. godine, nogometna reprezentacija osvojila je treće mjesto na Svjetskom prvenstvu u Kataru, dokazavši da uspjeh iz Rusije nije bio slučajnost. Zbog dominacije nogometa značajni uspjesi u drugim sportovima često ostaju u drugom planu, no Hrvatska je proteklih godina definitivno potvrdila svoj status sportske velesile.
Ključni procesi započeti u ovom desetljeću na globalnom planu bit će nastavljeni. Američka politička elita odlučna je u namjeri da zaustavi kineski razvoj i time spriječi kinesko svrgavanje Amerike s pozicije vodeće svjetske sile, ali taj cilj više ne može ostvariti snagom svog gospodarstva, nego mora pribjeći drugim sredstvima, poput raznih političkih i administrativnih ograničenja i trgovinskog rata, koji je također oblik rata i lako može prerasti u pravi rat, što će se možda dogoditi u budućnosti. Valja očekivati daljnji rast nepovjerenja i straha u svijetu, ali i u našem okružju, kao i nastavak utrke u naoružavanju, pa i na nuklearnom planu, s obzirom na to da većina zemalja u jačanju svojih vojnih kapaciteta vidi jedinu nadu da možda neće postati žrtve vanjske agresije.
Čak se i Njemačka, koja je desetljećima ustrajavala na pacifističkoj politici, zbog agresivne Rusije odlučila ponovno naoružati, baš kao i Japan na istoku Azije, koji se na taj korak odlučio zbog agresivne Kine.
Ključni sukob, onaj između Amerike i Kine, zasad je primarno ekonomski. Upravo svjedočimo situaciji koja je sve donedavno bila nezamisliva: liberalna Amerika, čak i pod Bidenovom administracijom, okreće leđa globalizaciji i slobodnoj trgovini, uvodeći uvozu iz Kine visoke carine, dok komunistička i autoritarna Kina zagovara globalizaciju i slobodno tržište, koji su proteklih nekoliko desetljeća stotine milijuna ljudi u Kini izvukli iz siromaštva. Međutim, porast životnog standarda u Kini nije doveo do očekivane liberalizacije i demokratizacije, zbog čega je Kina od partnera postala najprije konkurent, a potom i suparnik i prijetnja. Ekonomski napredak proteklih desetljeća, na žalost, nije doveo do stvaranja tolerantnijeg i slobodnijeg svijeta. Taj će se trend vjerojatno nastaviti. Europa je najveća žrtva rata u Ukrajini, a mogla bi postati i najveći gubitnik u slučaju eskalacije američko-kineskog sukoba.
Rat u Ukrajini teško je pogodio Europu, pa čak i Njemačku, najveću europsku gospodarsku silu, čiji je ekonomski model počivao na jeftinim ruskim energentima i američkim sigurnosnim jamstvima, koja su za Njemačku također bila iznimno povoljna, s obzirom na to da je Berlin godinama tvrdoglavo odbijao zahtjeve za većim obrambenim izdvajanjima. A onda je Njemačka – a s njom i cijela Europa – ostala bez jeftine ruske energije, a uskoro bi mogla ostati i bez američkog obrambenog kišobrana. Energetska kriza ugrozila je konkurentnost europskog gospodarstva u odnosu na glavne konkurente, SAD i Kinu, a gospodarstvo i jedinstveno tržište jedina su oružja koja Europa ima u sučeljavanju s konkurencijom, s obzirom na to da EU nema ni vojnu moć, a ni jedinstvenu vanjsku politiku u punom značenju te riječi.
Europski gospodarski pad ni ovaj put, kao ni u vrijeme velike gospodarske krize, nije linearan, s obzirom na to da su sada južne i istočne članice gospodarski puno uspješnije nego zemlje sjeverne Europe, dok je prije 15 godina bilo obrnuto. Europa kao cjelina u ovom trenutku stagnira po svim standardima, dok američko gospodarstvo raste, kao i kinesko. Od 2008., kada je vrijednost europskog i američkog gospodarstva bila otprilike na istoj razini, američki BDP se do danas udvostručio, dok je europski ostao tamo gdje je i bio prije velike gospodarske krize 2008., što svjedoči o dubini europskog gospodarskog neuspjeha. Sličan poraz Europa je doživjela i u odnosu prema Kini. Na početku ovog stoljeća kineski BDP iznosio je manje od petine europskog, ali u međuvremenu se kineski BDP upeterostručio, dok je europski BDP porastao samo za 20 posto. Europsko tržište preplavili su jeftini kineski električni automobili, ugrožavajući opstanak europske automobilske industrije, krunskog dragulja europske industrijske proizvodnje.
Prodor kineskih proizvođača na tržište električnih automobila samo je jedan od primjera intenziviranja kineskog plana o preuzimanju primata na području razvoja zelene tehnologije i energetske tranzicije. Kina ubrzava ulaganja u projekte čiste energije, poput solarnih panela, litijskih baterija i električnih automobila, želeći tako transformirati svoje gospodarstvo. Kina je u prošloj godini pustila u rad količinu solarne fotonaponske energije kao cijeli svijet godinu ranije. Bidenova administracija odgovorila je nevjerojatnim carinama od 100 posto na kineske električne automobile, solarne panele, baterije, čelik, aluminij, čipove. Biden je zadržao na snazi sve carine što ih je za kinesku robu uvela Trumpova administracija i uveo dodatne. I Europa razmatra odluku o carinama na jeftine kineske automobile, čemu se europski proizvođači protive, znajući da bi to ugrozilo njihovu poziciju na kineskom tržištu. Trgovinski i carinski rat dodatno poskupljuje i ugrožava energetsku tranziciju.
Kao što Europa nije znala odgovoriti na izdašno subvencioniranu kinesku automobilsku industriju, kojom Peking krši pravila Svjetske trgovinske organizacije, Europa nije pronašla odgovor ni na protekcionističku politiku Bidenove administracije, koja posljednjih godina subvencionira svoju industriju, ugrožavajući tako konkurentnost europske industrije, zbog čega se mnoge europske kompanije sele u SAD. EU sve više zaostaje za SAD-om i Kinom u ključnim područjima razvoja visoke tehnologije, umjetne inteligencije i obnovljivih izvora energije, koja postaju područja nemilosrdnih ograničenja i administrativnih zabrana, poput američke zabrane izvoza tehnologije za proizvodnju naprednih čipova Kini. SAD želi zaustaviti tehnološki razvoj Kine, koja pak preuzima vodeća mjesta u svijetu po razvoju u ključnim tehnološkim sektorima, što upućuje na zaključak da je kineski uspon nezaustavljiv.
SAD i Kina prednjače u razvoju umjetne inteligencije, čije mogućnosti poprimaju zastrašujuće razmjere, izravno utječući na svakodnevni život sve većeg broja građana. Dok se širi strah pred masovnim gubitkom radnih mjesta, što je izravna posljedica primjene umjetne inteligencije, automatizacije proizvodnih procesa i ChatGPT-a i sličnih alata razvijenih na bazi umjetne inteligencije na brojnim područjima, tvorac umjetne inteligencije Geoffrey Hinton upozorava na opasnosti tehnologije koju je pomogao stvoriti.
Potvrda Hintonovih upozorenja stiže iz Gaze. Umjetna inteligencija određuje ciljeve izraelskog bombardiranja u Gazi na temelju prepoznavanja potencijalne povezanosti nekog od stanara bombardirane zgrade s nekom palestinskom militantnom organizacijom, pa i onda kada ta povezanost nije stvarna. A kako je obično riječ o višestambenim zgradama s puno civila, zbog toga su većina žrtava izraelskog bombardiranja palestinski civili.
>> FOTO Rat u Gazi: Život u Rafahu
Slabost Europe na ekonomskom planu izravno će se odraziti i na ostala područja. Ekonomski slaba Europa nikad neće postati strateški autonomna niti će se moći nositi sa strateškim izazovima. Slaba Europa neće uspjeti popuniti prazninu u suprotstavljanju Putinovoj agresiji na Ukrajinu koja će nastupiti sljedeće godine u slučaju Trumpova povratka u Bijelu kuću. Ekonomski neuspjeh dodatno će ohrabriti europsku ekstremnu desnicu, koja nije prijatelj ujedinjene Europe i u nastavku europske integracije vidi globalističku i antikršćansku urotu. Ako Europa ne zaustavi negativne trendove, ni nastavak postupne razgradnje Europske unije, a možda čak i raspad EU, nije nezamisliv, premda je Brexit pokazao da se napuštanje EU ne isplati.
Europi i svijetu u ovom desetljeću i stoljeću ne prijeti samo opasnost od ratova i potencijalne nuklearne apokalipse nego i zbog drugih planetarnih procesa koji ugrožavaju stabilnost i otpornost našeg planeta, poput klimatskih promjena, biogeokemijskih ciklusa i ugroženog integriteta biosfere, s kojima se zbog zaoštravanja političkih sukoba i nedostatka političke suradnje nitko više ozbiljnije ne bavi.
Stručnjaci Centra za otpornost iz Stockholma upozoravaju da su vitalne granice koje osiguravaju siguran prostor za djelovanje čovječanstva porušene i da u ovom trenutku ne znamo koliko dugo još možemo prelaziti ključne granice prije nego što kombinirani pritisci izazovu nepovratne promjene i štetu.
Klimatski stručnjaci očekuju da će globalno zatopljenje u ovom stoljeću dosegnuti 2,5 Celzijeva stupnja, skoro dvostruko više od dogovorene granice od 1,5 Celzijeva stupnja, zbog čega svijetu prognoziraju „poludistopijsku“ budućnost – klimatske katastrofe, toplinske valove, šumske požare i oluje, ali i sukobe, glad, masovne migracije i ratove za vodu. Mediteran, a time i Hrvatska, spada među najugroženija područja na svijetu u toj krizi. Europa i svijet zasigurno proživljavaju najizazovnije godine od okončanja Drugog svjetskog rata.