Dva prilično važna teksta pojavila su se u razmaku od nekoliko dana sredinom kolovoza u Americi. Jedan u obliku priopćenja udruge Business Roundtable, koja okuplja glavne direktore najvažnijih američkih korporacija: 181 potpisnik, svojevrsni korporativni vitezovi okruglog stola, u priopćenju naslovljenom “Izjava o smislu korporacije” prvi se put masovno distancira od teze da je smisao poduzeća vječna utrka za profitom za svoje vlasnike ili dioničare. I poručuje da je smisao korporacije da se brine o svim dionicima: kupcima, zaposlenicima, dobavljačima, zajednicama u kojima posluju i dioničarima (tim redoslijedom).
Drugi važan tekst pojavio se u obliku eseja koji je Matthew Desmond, profesor sociologije na sveučilištu Princeton, napisao za New York Times pod naslovom “Da biste shvatili brutalnost američkog kapitalizma, morate krenuti od plantaže”. Njegova je teza, opširno elaborirana i potkrijepljena nizom detalja iz povijesnih arhiva, da robovlasništvo nije samo bilo ključno za pretvaranje Amerike u svjetskog gospodarskog diva, nego i da današnju američku ekonomiju, današnji američki kapitalizam koji se uzima kao uzor diljem svijeta, još oblikuju menadžerske prakse koje su zapravo izumili robovlasnici. Između dva teksta nema uzročno-posljedične veze. Jedan nije nastao kao reakcija na neugodna otkrića drugog. Ali između dviju pojava, robovlasničkog sustava nekad i divljeg kapitalizma danas, ima uzročno-posljedične veze, koju iznosi i obrazlaže fascinantan Desmondov esej: pamuk je u 19. stoljeću bio ono što je nafta bila u 20., a mnoge od upravljačkih tehnika i alata koje i danas primjenjuju menadžeri diljem Amerike i svijeta izmišljeni su i usavršeni na plantažama s robovima kao radnom snagom.
Lakoća otpuštanja radnika
Od hijerarhijske organizacije posla tako da svatko odgovara nekomu iznad njega, preko praćenja učinkovitosti svakog radnika i maksimalizacije profita povećanjem produktivnosti, pa sve do računovodstvenih koncepata poput amortizacije imovine s ciljem smanjenja poreza – sve su to poslovne prakse današnjice koje vuku porijeklo s robovlasničkih plantaža, tvrdi Desmond. To, upozorava on, nije konvencionalno mišljenje. Povjesničari su skloni povezivati razvoj modernih poslovnih praksa s razvojem željezničke industrije 19. stoljeća, a na upravljanje robovlasničkim plantažama gledaju kao na primitivniji oblik pretkapitalizma. No, to je samo ljepša i ugodnija priča o nastanku, priča koju si je Amerika zbog vlastita komfora odlučila pričati, a zapravo današnje menadžerske tehnike u kapitalizmu vuku korijene iz robovlasničkog sustava. One jesu usavršene u željezničkim i drugim korporacijama 19. stoljeća, ali su izmišljene i prvi put masovno primijenjene na plantažama s robovima (što nije bilo baš tako davno: robovlasništvo je u Americi započelo 1619., prije ravno 400 godina, a okončano je 1863., prije samo dva životna vijeka danas prosječnog Amerikanca). Prije gotovo pola stoljeća, u rujnu 1970., New York Times bio je platforma za važan esej Miltona Friedmana u kojem je čuveni konzervativni ekonomist iznio svoju doktrinu prema kojoj poduzeća postoje samo da bi “povećala bogatstvo dioničara”.
Direktori imaju odgovornost voditi poduzeća u skladu sa željama vlasnika, a to je, u pravilu, želja da zarade što veći profit, pisao je Milton Friedman, naravno, uz poštivanje osnovnih pravila društva, kako onih zapisanih u zakonima, tako i onih ugrađenih u etička načela. Stoga je povećanje profita jedina društvena odgovornost korporacija, a svi koji u američkom kapitalizmu pričaju o nekim drugim oblicima društvene odgovornosti poduzeća – kao što su povećanje zaposlenosti, uklanjanje diskriminacije, sprečavanje zagađenja okoliša, briga za radnička prava i slično – upuštaju se u “čisti i nepatvoreni socijalizam”, zaključio je Milton Friedman. Tragom te doktrine, kompanije su lako zatvarale tvornice u zajednicama i sredinama na koje su se godinama oslanjale, bježeći ondje gdje su porezi niži ili radna snaga jeftinija; vodile poslovnu politiku koja je stvarala pritisak prema smanjenju plaća (u Americi, ne toliko u Europi) i slabila sindikalno udruživanje; otpuštale radnike u valovima; potpuno neodgovorno zagađivale okoliš ili varale potrošače smanjujući kvalitetu proizvoda jer time povećavaju profit. Važnost ove izjave koju je potpisao 181 direktor vodećih američkih kompanija upravo je u tome jer ostavlja dojam da se radi o uvodu u zapravo revolucionarnu promjenu. U odustajanje od, često bjesomučne, utrke za profitom i prepoznavanje svih onih drugih oblika društvene odgovornosti kompanija, koji su prije diskreditirani kao “socijalizam”. Tek treba vidjeti koliko je to ozbiljno i koliko iskreno od potpisnika. I s kakvim posljedicama na Ameriku, a s kakvima na ostali kapitalistički svijet, posebno na Europu, gdje je socijalna dimenzija bila uvijek više naglašavana na slobodnom tržištu nego u Americi.
Očekivani protuudar
Ali, mnogi se slažu da je krajnje vrijeme za obuzdavanje divljih oblika kapitalizma jer neke teme, poput nejednakosti ili uništavanja planeta klimatskim promjenama, što su samo dva fenomena koje izaziva vječna utrka za profitom, postaju globalno dominantne teme i stvaraju pritisak koji može (premda i ne mora, jer otpor je velik barem koliko i pritisak) voditi u promjene. Moguće je da su se poslovni lideri korporativne Amerike odvažili to učiniti i zbog toga da bi signalizirali da nisu oni krivi za nejednakost u društvu. Ili za klimatske promjene, oko kojih također ostavljaju dojam da su se voljni brže i bolje boriti nego američka vlada pod predsjednikom Donaldom Trumpom, “dezerterom” iz Pariškog sporazuma o klimi. Moguće je da korporativni vitezovi okruglog stola sada ovakvom izjavom prihvaćaju činjenicu da savezna vlada u Americi trenutačno jednostavno ne mari za velike društvene probleme i da oni, korporacije, moraju podmetnuti leđa i preuzeti tu odgovornost u društvu. I da će im se to isplatiti na dulje staze.
A moguće je i da pokušavaju preduhitriti očekivani protuudar na njih i njihovu praksu od strane danas marginalno oporbenih političara, ali sutra možda već bližih vlasti, poput Bernieja Sandersa ili Elizabeth Warren. Teško je neke od lekcija iz razvijene korporativne Amerike primijeniti na Hrvatsku. To je sklizak teren, jer ovdje su se tvornice gradile bez puno tržišnog rezona, stranim kreditima, često bez ikakve brige o tome je li lokacija investicije preblizu zaštićenoj prirodi a predaleko od potrošača, pa zagađuje prirodu i proizvodi nešto što nitko zapravo ne kupuje. I sve je to bilo rađeno u ime ideologije, podjednako lažnog boga kao što je i profit.
A kad je ideologija propala, propale su i tvornice, što zbog sistemske pogreške, što zbog rata i gubitka većeg tržišta, što zbog lopova koji su u pretvorbi vidjeli priliku da društvenu vrijednost pretvore u privatnu, ne zahvaljujući poslovnom planu za razvoj vrijednosti iz koje će se onda maksimalizirati profit, nego zahvaljujući vezi i poznanstvu s političkom elitom, s idejom profita odmah i sada, pa makar sve ostalo uništeno.
Kad vas cijede kao roba...
U zemlji u kojoj su skovani koncepti “tko je jamio, jamio je” i, s druge strane, “ne mogu oni mene toliko malo platiti koliko ja mogu malo raditi” uzrok problema je drukčiji nego u korporativnoj Americi. Ali, i uz takav odmak i poziv na oprez u srljanju u neproduktivne zaključke, možda postoji jedna lekcija koju možete ponijeti u ostatak dana, karijere, života. Kad imate osjećaj da vas poslodavac cijedi kao roba, recite mu da shvaćate da je cijeli kapitalistički sustav možda ponikao iz nekih tehnika razvijenih na upravljanju robovlasničkim plantažama, ali da su se vremena ipak promijenila i da imate svoj dignitet i svoja prava, a i on ima neke druge oblike društvene odgovornosti osim zadovoljavanja želje za profitom.
VIDEO London - Prosvjed protiv Trumpa
ti neradnici koji se bore protiv kapitalizma prvi bi zaplijenili nečiju imovinu koju je netko mukotrpno stekao kao i oni 45.!