Klasičarima je odzvonilo! Novogovor pape Franje mijenja i Crkvu u Hrvatskoj

Prošlonedjeljna propovijed Luke Prcele, dominikanca iz Splita, u udarnom vjerskom terminu na HTV-u, otkrila je mnogo više nego što se to u prvi mah javnosti učinilo da se radi, npr. o govoru mržnje, veličanju NDH, obračunu s predsjednicom države... Prcelina propovijed (na koju, usput rečeno, nitko nije računao, čak ni HTV koji tu nedjeljnu šablonu vrti po shemi religijskog programa prema ugovorima s Hrvatskom biskupskom konferencijom) pokazala je da u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj popuštaju posljednje stare crkvene brane, kojima pred “crkvenim novogovorom” koji slijedi, nije ostalo ništa drugo do riganja vatre na političke i ine neistomišljenike. Pa i one unutar Crkve.

Pokazati univerzalnost

“Klasičarima je odzvonilo”, duhovito nam je rekao jedan oštroumni, inače udesno nagnut svećenik, misleći pritom kako je val Franjine crkve iz Rima, nakon tri godine, ipak dopro i do Hrvatske. To znači da se i Crkva u Hrvatskoj mijenja u duhu pontifikata pape Franje, koji Crkvu želi izvući iz njezinih dojučerašnjih uskih okvira, tj. njezinu univerzalnost otvoriti svima, čak i onima koje je Crkva do jučer prezirala, kao i oni nju.

Kako su promjene u Crkvi krenule od vrha dolaskom pape Franje, po toj istoj logici promjene valjda valja očekivati i u mjesnoj Crkvi u Hrvatskoj. Osim te naravne logike “od vrha prema dolje”, po kojoj u Crkvi uglavnom funkcioniraju stvari, u Hrvatskoj je naruku promjenama išla i velika generacijska smjena biskupa u hrvatskom episkopatu. Naime, u svega nekoliko godina promijenit će se gotovo polovica biskupa u Hrvatskoj. Vatikan je, preko svoga dobro uhodanog instrumentarija, upravo u toj smjeni generacija vidio priliku za promjenu mentaliteta crkvenog vodstva i preraspodjelu odnosa snaga među biskupima. Prvi je, zanimljivo, u tom širokom zahvatu, bio na udaru nadbiskup zagrebački kardinal Josip Bozanić, koji je vedrio i oblačio crkvenim prilikama otkako je došao u Zagreb i zaogrnuo se kardinalskim grimizom. Bilo je potrebno nekoliko manevara da se Bozanića stavi u drugi plan. Primjerice, nije bio izabran za predsjednika Hrvatske biskupske konferencije, a nakon toga čak nije predsjedavajući Komisije za odnose s državom. Oštra retorika kojom se Bozanić, prisjetimo se, obrušio na lijevu Vladu na božićnoj misi zbog spolnog odgoja, nije bila po volji vatikanskim ušima, pa je cijeli hrvatski episkopat postupno politički ušutkan, osim tu i tamo ponekog slobodnog strijelca koji ne strepi od prijetnji vatikanskih packi.

Prvo je u mirovinu otišao đakovački i srijemski biskup mons. Marin Srakić, koji je dotad i predsjedao HBK. Na njegovo mjesto dolazi mons. Đuro Hranić, čime se zajamčio kontinuitet upravljanja. Mnogi su u tom vatikanskom pristanku vidjeli nastavak stare politike imenovanja, sve dok vijest da na Krk, umjesto Valtera Župana, dolazi redovnik, kapucin Ivica Petanjak, za kojega ni u crkvenoj, a pogotovo u široj javnosti nitko nije čuo. Upravo je Petanjkovo imenovanje zamirisalo na taj “crkveni novogovor” jer se u javnosti predstavio kao jednostavan i ponizan svećenik, nadasve i sam začuđen pozicijom koja ga je zatekla, a koja je najviše govorila o želji Vatikana da iz potpune anonimnosti izvuče kvalitetan kadar, presiječe uhodane kanale umreženih uhljebnika, koji su se sami međusobno već rasporedili po biskupskim katedrama i vidjeli s biskupskim štapovima u rukama.

Crkveni novogovor Petanjkovim se dolaskom ponajviše očitovao u njegovoj pristupačnosti i jednostavnosti te otvorenosti, upravo onome što zagovara papa Franjo, koji kaže kako su svećenici pastiri koji moraju mirisati po svojim ovcama. Papa traži da Crkva izađe na ulicu, da krene prema ljudima i među ljude, da se distancira od politike, vlasti i moći i da stane uz one slabije u društvu. Visoki kler u Hrvatskoj, budimo iskreni, još uvijek više voli vlast i moć od ulice i mirisanja po vlastitom stadu. No vatikanski zahvat nastavlja se i dalje. U Vojni ordinarijat dolazi iskusni mons. Jure Bogdan, koji nije istoga profila kao spomenuti fratar Petanjak, ali je na cijeni njegov dugogodišnji rad u Rimu, a neki tvrde i svojevrstan kompromis u vatikanskom zahvatu prema hrvatskom episkopatu, kojemu su i dalje najavljena iznenađenja tipa Petanjak u imenovanjima koja slijede. I upravo se to i dogodilo! Za gospićkog i senjskog biskupa ponovno je imenovan redovnik, karmelićanin o. Zdenko Križić, posve nepoznat javnosti, izvučen iz zapećka (doduše rimskog), koji također, poput Petanjka, nije mogao vjerovati da ga čeka biskupska karijera. A sastavljen je, rekli bismo, od “istoga materijala” kao kapucin Petanjak: skroman, ponizan, jednostavan i – duhovan.

Prema najvišim načelima

Uvođenjem karmelićanina u hrvatski episkopat Vatikan stavlja naglasak upravo na potrebu za pojačanom duhovnosti. To će odmah naglasiti i sam karmelićanin Križić, čiji je red poznat po kontemplativnoj duhovnosti, specifičnoj vrsti duhovnog rasta, koji spaja mističnu molitvenu disciplinu s učinkovitošću aktivnog rada u svjetovnim okolnostima. Biskup Križić ustvrdio je da je upravo duhovnost ono što je potrebno današnjoj Crkvi u Hrvatskoj, hrvatskom društvu u cjelini i hrvatskom čovjeku. Duhovnost je, naime, prilično širok pojam, koji nikako ne podnosi npr. nacionalističku i šovinističku uskogrudnost, svjetonazorsku ili političku isključivost, zapravo ne podnosi isključivost bilo kakve vrste.

U duhovnosti se čovjek okreće prema transcendentnom, prema Bogu i svoj život izgrađuje prema najvišim načelima, nastojeći se posve odreći svega sebičnog ljudskog i u toj promjeni postaje ne samo bolji prema sebi nego i prema svima oko sebe.

“Za poniranje u Božju tajnu inteligencija nije dovoljna; potrebne su još kontemplacija, bliskost i obilje. Kada nam Crkva želi nešto reći o Bogu, o toj Tajni, onda upotrijebi riječ: predivno. Božja tajna jest nešto predivno. Božje otajstvo – o kojem piše Pavao – Otajstvo našeg otkupljenja i spasenja, spoznaje se jedino na koljenima, u kontemplaciji, ne samo inteligencijom. Kad inteligencija želi objasniti neko otajstvo, uvijek, baš uvijek se izludi! Tako je bilo tijekom povijesti Crkve. Kontemplacija uključuje: inteligenciju, srce, klečanje i molitvu – sve ovo zajedno – za ulazak u Otajstvo”, kaže papa Franjo.

“Kršćanin osobito treba razmatrati muku Isusovu, Isusa koji trpi. Jedino po kontemplaciji Isusa i s Njime skrivanjem vlastitog života u Bogu, možemo po volji Gospodnjoj kreposno živjeti. Treba promišljati u tišini, a to je napor. Ostalo će On učiniti i nadodat će ono što nedostaje. Ali ti trebaš učiniti ovo: svoj život s Kristom sakriti u Bogu, a to se postiže jedino kontemplacijom Isusa, njegove muke. Drugoga puta nema, to je jedini put. Da bismo bili dobri kršćani, valja kontemplirati Isusa koji trpi. To trebamo činiti ako želimo svjedočiti. Da uzmognemo praštati, valja nam razmatrati Isusovu muku, ako ne želimo mrziti i ogovarati svoga bližnjega, valja opet promatrati trpećeg Isusa. Svoj život sakrij s Kristom u Bogu, savjetuje sveti Pavao. Savjetuje nam, dakle, da budemo ponizni, blagi, dobri, velikodušni, nježni”, kaže papa.

Poniznost, blagost, dobrota, velikodušnost i nježnost kreposti su, dakle, koje papa Franjo stavlja pred današnje kršćane, kako u svijetu tako i u Hrvatskoj. Te kreposti prije svega moraju imati crkveni lideri jer su oni prvi svjedoci pa promjene koje se događaju u posljednje vrijeme u Crkvi valja gledati upravo u tome smjeru.

Katolička crkva u Hrvatskoj pretrpjela je strašan progon u komunizmu. Svećenici su ubijani, špijunirani i praćeni, Crkva je ostala bez imovine, hvatalo je se za svaku riječ i pokret kako bi je se optužilo za protudržavno djelovanje.

No takva ranjena i do boli izudarana ipak je preživjela komunistički pogrom i ušla je u demokraciju sa svim svojim ranama, čije su zalječenje mnogi vidjeli u ne samo u njezinu povratku na javnu scenu nego i u sudjelovanju u raspodjeli političke i ostale moći u društvu. S druge strane, kao čuvarica naroda, Crkva baštini golem autoritet i neotuđivo pravo da uvijek bude njegov glas i savjest. No čini se da godine surovog kapitalizma na hrvatski način i samu Crkvu dovode u problem kako u ovim okolnostima biti autentičan glas naroda, tj. kako se suprotstaviti rastakanju hrvatskog nacionalnog bića, koje se događa naočigled svih.

Možda se odgovor na to pitanje skriva upravo u promjenama kojima smo svjedoci, a koje u Crkvu u Hrvatskoj uvode ovaj novogovor novih pastira, pred kojim “klasičari” moraju uzmaknuti jer je njihovo vrijeme isteklo. Propovijed o. Luke Prcele tome je sasvim jasan znak jer je npr. kroz neopraštanje predsjednici države (ovoga puta zbog osude NDH, a sutra zbog nečeg drugog) progovorilo sve ono nekršćansko i neduhovno, koje u Crkvi budućnosti više nema mjesta. Čak ni pod izgovorom da su stanje i prilike u Crkvi preslika onoga u društvu. Dakle, posvemašnja podijeljenost, netolerancija i latentna mržnja.

Koncem ljeta ili početkom jeseni znat će se ime novog šibenskog biskupa, a zatim će doći na raspolaganje i mandat hvarsko-bračko-viškog biskupa Slobodana Štambuka jer je i njemu mirovina zakucala na vrata. On je, kao i njegovi kolege u Đakovu, Krku, Gospiću, Vojnom ordinarijatu, na svojim leđima prenio golemo breme tereta koji je Crkva živjela u prošlom razdoblju. No vrijeme je za nove ljude.

Zakulisna krojačnica

Priča se da će i Šibenik dobiti biskupa redovnika. Očito Vatikan u redovnicima vidi onu snagu i osvježenje koji su potrebni hrvatskom episkopatu u ovome trenutku i za vrijeme koje dolazi. Pa stoga, kako tvrde, valja očekivati iznenađenje u tajanstvenoj i zakulisnoj krojačnici biskupskih imenovanja i karijera. U svakom slučaju, crkveni govor “klasičara” mijenja se pod utjecajem “novogovora”, koji rese poniznost, blagost, dobrota, velikodušnost i nježnost. Sve drugo izgovoreno, kao ono u bolnoj propovijedi o. Luke Prcele, bit će odraz starih slabosti, a ne novih kreposti. Koje ne treba osuđivati, nego ih prevladati ponuđenom duhovnošću, iz koje Crkva uvijek crpi svoju snagu i prevladava teška stanja u koja zapada.

Politika pape Franje u tome je smislu najbolje jamstvo i za budućnost Crkve u Hrvatskoj. Franjina Crkva, koja je lišena moći i vlasti, želje za uspjehom, slavom i novcem, ona je evanđeoska Crkva za kojom čeznu i naši crkveni prostori. Upornost Vatikana da mijenja prilike i da mu one idu naruku, kao sada kod nas, jamstvo je da će se taj cilj i doseći. Odjeci propovijedi, koju sad najbolje simbolizira ona nesretna Luke

Prcele, bit će tada samo dio prošlosti, poput gluhe jeke u daljini.