Čemu kapitalizam može zahvaliti svoju dugovječnost? Pa prije svega činjenici da je to sustav najbliži ljudskom karakteru. Kapitalizam duboko razumije čovjeka, njegovu potrebu za pohlepom, za imanjem preko mjere, za gomilanjem, za hijerarhijskom subordinativnošću. Ideja komunizma nema šanse zaživjeti među nama jer jednostavno nismo spremni odreći se egoističnoga gena u ime zajedničke dobrobiti i jer solidarnost kao koncept traži samokritično poštovanje istine da se pokazivanja obzira prema slabijem i siromašnijem ne smije definirati slabošću, nego veličinom. Pokusni skok iz realnog kapitalizma u deklarativni socijalizam mogao je jedino i završiti u nadrealnoj okrutnosti boljševizma s obzirom na to da se na putu od stvarnosti u utopiju ispriječila naša narav. Čovjek danas i čovjek nekad pristajali su na solidarnost isključivo u imperativno bezizlaznim situacijama i do velikih istina u suočavanju s problemom nismo dolazili iznutra.
Čim bi se stvar normalizirala, okretali bi se starim, samoubojstvenim navikama međusobnih egzistencijalnih okršaja i pakao uzimali zdravo za gotovo; kao optimalan poredak društvenih interakcija. Potencijali straha i iluzije slobode kontrolirali su jedno drugo, a s čovjekom u sredini koji manipuliran podešavanjem intenziteta ovih krajnosti biva razapet na prolaznosti vremena, sustav je mirno mogao drijemati na dokonom osjećaju moći oligarhije. Kapitalizam je pogodio bit učeći od robovlasništva i feudalizma, od njihove nefleksibilnosti, shvatio je da formom socijalnih manevara vrlo lako, čak lakše od pretpostavljivog, može izbjegavati klasne ratove i revolucije. Eagleton ga je zato definirao kao sustav za koji je potrebno da bude u konstantnom pokretu zato da biste ostali na mjestu.
I upravo se to i dogodilo; 300 godina čovječanstvo idejno stoji na mjestu, a činjenica društvene invalidnosti nadomjestak pronalazi u tehnološkim pretjerivanjima. Ima li veće ispraznosti i jasnijeg svjedočenja ropskog položaja od mobitela na uhu? To je situacija u kojoj ništa nemaš, ali ti se čini da ti je sve na dohvat ruke. Pa si spreman pokorno čekati da to sve jednom i dođe. No, ono ne stiže, niti će ikad stići ako se u pasivnosti karakterne skučenosti čovjek ne prene i ne udalji od okova hereditarnog odnosa rob – gospodar.
Sve dok se ne ukine religija i svaki element religijskog odnosa, neće biti čovjekova oslobođenja od autoriteta kojih nema. Religija je preduvjet hijerarhijskog ustroja, ona je stvorila anđele i demone, ona je čovjeka uvjerila da se pokori, da kleči, da se klanja, da pada ničice, ona je opravdala gospodina i gospodare, ona je rodila ideju zagrobnosti i spasa od ovozemaljskih muka koje, u kontekstu testa i veličajnog žrtvovanja, ne samo da su neminovne nego su i prijamni za ulazak u raj. Kada je kreirao boga, čovjek je mogao odahnuti; sve njegove brige svedene su na laku zadaću bespogovornog služenja i na prebacivanje normi u pristajanju na nepogrešivost dogmi.
U religijskom konceptu ne samo da je, dakle, srž hijerarhijskog nego i srž klasnog. Isus nije bio razapet jer je radio čuda, nego zato što je udario u kamen temeljac judaizma-monoteizma. Srušiti hram i ne željeti osnovati Crkvu, taj Ješua je znao što radi pa je zato kompletna ironija što je takav antisistemski tip vulgarno iskorišten u stvaranju supersistema koji ideju spasa strukturira kao plaćanje kaucije. Ješua se, uočili ste, novozavjetno morao družiti s posrnulima, oko njega su mahom suspektni, devijantni likovi, njegovi učenici su više ponavljači nego odlikaši, njegov bog ga predaje na križu prolaznosti rimskog prava, njegova prva pratilja izmaštana je kurva, njegovo mesijanstvo totalna je anestezija, brokerska dozvola za trgovanje otkupima grijeha i dionicama spasa, a Crkva trgovačka burza koja se bavi samo čvrstim valutama: zlatom, kostima i krvlju. I da, lakovjernošću.
Bog stoga nije izmanipuliran, on jest manipulacija kojom će se čuvati poredak uvjerenosti da višim zakonima nema ni nade ni smisla se suprotstavljati. Institucija nedosegljive volje i nebeskog suda udaljila nas je od vlastite volje pogoneći iste nazore u svim kastinskim razredima; zato je bilo neizbježno da se i ruski skok iz feudalizma u najavljeni socijalizam okrvavi u okrutnosti boljševizma, pukoj odmazdi onih koji su vlast shvatili doslovno, a svoj dolazak na vlast mesijanski isključivo. Boljševizam zato danas i služi kao opomena u što će se pretvoriti zahtjev za slobodu i društvenu jednakost. Tu genijalnu izvedbu, taj interplanetarni trik izveden uz božju pomoć učinio je to da se tranzicijski pohrli u kapitalizam, u slobodu, pred oltare. Nakon toga sve je tu gdje i treba biti.
Sloboda služenja i dogmatski antihumanizam ideološki kreiraju 21. stoljeće kao povratak na staro, zbog čega u čovjeku počinje jačati nemoć, a u društvu rezignacija. Ako nas je bog doista htio stvoriti takvima, nije li vrijeme da mu se otkaže poslušnost, a ako se boga izmislilo da nas drže u uvjerenju da smo takvi, ne zaslužuje li takav sustav da se ruši zajedno s njim. Oslobođenje čovjeka posljedica je njegove samosvijesti. Tek kad kapitalizmu oduzmemo legitimitet da bude tumač naših želja, religiji da bude volja naše duše, tek tada ćemo pokazati da naš karakter kao vrsta spasa i spasitelja zaslužuje jedino tamo gdje realno i unikatno postoji – na ovom svijetu.
