'Karamarko je počinio sve greške koje je mogao!'

Prošlog ponedjeljka, 18. studenoga 2013., na dan obilježavanja sjećanja na dramu Vukovara prije dvadeset i dvije godine, predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko počinio je sve greške koje su se mogle počiniti i dokazao da nije politički dorastao ni položaju na kojemu se trenutačno nalazi, a pogotovo položaju na koji bi htio što prije doći.

Karamarko je, prvo, zastupnik u Hrvatskom saboru, član državnog parlamenta, najvišega demokratski izabranoga predstavničkog tijela u zemlji, te mu je otpočetka i bez ikakvih dvoumica bilo mjesto na skupu pred vukovarskom bolnicom gdje su se okupili najviši predstavnici državne vlasti i u koloni s predsjednikom Sabora i ostalim članovima državnog vrha. U toj su se koloni nalazili i diplomatski predstavnici drugih država u Hrvatskoj koji se, premda su stranci, nisu toliko dezorijentirali u prostoru i vremenu da odmah ne bi vidjeli koliko kolona sjećanja ima, da bi ih pomiješali i zamijenili te se nehotice pridružili onoj u kojoj je bio i Karamarko. Predsjedniku HDZ-a i saborskom zastupniku Tomislavu Karamarku mjesto je jedino i samo bilo u “državnoj koloni” sjećanja, neovisno o tome što državni vrh trenutačno ne čine predstavnici njegove ideološke i političke opcije i što njegova stranka, HDZ, i on osobno loše misle o aktualnoj vlasti. Umjesto toga, on se potpuno svjesno i programirano svrstao u kolonu Stožera za obranu hrvatskog Vukovara i njegova čelnika Tomislava Josića, koji verbalno, praktično i nasilno osporavaju legitimnost i legalnost demokratski izabrane vlasti u državi. Navodno prožeti do srži posebnim pijetetom prema žrtvama Vukovara, Josić i njegovi stožeraši ipak nisu zaboravili sitne pragmatične poslove te su upravo na dan odavanja najdublje počasti vukovarskim žrtvama organizirali potpisivanje peticije kojom bi se iniciralo održavanje referendum o reduciranju prava nacionalnih manjina u Hrvatskoj. Manjine bi, prema njihovu prijedlogu, dobile manjinska prava onda kada postanu većine.

Stožeri su izvan zakona

Karamarko je, drugo, svojim postupkom osobno i stranački politički legitimirao Stožer za obranu hrvatskog Vukovara kao militantno tijelo koje se služi nezakonitim i nasilnim metodama djelovanja. Štoviše, proglasio je Vladu odgovornom zato što nije razgovarala s članovima Stožera i postigla nekakvo primirje s njime kako bi se izbjegli incidenti makar na obilježavanju dana sjećanja na pad Vukovara. No s takvim tijelima nijedna demokratska vlast na svijetu ne treba i ne smije pregovarati. Vlast ih nijednim svojim postupkom ne smije legitimirati kao političkog partnera koji predstavlja interese branitelja ili građana Vukovara. Na kraj, napokon, treba stati svim stožerima u zemlji – od braniteljskih preko seljačkih do tvorničkih – kao potpuno privatnim skupinama pojedinaca koje prisvajaju ovlasti i prava koja im ne pripadaju ni prema Ustavu ni prema zakonima. Građani Hrvatske imaju ustavna i zakonska prava da se organiziraju u interesna udruženja – sindikate, braniteljske udruge, seljačke organizacije, strukovna društva i dr. – koja mogu slobodno izražavati posebne interese slojeva ili skupina društva koje predstavljaju i uime njih pregovarati s Vladom i vlastima uopće o promicanju i zaštiti svojih interesa, kao i javno prosvjedovati ako nisu zadovoljni pregovorima i njihovim rezultatima. No stožeri su izvanzakonske militantne skupine pojedinaca koje nisu ovlaštene da sudjeluju u procesima interesnog pregovaranja s demokratskom vlašću. Stoga nijedan ministar poljoprivrede ne smije pregovarati sa seljačkim stožerima, nijedan ministar gospodarstva ne smije pregovarati s tvorničkim stožerima i nijedan ministar branitelja ne smije pregovarati s braniteljskim stožerima.

”Stranačka milicija”?

U ovoj je zemlji nakon svršetka Domovinskog rata izgrađena široka mreža lokalnih, županijskih i nacionalnih braniteljskih udruga koje su legitimni pregovarački partneri respektivnog ministra, ministarstva i Vlade i koje se, za naše uvjete, prilično izdašno financiraju proračunskim novcem. Ako uz njih niču posebni braniteljski stožeri, što onda rade tolike udruge? Kakav je međusobni odnos braniteljskih udruga i stožera? Jesu li stožeri “isturene pesnice” udruga? Ako jesu, ne bi li to napokon trebalo javno priznati? Ako nisu, zašto udruge mirno promatraju kako im stožeri “oduzimaju posao” i smisao postojanja? Osim ako ne žele djelovati kao privatne skupine građana koje ne djeluju na javnoj političkoj pozornici i ne uzurpiraju javni politički prostor, sve stožere formalno treba proglasiti nelegalnima i praktično ih tretirati kao aktere s onu stranu zakona. Ako potpredsjednica Vlade Vesna Pusić javno kaže da je Stožer za obranu hrvatskog Vukovara “stranačka milicija”, zar to nema nikakve pravne konzekvencije? Zar je u ovoj zemlji dopušteno postojanje stranačkih ili bilo kakvih drugih privatnih milicija? Stožeri se, naime, intencijski pretvaraju u paralelne strukture vlasti koje potkopavaju legalni politički poredak u zemlji. Sve bi to Karamarko morao znati. Ako zna, onda svjesno i djelatno podupire stvaranje paralelnih i nelegalnih struktura vlasti koje se koriste zastrašivanjima, ucjenama i nasiljem, zavode teror na područjima na kojima djeluju i podrivaju cijeli politički poredak zemlje. Ako pak ne zna, onda je to zbilja tužno i opasno.

Karamarko se, treće, nije samo pridružio koloni Stožera za obranu hrvatskog Vukovara nego je bio i vidno ushićen time što korača u njoj. Zapavši u neku vrstu nekontroliranoga političkog delirija, on je, hodajući u toj “koloni pijeteta”, izvalio nekoliko rečenica od kojih se svim civiliziranim građanima ove zemlje diže kosa na glavi. Rekao je, među ostalim, da se tog ponedjeljka, 18. studenoga 2013., u Vukovaru obilježava dan kada su “srbočetničke koljačke horde” izvršile zločin, razorile grad i pobile njegove stanovnike nakon duge opsade. Ne znam nikoga u ovoj zemlji tko opsadu i pad Vukovara ne smatra najvećom tragedijom Domovinskog rata. Vrlo je mnogo onih koji su to doživjeli i kao duboku osobnu traumu, i to ne samo u Vukovaru nego u cijeloj Hrvatskoj, među Hrvatima u Bosni i Hercegovini te u hrvatskim zajednicama diljem svijeta. To je bila i, unatoč svemu, ostat će snažna povijesna, politička, moralna i osjećajna poveznica građana ove zemlje, koji nisu zaboravili tko je razorio Vukovar, pobio i protjerao njegove stanovnike. No govoriti danas, dvadeset i dvije godine nakon tog događaja, o “srbočetničkim koljačkim hordama” potpuno je retrogradno. Politički diskursi i narativi kontekstualno su određeni, pa riječi, sintagme, izreke i priče koje su nastale u jednome povijesno-političkom sklopu i u njemu djelovale prikladno ili prirodno, posve su neprikladne i subverzivne u drugom kontekstu. Talijanske “fašističke horde” zlostavljale su istarske i dalmatinske Hrvate desetljećima prije Drugoga svjetskog rata i u samom ratu, ali u Hrvatskoj se već desetljećima ne koristi ta sintagma, a odavno u Istri stoje talijanski nazivi ulica, trgova, gradova i sl. Njemačke “nacističke horde” pregazile su Francusku i okupirale Pariz, pa francuski političari odavno ne koriste tu sintagmu. Štoviše, dvadesetak godina nakon svršetka Drugoga svjetskog rata Francuzi su pružili ruku pomirenja Nijemcima te su se te dvije nacije pretvorile u jezgru onoga iz čega je iznikla Europska unija. Može li itko zamisliti da neki aktualni ili potencijalni politički partner Angele Merkel na francuskoj strani toliko često i gotovo sladostrasno spominje na obilježavanjima raznih ratnih obljetnica njemačke “nacističke horde”? U diskurzivnome i narativnom smislu, Karamarko se opetovano potvrdio kao čovjek iz ideološkoga i političkog vremeplova, političar iz nekakva limba iz kojega ne zna, ne želi i ne umije iskoračiti. Po anakronosti i retrogradnosti svoga političkog diskursa i narativa on danas nema parnjaka u zemljama Europske unije, a zahvaljujući političkom jeziku kojim govori nema ni sugovornika u njoj. Partner mu nije ni suvremena radikalna desnica u nekim zapadnoeuropskim zemljama jer je ona svoj diskurs sadržajno i stilski umnogome osuvremenila i prilagodila novim okolnostima. Paradoksalno, jedine parnjake u tom pogledu Karamarko ima ondje gdje ih zacijelo ne želi imati – u Srbiji. Hoće li politički obrazovani zastupnici Europskog parlamenta iz HDZ-a, poput Andreja Plenkovića i Davora Ive Stiera, upozoriti predsjednika svoje stranke na to? Hoće li mu kazati da bi njihova stranka, HDZ, opet mogla postati neka vrsta političke parije u stranačkim klubovima Europskog parlamenta i u političkom životu Europske unije, kao što je to bila devedesetih godina?

Upotrijebljeni i odbačeni

Karamarko je, četvrto, takvim svojim ponašanjem gurnuo HDZ snažno udesno, desnije od stranaka koje nominalno slove kao krajnja desnica, i posve ga približio statusu protusustavske stranke. Ni to nije ništa novo. Nije li Đapićev HSP, koji je slovio kao notorna krajnja desnica, oponirao svojedobno Sanaderovoj i HDZ-ovoj politici i akcijama na splitskoj rivi, a sam se ograničio na to da svoja stajališta, koliko god radikalna bila, zastupa i brani isključivo u Hrvatskom saboru? I nije li sada Šišljagićev HDSSB, koji slovi kao Glavaševa desničarska udruga, učinio isto, osudivši događaje u Vukovaru i ogradivši svoju kritiku i djelovanje protiv vlasti na prostor unutar političkih institucija? Što god tko mislio o tim dvjema strankama, one su se u nekim ključnim trenucima ponijele politički odgovornije od HDZ-a. Nameću se još neke usporednice sa starim splitskim i sadašnjim vukovarskim zbivanjima. Splitska se riva u vrijeme održavanja masovnih mitinga protiv ondašnje vlasti lijevog centra činila kao vrhunac politike koju je predvodio Sanaderov HDZ, ali se brzo pokazalo da je u sebi nosila zametak vlastite propasti i da su je zatrli upravo oni koji su je najviše promovirali – Sanader i njegov HDZ. Sporedni braniteljski likovi u tom igrokazu, koji su načas pomislili da su im dodijeljene glavne uloge u velikoj nacionalnoj drami, poput branitelja Josipa Čondića, jednostavno su upotrijebljeni i odbačeni. Tako se i ovogodišnja zbivanja u Vukovaru čine vrhuncem uspjeha politike samoproglašene vukovarske Hrvatske, premda su zapravo označila njezin kraj. Nikad više ništa neće biti isto. Hrvatski mit o Vukovaru razorili su, kao i toliko puta u povijesti, oni koji su se proglasili jedinim njegovim čuvarima.