Vrijeme je novac. To pokazuje pogled na dužnički sat Savezne Republike Njemačke koji je postavljen iznad ulaza središnjice Saveza poreznih obveznika u Berlinu. Digitalna brojka raste svake sekunde za novih 3.225 eura duga. Koncem prosinca je taj sat tako pokazivao njemački dug od oko 2,5 bilijuna eura. U međunarodnoj usporedbi, to se čini umjerenim, jer je odlučujuće opterećenje duga u odnosu na gospodarsku snagu zemlje - takozvani omjer državnog duga.
Njemačka s omjerom duga od 63,7 posto pripada državama koje prilično solidno upravljaju svojim financijama. Sad da ne spominjemo Grčku sa 163,9% (2023.), nego je tu i Italija sa 134,8% i ne čini se da će ona moći obuzdati deficit. Najozbiljniji problem je ipak Francuska sa 109,9% i ako bi Pariz udovoljio samo dijelu zahtjeva lijevih populista koji su na prošlim izborima tamo slavili velik uspjeh, taj dug bi lako mogao upravo eksplodirati. Zašto onda da Njemačka štedi? Treba li se više zadužiti? Odgovor ovisi o tome koga pitate.
Cijena je porez za našu djecu
Udruga poreznih obveznika se protivi prekomjernom zaduživanju i zalaže se za poštivanje granice duga kakvo je određeno i ovdašnjim Ustavom. Dugovi uvijek imaju i vremensku dimenziju: čelnik te Udruge, Reiner Holznagel tvrdi kako su dugovi "kupljeno vrijeme. Zapravo, teret prenosimo u budućnost." Tako gledavši, dugovi današnjice su porezi sutrašnjice i zato imaju taj dužnički sat kao upozorenje.
Isto tako, za Holznagela je pitanje "dobrih" i "loših" dugova pogrešno pitanje: "Tu je jedino bitna mjera i visina, a čak i ako dopustimo da imamo 'dobre' dugove, oni se brzo mogu pretvoriti u problematične dugove, jer se naravno na njih plaćaju i kamate i kamate na kamate." U tom duhu je razmišljala i tadašnja kancelarka Angela Merkel kad je 2008. godine na stranačkom kongresu CDU-a predočila upečatljivu sliku kako država nije bitno različita od štedljive 'švapske domaćice'. To je postalo simbolom i idealom discipline u proračunu gdje se najprije gleda kako uštedjeti novac.
Je li država treba biti 'štedljiva domaćica'?
"Problemu jest što državna ekonomija nije poput poznate 'švapske domaćice'", kaže ekonomist i autor Daniel Stelter. "Imamo tri sektora u nacionalnoj ekonomiji: imamo državu, imamo privatna kućanstva i imamo poduzeća." Ova tri sektora, pojednostavljeno rečeno, određuju ekonomski razvoj u zemlji. Tako su u Njemačkoj privatna kućanstva i 2023. godine uštedjela golemu svotu od 7,6 bilijuna eura. A to je novac stavljen na stranu i koji je, po mišljenju Christiana Kopfa zaduženog za mirovinske fondove u investicijskoj tvrtki Union Investment, većinom loše uloženi. On misli da bi se barem dio tog novca mogao iskoristiti za investicije unutar zemlje. Također je tu i dobit poduzeća: njemački poslovni sektor je zapravo iznimno solventan i štedi puno više nego što investira.
Dva ekonomista, tri mišljenja...
Ako nema privatnih investicije, onda bi država trebala odriješiti kesu i krenuti u ulaganja - tako glasi uobičajeno tumačenje nauka John Maynard Keynesa. Britanski ekonomist, rođen krajem devetnaestog stoljeća, jedan je od vodećih mislioca u ekonomiji. Zalagao se za ekspanzivnu državnu zaduženost u vremenima krize. Isto tako prema uobičajenom tumačenju je drugi Nobelovac iz ekonomije, Milton Friedman koji se zalagao za što manji utjecaj države na ekonomiju. Zadaća države bi trebala biti samo osigurati dobre uvjete pod kojima tvrtke i privatna kućanstva mogu ulagati. Na primjer, smanjiti porez i troškove. Čini se kako su to korjenito dva različita načina razmišljanja o ulozi države i o više ili manje državnog duga. Na kraju je to također pitanje političkog i ekonomskog razmišljanja i "neoliberalno" viđenje gospodarstva se prije drži Friedmana.
Čuje se i mišljenje kako su makro- i mikroekonomija štedljive domaćice potpuno različite stvari, jer država ima nešto što 'švapska domaćica' nema: tiskaru novca. Koliko god duga napravila, država naizgled uvijek može tiskati dovoljno novca - i to je tragična zabluda koje su mnoge države skupo platile. Inflacija je zapravo pljačka, ali pljačka svih koji imaju novac jer im tako pada vrijednost. Bolje da se i ne sjetimo jugoslavenskog dinara, talijanske lire ili čak "starog" pa onda "novog" francuskog franka jer se nakupilo previše nula na novčanicama.
Zašto se ipak čeka država?
Na sreću, u današnje doba Europe države nemaju tiskarske strojeve, nego je zadaća stabilnosti novca povjerena zapravo neovisnoj Europskoj središnjoj banci. Tu je i Friedman mišljenja kako je inflacija - korisna jer nije samo stvar količine novca u opticaju, nego i brzine kojom se on "okreće". Zato je deflacija - kad novcu čak raste vrijednost i dok je 'u čarapi' pogubna za gospodarstvo, baš kao što je naravno smrtonosna i hiperinflacija. Ne samo da država koja tiska previše novca nepouzdana, nego su i kamate na njene dugove sve veći - i to je bilo iskustvo Grčke. No umjerena inflacija - 2% se smatra "korisnom" upravo jer tjera one koji imaju novac da ga negdje i ulože.
No inflacija je tu, ali građani i tvrtke u Njemačkoj ipak ne ulažu dovoljno. To priznaje i glavna ekonomistica pokrajinske banke Hessen-Thüringen, Gertrud Traud: "Privatna ulaganja su potisnuta državnom potrošnjom." Isto tako, Merkeličina 'štedljiva domaćica' već godinama sve manje ulaže u infrastrukturu, smatra Traud. Najveći dio državnog proračuna odlazi na potrošnju, odnosno na plaće i socijalne izdatke. Tako će se i strani ulagači morati zapitati: "ako Njemačka ne ulaže dovoljno u vlastitu državu i ne vjeruje u vlastitu zemlju, zašto bismo mi to radili?"
Nije pitanje odakle, nego gdje će se potrošiti
Mnogi ekonomisti misle o zaduživanju drugačije od glasovite 'švapske domaćice'. Kod države, ulaganja u budućnost zemlje su uglavnom "dobri dugovi". Kad država na primjer obnavlja mostove i prometnice, gradi nove stanove ili postavlja optičke kablove za brži internet to je novac koji će se vratiti. "Lošim dugovima" se smatra kad se i tekući troškovi pokrivaju dugom. Kod Njemačke, političari su u prošlosti trošili previše novca na pogrešne stvari, tvrdi ekonomist Daniel Stelter. U svojoj knjizi "Bajka o bogatoj zemlji" iz 2018. godine, Stelter kritizira da su odgovorni političari jednostavno preraspodijelili tadašnje visoke prihode od poreza umjesto da su ulaganjem osigurali nastavak blagostanja u Njemačkoj. "To znači i da ta dilema, treba li se zadužiti ili treba li štedjeti ne jamči i da će se novac od duga ispravno koristiti."
>> FOTOGALERIJA Godišnja plaća i do 110.000 eura. Ovo će biti 10 najtraženijih zanimanja ove godine
Svabo ne voli dug - zato i nemaju imovine. to je takav mentalitet. Ima dug i dug uglavnom - moderna ekonomija je bazirana na dug.. da li je bogatiji netko sa placom od 3.000€ i €100.000 na racunu bez duga ili netko tko ima €10.000 placu, €20.000 na racunu i €400.000 duga za stan (koji je njegov)? ja bih rekao ovaj drugi, jer stan moze prodati i ako ima malo srece njegova vrijednost je veca od duga..