Možete li zamisliti vrh Medvednice ili Žumberka kao otok okružen morskom pučinom? U razdoblju krede, prije više od 65 milijuna godina, zagrebačka planina, jednako kao i njen susjed, izgledali su uistinu tako. Obale žumberačkog i medvedničkog otoka zapljuskivali su valovi Tetisa, praoceana i "pretka" Panonskog mora. Ispod površine živjele su, pak, morske nemani čija je dužina prelazila dvadeset metara, pa su ondje, osim ogromnih morskih pasa i kitova, obitavale i razne vrste školjki, algi i koralja. Voda se, naravno, kasnije povukla, a Žumberak je postao dio geografske slike današnjice, no na ono što se na njegovim padinama nalazilo milijunima godina ranije i dalje podsjećaju fosili pronađeni na raznim dijelovima gorja, kao i kamen vapnenac s rožnjakom koji je nekad bio na Tetisovom dnu, a danas se nalazi na livadi između Budinjaka i Bratelja, na oko 800 metara nadmorske visine.
Čak i za krede, dakle, žumberačko je gorje vrvjelo životom, barem onim životinjskim, a prvi su ljudi ovo područje nastanili još u starijem kamenom dobu, desecima tisuća godina prije nego što su ondje došli prvi uskoci. Današnjim šumama i livadama lovili su oni mamute i živjeli nomadskim životom, a o tome svjedoče i nalazišta logora lovaca iz Podstražnika kod Samobora. Život se u tisućama godina koje su uslijedile izgleda uvelike promijenio, pa su se stanovnici prestali toliko seliti, otkrili su prednosti stočarstva i poljoprivrede, pa su počeli stvarati i prve nastambe. Po kamenim sjekirama koje su arheolozi pronalazili po cijelom gorju vidi se i kako je područje bilo gusto naseljeno, kao i da su njegovi žitelji bili "u korak" s najmodernijom tehnologijom toga doba. Kako bi imali dovoljno zemlje za obradu i ispašu stoke, tim su sjekirama sjekli šumu i područje polako pretvarali u polja i travnjake.
I nije prošlo dugo prije nego je žumberačko područje obilovalo većim naseljima, sastavljenim od obitelji okupljenih u plemena, a između sebe su do početka brončanog doba i trgovali, s obzirom na to da se zahvaljujući stočarstvu redovito stvarao višak hrane. Sjedilački i za to doba udoban život dao je pravjekovnim Žumberčanima dovoljno vremena i da stvaraju, pa su tako do danas pronađeni razni mačevi, bodeži i alati koje su proizvodili, ali i stvari koje čine svakodnevni život nešto udobnijim, poput posuda i nakita od bronce.
No, prava eksplozija života na žumberačkom tlu dogodila se u kasnom željeznom dobu, odnosno prije nekih 2600 do 3000 godina. Pojava željeza kao lako obradivog materijala koji se može relativno brzo masovno isproducirati, tempo života na ovom području eksponencijalno je ubrzala. Trgovina je počela cvjetati, migracije između naselja postale su sve veće, a došlo je i do raslojavanja društva pa je vrlo brzo postalo očito tko je među stanovnicima imućniji - prema tome i moćniji - a tko je pripadnik nižeg društvenog statusa. Kako je život na Žumberku izgledao između osmog i petog stoljeća prije nove ere teško da bismo mogli zamisliti da hrvatski arheolozi nisu sedamdesetih godina prošlog stoljeća počeli kopati na jednom od najvažnijih hrvatskih nalazišta - Budinjaka. Nekropola koja se pruža na čak 60 tisuća kvadrata i 141 grobni humak - tumul - arheolozima je dala uvid u svakodnevni život stanovnika željeznog doba. Najmoćniji i najbogatiji među stanovnicima zvali su se kneževima, pojasnio je kasnije arheolog i profesor Želimir Škoberne koji je dugi niz godina vodio iskapanja, a redovito su bili pokapani s predmetima koje su koristili u svakodnevici, poput kaciga, posuđa, nakita, opreme za konje, kopči, kolja, noževa... Zahvaljujući predmetima pronađenima u nekropoli, kao i pretpovijesnom naselju iznad nje, saznali smo i kako su se stanovnici tog razdoblja hranili, odijevali, naoružavali...
- Bili su tu bedemi, kuće s popločenim podovima, ognjištima, dvorišta... živjelo se, proizvodilo se, trgovalo se. Budinjak je bio veliki centar, povezan s drugim sličnim naseljima u okolici i šire. A svemu što su radili, ljudi su davali jedan dodatni element koji nadilazi funkcionalnost, bilo im je stalo da to bude i estetski dojmljivo. Nisu radili keramičke posude samo da bi u njima kuhali i iz njih jeli i pili, bile su i lijepo oblikovane i ukrašene. I nakit, oruđe i oružje bilo je fantastično izrađeno - kaže nam arheologinja Aleksandra Bugar koja je nakon Škobernea nastavila istraživati lokalitet Budinjaka. Sam Škoberne u nekropoli je, među ostalim, pronašao "Knežev grob", kako je poznat, jer je u njemu svoje posljednje počivalište imao jedan vrlo moćan knez. U grob je položen zajedno s ratničkom opremom, kao i sačuvanim dijelom kacige koja je zbog svoje jedinstvene tehnike izrade dobila svoju kategoriju – tip Budinjak.
Zahvaljujući ovom bogatom arheološkom nalazištu danas znamo koliko je antičko društvo na Žumberku bilo slojevito razvijeno, raznovrsno i bogato kulturom, no još je mnogo tajni preostalo otkriti, što dokazuje činjenica da nekropola nije do kraja istražena, a na brežuljku iznad nje još je oko 40 tisuća kvadrata gotovo neistražene gradine, odnosno pretpovijesnog naselja koje su tadašnji stanovnici na padinama koje su izravnali i oblikovali terase na kojima su gradili nastambe.
Do trećeg stoljeća prije Krista područje su osvojili i nastanili Kelti, koji su sa sobom donijeli i vlastite kulturne običaje, kao i kovani novac koji je danas pronađen. Bili su Kelti bogat narod, što se vidi po tome da su koristili tada luksuzne staklene posude, pronađene uz pokojnike na još jednom bogatom arheološkom nalazištu, keltskom groblju u Brateljima. Groblje datira u prvo stoljeće prije nove ere, kad je Žumberak postao dio Rimskog Carstva, odnosno njegove provincije Panonije.
- Latobici, keltsko pleme, u vrijeme rimske vladavine zadržali su velik dio svojih običaja. Izrađivali su osebujne vrste keramičkih posuda kakve se ne mogu pronaći u inventarima drugih plemenskih zajednica. Jedan od takvih osebujnih keramičkih proizvoda su urne u obliku kuće. Unatoč tome što su njegovali vlastite običaje, Latobici su prihvaćali novitete koje je sa sobom donosilo rimsko stanovništvo. Veliki broj staklenih posuda pronađenih u Brateljima i Gornjoj Vasi nešto su potpuno novo u materijalnoj kulturi ovog prostora. Izrađene su u velikim, za izradu stakla specijaliziranim radionicama u sjevernoj Italiji, od kuda su uvezene kako bi krasile stolove najbogatijih Latobika - kažu u Parku prirode Žumberak - Samoborsko gorje, koji su život prapovijesnih Žumberčana opisali kroz poučnu Stazu kneževa na Budinjaku koja, među ostalim, vodi kroz nekropolu te pored tumula, ali i do jednog keltskog groba u Brateljima.
Prijelaz iz stare u novu eru i nekoliko prvih stoljeća nakon Krista za Žumberčane bilo je vrlo turbulentno razdoblje. Nisu to bili mirni i skladni dani, već vrijeme upadanja barbarskih plemena, pa su se naselja selila s padina planine na njegove vrhove, kako bi se mogli lakše braniti. Tada tek malo bolje utvrđena naselja do dolaska srednjeg vijeka pretvorili su se u prave burgove - utvrđene gradove otporne na neprijateljske napade kojih je, nažalost, bilo mnogo. Iz tog razdoblja datiraju i stari srednjovjekovni gradovi čije ostatke i danas možemo vidjeti: Okić, Lipovac, Žumberak, Tuščak. Radili su se na klisurama, teško dostupnim mjestima, a kako u to vrijeme nije bilo vatrenog oružja, obranu su činili duboki jarci i zemljani nasipi, mostovi i visoki, neprobojni zidovi. Do početka trinaestog stoljeća prava prijetnja su, osim raznih "lokalnih" osvajača, bili i Mongoli koji su ovo područje pokušali osvojiti 1242. godine, pa se svakodnevni život morao prilagoditi tim teškim i izazovnim vremenima.
Bilo je to, kao i u ostatku Europe, vrijeme feudalaca i kmetova, pa su tako gradovima vladali "dobri gospodari", kojima je okolno stanovništvo davalo danak od plodova svog rada. Prvi poznati stanovnik burga bio je knez Jaroslav (Irislav) Okićki koji se u izvorima spominje 1217. kao vlasnik čitavog posjeda koji je sezao sve do današnjeg Blata u Novom Zagrebu, a do kraja 13. stoljeća najpoznatija velikaška obitelj bili su Babonići. Vladali su Okićem, Lipovcem i starim gradom Samoborom, a potrebno je spomenuti i još dvije znamenite hrvatske velikaške obitelji koje su upravljali krajem. U 15. stoljeću dospijevaju, uz Ozalj, u posjed Frankopana, a krajem 15. stoljeća Okić je pripao biskupu i kraljevskom kancelaru Tomi Bakaču Erdödyju.
A kako su srednjovjekovni ljudi živjeli? S obzirom na to da su srednjovjekovni gradovi - burgovi bili čvrsto utvrđeni, a život se uglavnom fokusirao na obranu od napada, obitavalo se u skromnim i teškim uvjetima, kako za bogate gospodare tako i za njihove podanike. Sami burgovi bili su osigurani pokretnim mostovima, a u njihovoj unutrašnjosti gradila su se vlastelinska imanja koja su, osim gospodske kuće, i dvorišta najčešće imali i kapele.
Živjeli su u mračnim i slabo osvijetljenim nastambama jer su stakleni prozori bili pravi luksuz, pa su se stanovnici burgova morali snalaziti tako da su u prozorskim nišama, usječenima u debljinu zida, postavljali kamene klupe na kojima bi mogli čitali ili raditi pri danjem svjetlu. Zbog toga što su zidovi rađeni od kamena, prostore je teško bilo i zagrijati. Povijesni izvori kažu da su se isprva grijali pomoću otvorenih kamina, a u kasnom srednjem vijeku počeli su koristiti kaljeve peći obložene pećnjacima. Kako bi lakše zagrijali prostor, zidove i podove ukrašavali su tepisima i teškim tapiserijama i životinjskim kožama.
- Od druge polovice 15. stoljeća otvor za loženje često se nalazi u susjednoj prostoriji, dok trbuh kaljeve peći grije glavni prostor - takav je praktičan i multifunkcionalan način grijanja ostao u primjeni na Žumberku i drugim ruralnim sredinama i stoljećima kasnije. Naime, poznate žumberačke peći slijede upravo ovaj model grijanja u jednoj prostoriji, a loženja vatre i kuhanja u susjednoj sobi - objašnjavaju u Parku prirode Žumberak - Samoborsko gorje. A kako srednjovjekovne utvrde na vrhovima planine često nisu imale pristup izvorima vode, morali su se snalaziti i za tu osnovnu ljudsku potrebu. Taj su problem riješili izgradnjom cisterni koje su skupljale kišnicu s krovova i otvora.
Na Žumberak u 16. stoljeću stižu i uskoci, koji su ondje počeli graditi svoj život. Kako su bili predani katolici, gradili su crkve, a zanimljivo je da je jedna od njih, kapela Svete Nedjelje pronađena u Budinjačkom polju, sagrađena na temeljima stariježeljeznodobnog tumula. Arheolozi su ju pronašli 2011. godine, a u sljedećih nekoliko godina su je i detaljno istražili, kao i novovjekovno groblje koje su uz nju pronašli. Uskoci su bili pokapani također u tumulima, i to u drvene lijesove od kojih su ostali sačuvani samo željezni čavli kojima su se vezale daske. U istraženim grobovima pronađeni su i dijelovi nošnje - tanke brončane iglice sitnih okruglih glava, pronađene uz lubanje, kao i brončani i kositreni gumbi te željezni okovi nalaženi uz potkoljenice.
