O uskocima je tada svatko imao nešto reći, a njihovo ime izgovaralo se na svim dvorovima Europe. Početkom 16. stoljeća za Veneciju oni su bili obični razbojnici i pirati, za habsburški carski dvor redovni i važni dio krajinske vojske, a za Osmanlije onovremeni križari. Unatoč tome što su u svom okruženju imali ta tri diva, brojem gotovo zanemarivoj uskočkoj zajednici, najprije onoj senjskoj, a kasnije i žumberačkoj, za rukom je pošlo ostati neporaženo te čak i živjeti relativno dobro za ono doba.
Naravno, za takvo što morali su biti itekako dobro organizirani, kako u ratnim, tako i u onim rijetkim ponešto mirnijim vremenima, a kako su svi njihovi potezi od početka itekako bili odrađivani s velikom dozom promišljanja, svjedoči već i njihova prva veća seoba te sam dolazak na Žumberak 1530. godine. Iako samih zapisa iz druge polovice dvadesetih godina 16. stoljeća nema, povjesničari pretpostavljaju kako su neki od organizatora uskočkih seoba upravo u tom periodu dolazili na Žumberak kao neka vrsta izvidnice. Tome svjedoči činjenica kako su u jesen, negdje potkraj rujna te 1530. kada je na žumberačko gorje stiglo pedesetak obitelji, svi odmah prionuli organiziranom radu kako bi mogli preživjeti nadolazeću zimu.
Cijelo je područje tada bilo opustošeno i opljačkano od turskih pohoda, praktički nije bilo niti jedne cijele nenastanjene kuće ili nastambe koju bi se moglo iskoristiti, tako da je većinu toga valjalo izgraditi od nule. Doseljenim uskočkim obiteljima u tome je ponešto pomoglo ono malo domicilnog stanovništva koje se održalo na Žumberku kroz turska haračenja. Iako o tome nema točnih zapisa, pretpostavlja se da je među tim domicilnim stanovništvom bilo između 150 i 200 obitelji. Prve uskočke obitelji došle su s nešto spremljenih namirnica koje su sami mogli jesti, poput graha i zelja, a s njima je pristiglo i dosta stoke sitnog zuba, poput koza i ovaca, čijim su se mesom i mlijekom te prve zime i prehranjivali. Prioritet je prije zime bio izgraditi nastambe u kojima će smjestiti sebe i stoku. Tako su te prve godine nastale trošne drvene kuće koje su imale jednu do dvije sobice za spavanje i kuhinju, a pored njih su se radile malene štalice, uglavnom za ovce.
U tim je kućicama u prosjeku živjela jedna obitelj u kojoj je moglo biti i oko sedam ili osam članova. Nakon te prve, ujedno i najteže zime za žumberačke uskoke, u lipnju iduće godine došla je nova skupina od oko tisuću ljudi koja je sa sobom dovela mnoštvo razno-razne stoke. U to ljeto i proljeće iskrčene su jako velike površine šume i na tim mjestima su nastale oranice na kojima će idućih desetljeća uskočke žene i muškarci saditi i obrađivati najviše pšenicu, krumpir, zob, ječam i zelje. Nakon što su se kroz prvih nekoliko godina uskoci udomaćili na tom području, kralj Ferdinand I. im je 5. lipnja 1535. i službeno darovao zemljište na Žumberku, a uz to ih je oslobodio i plaćanja bilo kakvog poreza, daće, desetine i rabote u narednih 20 godina uz obavezu da na kraljev poziv o svom trošku moraju poći u vojsku.
- Kada bi išli u kakav vojni pohod, pravilo je bilo da mogu zadržati sav ratni plijen, osim u izuzetnim slučajevima kada bi, recimo, osvajali neku utvrdu, pa se tu onda plijen dijelio i s drugim vojnicima koji bi s njima išli u bitku. Upravo je taj ratni plijen uskocima predstavljao i dobar dio zarade, jer nešto bi prodavali, a nešto, poput oružja, zadržali za sebe. Uz te povlastice da ne moraju plaćati razne namete te da mogu zadržavati plijen bilo im je dopušteno i trgovati morskom solju na koju nisu plaćali poreze i carine - govori Milan Radić, predsjednik udruge Žumberački uskoci. Razvoju vojničkog uređenja Žumberka uvelike je pridonijelo uvođenje stalnog kapetana za uskoke, a prvi žumberački kapetan bio je Bartol Raunach iz Ravene, imenovan 15. rujna 1540. godine. Prvo sjedište uskočkih kapetana bilo je u slovenskom mjestu Kostanjevica na Krki podno žumberačkih gora, a kasnije je ono premješteno u Stari grad Žumberak koji je u tu svrhu otkupljen od Ivana Puchlera. S obzirom na to da se Stari grad s vremenom pokazao nedostatnim za potrebe uskoka, kasniji kapetan Ivan Lenković gradi na obližnjem brdu, u Podžumberku, Novi grad Žumberak, koji je dva stoljeća, sve dok ga nije poharao požar pa su danas njegovi ostaci prekriveni zemljom, bio središnji vojni objekt na planini. Novo središte žumberačke kapetanije nikad nije izgrađeno jer ona, kao i ostatak vojne krajine, u 19. stoljeću gubi na svome značaju.
Kapetanima je pak povjeren zadatak da se brinu za sve potrebe uskoka, a iako su imali vojnog upravitelja, uskoci su zadržali pravo na biranje svojih knezova, vojvoda i časnika.Svaki kapetan je imao 10 do 12 vojvoda, a svaki vojvoda je imao 50 vojnika ispod sebe, a među njima su bili i zastavnik, bubnjar, svirač i tako dalje. Gotovo svi žumberački uskoci su imali konje, što je u to vrijeme bila jedna od najvećih vrijednosti koju se moglo posjedovati, jer se s njim lakše moglo doći na stražu, prenositi ratni plijen, hranu i sve ostalo. Prosječna plaća uskoka u 16. stoljeću iznosila je 4 forinte, a prema popisu iz 1551. godine pod žumberačkim kapetanom Lenkovićem bilo je 315 uskoka. Kasnije je taj broj išao do 500 i nešto, ali nije prelazio 600, nikada istovremeno nije bilo više od 600 žumberačkih uskoka - kaže Radić.
Pravilo je bilo da iz svake obitelji u rat ili kakav vojni pohod ide po jedan muškarac koji je kasnije zaradu dijelio sa svojom, ali i obiteljima svoje braće ako su živjeli zajedno. Jedino pravilo kod toga koliko će njihovi pohodi trajati bilo je to da pravila nema, jer nekad bi se vraćali već nakon nekoliko dana, a onda ih drugi put kod kuće ne bi bilo nekoliko tjedana ili čak i mjeseci. Zato su straže na koje su uskoci također bili obavezni odlaziti bile strogo vremenski propisane. Jedna stražarska smjena trajala je šest tjedana. - Straža je bila nešto slično što i današnja policija, stražari su kontrolirali ponašanje stanovnika, da ne bi bilo razno-raznih gluposti. Žumberačka kapetanija je sredinom 18. stoljeća podijeljena u dvije cjeline, tzv. kumpanije, a svaka kumpanija imala je po dvije oficirske štacije, odnosno straže. Ako su imali sreće, onda bi uskoci dobili zadatak da idu na stražu u neku od te dvije kumpanije, dakle na njihov domaći teren, ali moglo ih je zadesiti i naređenje da idu na stražu u Kordun, Slunj ili negdje drugdje. Sa sobom su uvijek morali nositi hranu za mjesec dana, uglavnom je tu bilo dosta suhog mesa jer to jedino može tako dugo izdržati - govori predsjednik Žumberačkih uskoka.
U selu svake kumpanije podignute su stambene prostorije i ostale potrebite vojničke zgrade. Tu je bila kapetanija, stan za upravnog časnika, stan za doktora, kancelarija sa stražarnom, kasa, magazin za vojničku manduru i velika, samo sijenom natkrivena zgrada u kojoj su vojnici vježbali za nepogodna vremena. U štacijama (zapovjednom stanu) je prebivao lajtnant (potporučnik) ili oberlajtnant (poručnik), a svaka štacija je pod sobom imala patrolu koja bi redovito dolazila poručniku podnositi izvješća o tome što su na tim patrolama zatekli. Ti "patrolaši" su osim podnošenja redovitih izvješća dotičnom poručniku također raznosili listove na teritoriju njegovog rajona i nadzirali promet između štacija i kapetanije. Žumberačku kapetaniju je 1540. godine osnovao car Ferdinand I., a bila je u sastavu Slunjske pukovnije koja je pak bila dio Karlovačkog generalata. Sam Žumberački okrug imao je dvije kumpanije, Oštrčku (jedanaestu), sa sjedištem u Kostanjevcu, i Žumberačku (dvanaestu), čije je sjedište prvotno bilo u Siječevcu, a potom u Kalju.
Prema povijesnim zapisima Oštrčka je kumpanija početkom 19. stoljeća imala 35 sela, 292 kuće i 3761 stanovnika, dok je Žumberačka brojala 36 sela, 290 kuća i 3204 žitelja. Svaka se kumpanija još djelila na četiri frtalja, kojima su upravljali četvrtnjaci (Viertellmajstori). To su bili isluženi, ugledniji podčasnici. Oni su strankama u svom području uručivali pozive i druge naloge. Kad je četvrtnjak pošao u službu, nosio je i svoj službeni znak. Taj znak bio je odeblji, visoki i tamno oličen štap, obrubljen na vrhu žutim plerasama (ukrasima). Četvrtnjak je ujedno pregledavao zadruge svoga područja i brinuo se da posvuda vlada red. Njega je kontrolirao štacijonsoficir, a štacijonsoficira bi nadzirao i sam kapetan.
Stari Žumberčani su živjeli pod krutom vojničkom stegom i njihov zadružni život odisao je vojničkim duhom, a znalo se dogoditi da neki od njih pod puškom provedu i 20 godina u komadu prije nego ih netko zamijeni. Ako bi muž poginuo u ratu, običaj bi bio da ženi ostaje sva imovina, a onda se mogla dalje udati za drugog uskoka, to je bilo njezino pravo. Uskočke žene vodile su brigu o djeci, domaćinstvu, stoci, radile na polju, kuhale, plele, i uz sve to nisu bile bespomoćne niti kad je borba u pitanju. Nije se često događalo da Turci dođu u selo dok u njemu nema muškaraca, ali kada bi se i dogodila takva situacija, žene bi se znale same itekako obraniti. Uvijek su kod sebe imale nešto oružja od muževa koje su znale koristiti, a kako ih je život naučio muci, borbi, radu i snalažljivosti, nije bilo čudno da ti fizički višestruko jači muškarci koji bi im se usudili zaprijetiti obiteljima ostanu bez glave. Bile su, kao i njihovi muževi, uvijek spremne za sve - opisuje Milan Radić borbenost uskočkih žena. Iako su ih mnogi smatrali divljacima, pismenost među žumberačkim uskocima je bila izuzetno velika, a većina je djece išla u četiri razreda tzv. trivijalnih škola. U prvom su razredu učili na hrvatskom, a u ostala tri na njemačkom kako bi bili spremni za ratovanje po Habsburškoj monarhiji ili eventualno daljnje upisivanje vojnih škola u kojima su baš Žumberčani slovili za jedne od najboljih polaznika.
Uz školu, djeca su se od malih nogu učila i vojničkim vještinama, a sa 15 ili 16 godina bili su obavezni otići na vojno vježbalište koje se nalazilo na Budinjačkom polju. Tamo je jednom godišnje organizirana obuka u trajanju od dva tjedna na kojima su se novi polaznici učili ratovanju, gađanju, jahanju, korištenju oružja, lukavstvu u ratovanju, taktikama i svemu ostalom što im je bilo potrebno kako bi, iako brojčano redovito u deficitu naspram protivnika, s lakoćom pobjeđivali na papiru nadmoćnije neprijatelje. Među te taktike spadalo je i paljenje tzv. vituljača na bregovima pomoću kojih se upozoravalo na nadiranje Turaka, zbog čega je uskoke praktički bilo nemoguće iznenaditi. Ako bi tko među stanovništvom nešto zgriješio, postojao je prema zapisima iz 18. stoljeća na Žumberku posebni sud zvan pravda.
Na čelu mu je bio veliki sudac sa šest prisjednika, a veliki je kapetan izvršavao egzekutivu. Ako je netko napravio prijestup, najčešće bi bio privezan za stup srama, tzv. žumberački pil koji i dan danas možete vidjeti u selu Podžumberak, pored crkve Sv. Nikole biskupa, odmah u blizini ruševina Novog grada Žumberka. Druga kazna bila je istjerivanje iz zajednice, i u onim najekstremnijim slučajevima, osuda na smrt, što se događalo iznimno rijetko. Iako su među neprijateljima bili prozivani gadnim i krvoločnim barbarima, uskoci su jedni na druge uvijek gledali s iznimnim poštovanjem, što im je na kraju i pomoglo da tako dugo opstanu.