Katalonija - primjer kako se ne dolazi do samostalnosti

Model po kojemu su Puigdemont i katalonski separatisti pokušali ishoditi neovisnost Katalonije školski je primjer kako se to ne radi. Na stranu činjenica da Katalonija nema šanse za priznanje, i to ne zato što netko ima nešto protiv te sjeverne španjolske pokrajine, nego zato što nitko neće lomiti svoje odnose s Madridom kao predstavnikom velike europske države, članice EU i NATO-a. Niz je drugih razloga zbog kojih je Puigdemontov projekt samostalnosti od početka bio osuđen na propast.

Prije svega separatisti su organizirali referendum iako je bilo jasno da Katalonci nisu homogeni, već duboko podijeljeni po pitanju neovisnosti. Koliko god ih je za samostalnost, toliko ih je i protiv nje. Nadalje, katalonski je parlament išao vrlo oštro. Umjesto da rezultate referenduma, kakvi god oni bili, iskoriste kao argument kojim bi naveli vladu u Madridu na razgovore o odcjepljenju ili nekom obliku konfederacije, parlament je prije referenduma najavio da će proglasiti neovisnost u roku od 48 sati ako rezultati izjašnjavanja glasača budu pozitivni. Takvu žestinu nije si dopustila ni Hrvatska nakon referenduma 1991., iako je naše društvo bilo posve homogeno, a Zagreb imao puno jače poluge vlasti u svojim rukama nego što ih danas imaju Barcelona i Puigdemont.

Ukidanjem svih ovlasti Barceloni, ali i istodobnim raspisivanjem regionalnih izbora u Kataloniji za malo manje od dva mjeseca, službeni je Madrid zabio presudan gol separatistima. S jedne strane poljuljao je dio dosad separatistima naklonjenih Katalonaca koji će se i dalje pridržavati zakona i slijediti upute iz Madrida, s druge strane Madrid je pokazao zube i odlučnost, a s treće i volju da se Kataloniji ostave široka autonomija, samo s drugim ljudima na čelu pokrajine. Jer Puigdemont i njegovi separatisti na tim idućim izborima više nisu u igri s obzirom na to da je, što se njih tiče, Katalonija samostalna.

No nemaju ni snage spriječiti te izbore pa mogu samo sve promatrati sa strane. Gem, set i meč za Rajoya.