'Katoličke udruge žele svoj svjetonazor nametnuti svima'

S istaknutim sociologom religije prof. dr. Ivanom Markešićem razgovarali smo o aktivizmu civilnih katoličkih udruga koji je još novost za naše društvo, ali i “uvoznom katoličanstvu” koje mnogima ne odgovara, kako je nedavno izjavio Markešić.

Što karakterizira “uvozno katoličanstvo” i koji su mu ciljevi?

U nedostatku pravoga katoličkog odgovora na vrijeme u kojemu živimo pojavili su se pojedinci koji pod plaštem povratka iskonskim kršćanskim vrijednostima žele promovirati antimodernističke ideje, ideje koje počivaju na teoriji krvi i tla (Blut und Boden), kulturnoj i religijskoj tradiciji, zatim vezanosti za crkvene institucije i narodne običaje... Tzv. “uvozno katoličanstvo” vid je “političkoga katolicizma” – ideologije koja je iznova promovirana u poslijeratnoj, tranzicijom zahvaćenoj Hrvatskoj. Pobornici su te ideologije rodoljubni “politički katolici”, većim dijelom iz inozemstva u kojemu nisu mogli ostvariti svoje religijsko-političke ciljeve. A ti ciljevi su: podučiti Hrvate pravome “domoljublju”, temeljnim kršćanskim vrijednostima “naravnoga braka i tradicionalne obitelji” te vrijednostima “ljudske prirode utemeljene na moralnim vrednotama i prirodnom pravu”. Organizirani su u više različitih katoličkih udruga. Ciljeve žele ostvarivati javnim političkim djelovanjem, izlaskom na ulice, peticijama, prosvjedima i, u zadnje vrijeme, glasnim zahtjevom za promjenu demokratski izabrane vlasti. Krajnji im cilj nije vraćanje “zabludjelih ovčica” “duhu i slovu Drugoga vatikanskog sabora”, nego goli politički uspjeh, a to znači: uličnim događanjem naroda dovođenje na vlast političkih opcija koje će ovu državu i društvo urediti prema idejama katoličkoga integrizma (bijega u “slavnu” prošlost) i katoličkoga fundamentalizma (“pobjede nad modernitetom u sadašnjosti”), kako bi lijepo rekao pok. Željko Mardešić (poznati sociolog religije i pravnik, op.a).

Ali nije li u pluralističkom društvu legitimno pravo civilnih katoličkih udruga, kao i svih ostalih, da potpisuju peticije, izlaze na ulice, bore se za izmjene zakona pa i za promjenu vlasti?

Točno. Nitko ne spori to pravo. Ovdje je, a i ja imam pravo to reći, “gola borba” za osvajanje političke vlasti “religijskim sredstvima”. To se očitovalo na nedavnome “telalenju” u Splitu. Nastojanja hrvatskih katoličkih udruga izlaskom na ulice, pisanjem peticija, borbom za izmjenu zakona ne idu za tim da moderniziraju hrvatsko društvo, nego ga žele, kako navodi i Mardešić,  vratiti u predmodernitet. A to znači omogućiti Crkvi da donosi pravorijek u pitanjima nacionalnog identiteta, stranačke pripadnosti, svjetonazora i posebno u pitanjima obrazovanja. Kao da su hrvatski građani još “u pelenama”. Nisu problem konzervativne ideje ni njihovo javno iznošenje, problem je kad jedna konfesionalna podskupina (neke katoličke udruge uz potporu dijela katoličkoga klera) svoj svjetonazor želi nametnuti svima u društvu. To se pokušalo učiniti sprečavanjem ratifikacije Istanbulske konvencije, no nije se uspjelo.

Kakva je situacija u drugim zemljama kad je riječ o aktivizmu civilnih katoličkih udruga?

Teško ćete naći zemlju u kojoj u zajednici s drugim udrugama civilnoga društva ne djeluju i brojne katoličke udruge. Bilo bi nekorektno prešutjeti da mnoge one u svijetu, i kod nas, u bitnome doprinose izgradnji civilnoga društva. Njihovo najglasnije javno djelovanje je u zemljama bivšega socijalističkog sustava, posebno u Poljskoj i Mađarskoj. Svoju zadaću vide u stvaranju sprege religijskog i političkog, crkvenog i državnog, s posebnim ciljem podvrgavanja svjetovnoga religijskom.

Jesu li po vama prosječni hrvatski vjernici više umjereni nego skloni doslovnom pridržavanju crkvene doktrine, iako će neki reći i da se ponašaju kao da je crkvena doktrina švedski stol pa uzimaju što im se sviđa?

U Hrvatskoj je veoma velik broj onih koji nominalno pripadaju Katoličkoj crkvi, ali je mali broj onih koji tu vjeru prakticiraju u svakodnevnome životu. Religija mnogima služi više kao “simboličko-identifikacijski” negoli kao “svjetonazorski okvir”. Iako brojčano veliki, moramo se složiti s Mardešićem i reći, ne budu li hrvatski vjernici “osuđivali nepravdu, zloporabu vlasti, ustajali u obranu zlostavljanih (starih i djece), ne budu li ustajali u korist onih na rubu društva”, neće moći graditi bolju budućnost ovoga društva. Ako vjeru svedu na ideologiju, a to im nude neke od katoličkih udruga, možemo očekivati da će i kršćanstvo, postajući ideologijom kao i marksizam, završiti u ropotarnici povijesti.