Kada studenti i školarci dođu u posjet Večernjem listu, ne propustim im reći da je portal Večernjeg lista pet godina stariji od Facebooka i samo nekoliko mjeseci mlađi od Googlea, da se kao web adresa pojavio u doba kada mnogo ljudi kod kuće još nije imalo internetski priključak, pa ni ja koji sam poslije postao njegov glavni urednik. Istu stvar obožava studentima reći i dugogodišnja izvršna urednica na portalu Ivana Jović.
– A onda još u nevjerici zapitaju: "Kako ste živjeli bez Facebooka", "Kako ste radili u medijima, na portalu", "Odakle ste crpili informacije", "Kako ste pratili gdje je tko bio, što je izjavio, što je obukao, jeo, s kime se družio?" Uvijek me nasmiju takva pitanja i iako su društvene mreže danas najnormalniji dio naših života, moram priznati da mi je prije 20 godina teško bilo i zamisliti da ću živjeti i raditi u doba u kojem ako nešto nije bilo na Facebooku ili Instagramu, kao da se nije dogodilo! – kaže Jović.
Dok se većim dijelom te 1999. godine u svijetu govorilo o velikom strahu od onoga što bi se moglo dogoditi u prvim sekundama 2000. godine i potencijalnom otkazivanju računala diljem svijeta, što bi prouzročilo kataklizmu – podsjetimo, taj fenomen nazivao se Y2K – Večernji list za prve korisnike računala u Hrvatskoj 8. veljače 1999. pokrenuo je svoju internetsku stranicu na URL adresi www.vecernji-list.hr.
VEZANI ČLANCI
U samom početku na internetsku domenu Večernjeg lista jednostavno su se stavile PDF stranice novinskog izdanja Večernjeg lista. Kako to uvijek biva, do velikih tehnoloških skokova i napretka i u informativnim servisima dolazi za velikih svjetskih događaja, pa je tako redakcija Večernjeg lista mjesec dana nakon rušenja newyorških Blizanaca u rujnu 2001. reagirala i uvela posebno praćenje invazije u Afganistanu i tada su se prvi put počele objavljivati aktualne vijesti i to prije objave u novinama. Spomenutog rušenja newyorških Blizanaca posebno se sjeća također dugogodišnji izvršni urednik portala Večernjeg lista Danijel Lijović jer je to bio događaj zbog kojeg je prvi put završio na webu.
– Iz sporta su me povukli u listopadu 2001. da pišem vijesti o američkoj invaziji na Afganistan, mjesec dana nakon terorističkih napada avionima u Americi. Tada nije bilo ni tehničkog rješenja za objavu dnevnih vijesti pa smo morali neku formu kodirati za poseban prostor u kojem su mogle ići vijesti dodatno uz redovne Večernjakove priče – ispričao nam je Lijović.
Jedna je od glavnih karakteristika rada na internetskom portalu ta da pratiš velik broj izvanrednih situacija u kojima moraš ostati pribran kako bi što prije objavio informaciju, a istovremeno moraš paziti da ne pogriješiš i ne objaviš informaciju koja nije provjerena te se, u najgorem slučaju, pokaže potpuno lažna. I Danijel Lijović i Ivana Jović na portalu su počeli raditi još 2000-ih i živo se sjećaju praćenja "breaking news" situacija u to doba, kada su se informacije probijale nešto sporije nego danas i nije bilo društvenih mreža na kojima bi imali izjave očevidaca te gomilu fotografija i videosnimki odmah nakon neke nesreće ili važnog događaja. Tih 2000-ih dogodila se i jedna od najtežih hrvatskih tragedija, kornatska tragedija, koja je Ivani ostala u sjećanju kao nešto najtužnije što je pratila kao izvanrednu vijest.
– Iako je u ovih mojih gotovo 20 godina rada na portalu bilo bezbroj izvanrednih događaja, svakako bih izdvojila dva najemotivnija. Najteži događaj koji sam pratila iz minute u minutu jest kornatska tragedija iz 2007. godine. S tugom sam pisala o prvom poginulom vatrogascu, srce mi se slomilo kada smo čuli i za 12. poginulog. S druge pak strane, presuda generalima iz 2012. godine apsolutno je jedan od najznačajnijih događaja koje sam pratila u svojoj karijeri. Naslov "Haaški sud oslobodio Gotovinu i Markača! Generali slobodni!" napisala sam s najviše ponosa, uzbuđenja i radosti – ispričala je Ivana.
Jedan od događaja koji je bio jako čitan tada u ranim danima weba 2000-ih bila je naravno i smrt Hrvatima omiljenog pape Ivana Pavla II. u travnju 2005. godine i cijeli proces izbora novog pape nakon toga.
– A samo tjedan poslije uslijedilo je kraljevsko vjenčanje princa Charlesa i Camille, što je bio vrlo televizičan događaj s puno atraktivnih fotografija. Velike nogometne utakmice uvijek su bile jako čitane, a posebno se sjećam kad je Hrvatska pobijedila Englesku 3:2 na Wembleyu 2007. godine. Tada nam je pao i rekord posjećenosti... Ipak, vjerojatno najdramatičniji bio mi je zagrebački potres i onih 6.24 ujutro kada je u ožujku 2020. u strahu bila cijela Hrvatska. I danas se sjećam koliko se stan tresao, uhvati te baš iskonski strah. Nekoliko minuta nakon trešnje bio sam za računalom i objavljivao prvu vijest o potresu. Tek dosta kasnije, kad je zatresao onaj naknadni potres, zapitao sam se je li sigurno ostati u zgradi ili bih trebao izaći na cestu – kaže Lijović.
Naravno, u ovakvom poslu koji karakterizira velika brzina događaju se i pogreške, srećom na portalu Večernjeg lista nije bilo tragičnih pogrešaka, nije se pokopalo nikog živog i slično. Ivana se sa smiješkom prisjetila jedne od duhovitijih greškica.
VEZANI ČLANCI
– Zbog brzine i šuma u komunikaciji s novinarkom na terenu napisala sam u naslovu citat: "Vuk uvijek zadnji dozna!" Naravno, dotični nije rekao vuk, nego muž. I stajalo je to tako neko vrijeme na portalu. No, tješila sam se da mu je pogrešno prenesen citat ionako najmanja briga s obzirom na kriminal za koji je na kraju bio osuđen – rekla je Ivana prisjećajući se slučaja bivšeg šefa HGK Nadana Vidoševića.
Danijel i Ivana slažu se da je najveća razlika to što tada portali nisu bili toliko sveprisutni kao danas. Bilo je popularnih blogova, ali nije bilo društvenih mreža Facebooka, Twittera, Instagrama, TikToka... Tako su ljudi koji su radili na webu tada još imali nešto mirniji ritam i pisalo se i objavljivalo manje vijesti. I sadržaj je bio puno različitiji od portala do portala. No i tada, prije 15 – 20 godina, mislilo se na multimediju, objavljivale su se galerije i videa.
– Sjećam se da sam 2006. išao na Svjetsko nogometno prvenstvo u Njemačkoj i snimao izjave naših igrača u mix zonama, i to onda sporim i skupim internetom slao u redakciju. Te je godine Večernji list dobio i svjetsku nagradu za multiplatformski pristup praćenju nogometnog prvenstva – kaže Lijović.
Kako se sve brzo mijenja, stalno se uvode neke nove stvari, čovjek ima dojam da se sve jako promijenilo, no svi troje složili smo se da su osnove novinarstva ostale iste, samo je danas sve to još puno intenzivnije. Ima puno više vijesti, puno više događanja, videa, reakcija... Portal Večernjeg lista danas mjesečno posjeti oko 1,9 milijuna posjetitelja koji naprave oko 100 milijuna pregleda stranica, dok je dnevni prosjek oko pola milijuna čitatelja. Posljednjih je godina znatno narasla videoprodukcija Večernjeg lista te samo na društvenim mrežama mjesečno Večernji ostvari oko 150 milijuna pregleda raznih videa.
– Prije 15 godina bio sam na seminaru Reutersa i međunarodne novinarske organizacije, pokazali su nam video o tome kako procjenjuju da će novinari u budućnosti pratiti događaje. Bio je tamo novinar koji je s laptopom i kamerom hopsao po aerodromu i ispitivao putnike za komentar o nekom događaju. Kad sam poslije to prenosio kolegama, bilo su vrlo skeptični da će novinar zamijeniti tekicu i olovku za toliko tehnike. A to se dogodilo i još transformiralo u to da je danas mobitel osnovni alat novinara, i za snimanje i za slanje tekstova, pa i za pisanje i dodatno istraživanje o temi. Nekoć davno dok sam još bio u sportskoj rubrici, mislio sam da je najintenzivnije raditi u dnevnom listu jer svaki dan imaš rok, no iako se i tada radilo puno sati i znojio si se zbog rokova (računajte da sam nekada za sutrašnje novine morao diktirati tekst utakmice i prije nego što je utakmica završila), to se ne može usporediti s današnjim s vremenom kada ti je rok doslovce svake minute i velika je potražnja da se sve mora brzo objaviti, a istovremeno moraš paziti na puno toga i provjeravati informacije. A onda to napraviti sve iznova jer svaki dan je novi početak – govori Lijović.
Ivana se nadovezala na Danijela mislima o sveprisutnoj temi koja puni medije posljednjih godinu dana, onoj o umjetnoj inteligenciji te o njenoj primjeni na web portalima, kada svi neminovno raspravljaju što će to značiti za posao svih onih koji rade vijesti i teme na internetskim portalima.
– Iako je zasada tretiramo kao dodatan koristan alat za kvalitetnije obavljanje svog posla, umjetna inteligencija s razlogom donosi zabrinutost pa se zapitam što me čeka sutra, do koje mjere će me zamijeniti ova nova tehnologija, hoću li na istom radnom mjestu dočekati novi rođendan portala Večernjeg lista. Odgovore ću, sigurna sam, imati već u bližoj budućnosti. I, što je još važnije, sigurna sam da ću ih sama napisati – poručila je Ivana za kraj, a ništa više ne možemo poželjeti ni Danijel i ja.
Pljujemo po korumpiranim političarima, koji su prodali Hrvatsku. U razotkrivanju njihove pokvarenosti pomažu nam mediji. Na žalost činjenicaje da su ti i takvi političari jedini "naši" ljudi u vlasti, a da su mediji u stranim privatnim rukama, a njihovi novinari nedodirljivi. Na koga se oni okome, bio političar, sportaš, gospodarstvenik, taj je gotov. A gotov je zato što mi vjerujemo televizijskim vijestima i novinarskim pričama više nego bilo čemu drugom. Ako javnom životu postoje pirane, onda su to novinari i zato treba biti oprezan.