Toga jutra 20. listopada 2014. sastanak Freda Matića, ministra u SDP-ovoj vladi, i Đure Glogoškog završio je u disonantnim tonovima. Do tog je trenutka taj stopostotni ratni vojni invalid, rodom iz Osijeka, bio posve je nepoznat široj javnosti. Tema prijepora član je njegove udruge, negdašnji pripadnik HVO-a, koji mjesecima ne može ostvariti pravo na njegovatelja. Ministar upozorava Glogoškog na kostur iz ormara bivše vlasti, na opasnost za državni proračun zbog mogućih tisuća tužbi i višemilijunske odštete zbog nikad do kraja razriješene problematike statusa vojnika HVO-a, pa traži još vremena. No, Glogoški ga više nema.
Ispred Ministarstva njegovi su suborci, veterani iz Zbora gardijskih postrojbi i Udruge Specijalne policije, naložili vatru i podigli golem šator. Tim je ljudima, mahom kraćeg fitilja, dozlogrdila borba s administracijom, šetnja po šalterima. Nakupilo se. Drže da veterani zaslužuju bolje, da ih se politika sjeti tek prigodničarski, dojadilo im je dva desetljeća nijemo promatrati kako im se suborci ubijaju, slušati kako ih SDP-ov zastupnik Nenad Stazić naziva prolupalim crnokošuljašima, nepismenim barbarima. Povratak više nije opcija.
Počelo je dramatično, smrću braniteljice Nevenke Topalušić već drugog dana prosvjeda, nekoliko dana poslije i zapaljenjem Damira Čakanića, kojeg je na očajnički čin natjerala izjava ministra da braniteljima nisu dirana prava. A rješenja koja su primili govore drukčije: da su tisuće branitelja iz resornog ministarstva prebačene u socijalu, pa su im, osim novca, uzeli i srce i ponos. Stoga traže smjenu ministra Matića, njegove zamjenice Vesne Nađ i pomoćnika Bojana Glavaševića, čija je netom izrečena izjava – o izostanku PTSP-a kod neprijateljske vojske – protumačena kao izjednačavanje agresora i žrtve, pomogla zakotrljati lavinu. I zakotrljala je.
Protiv ‘nenarodne vlasti’
Zapanjena javnost svjedoči ignoranciji premijera Zorana Milanovića nasuprot očaju najtežih invalida koji noću na betonu, na hladnoći i kiši, vjerujući da ih na takav potez može nagnati samo dobar razlog, iščekuju artikulaciju svojih zahtjeva. No, iz šatora izlaze zbunjujuće poruke prema javnosti: njihov prosvjed čas je borba za dostojanstvo, čas za materijalna prava. Malo traže donošenje novog Zakona o pravima hrvatskih branitelja na ustavnoj razini, malo se bore protiv Jugoslavena, zazivaju postrojavanje ratnih postrojbi, spominju krvavi Božić.
Istodobno, običnim građanima sve se teže nositi s prizorima u Savskoj 66: nije lako gledati veterane kako žive na ulici, no radikalni preokret u percepciji javnosti, ali i dotad naklonjenih medija, dogodio se kada su učinili nešto nespojivo s dotadašnjom apolitičnom agendom. Naime, u prosincu su, samo dva mjeseca nakon početka prosvjeda, s Trga bana Jelačića pozvali građane da na predstojećim predsjedničkim izborima “nipošto ne daju svoj glas jednom od kandidata” (konkretno, Ivi Josipoviću) te usput zatražili i ostavku premijera. Umjesto da su svaki dan pred kamere dovodili nekog od tisuća egzistencijalno ugroženih suboraca, prosvjednici otpočinju ratovati protiv SDP-ove “nenarodne vlasti” pa postaje bjelodano kako su istinski motivi prosvjeda zapravo sadržani u transparentu s pročelja šatora na kojem je pisalo “1991. – Oba su pala, 2015. – Oba će pasti”, što se odnosi na premijera Milanovića i predsjednika Josipovića.
Među motivima prosvjeda spominjalo se i uhićenje braniteljima bliskog Milana Bandića, koji je na prvi dan prosvjeda završio u pritvoru zbog optužbi za korupciju, a toj tezi u prilog ide i činjenica da je prosvjedu pružao logističku podršku od prvog do posljednjeg dana. Svojim upornim tinjanjem prosvjed u startu ide naruku HDZ-u jer, zahvaljujući glasnoj i sugestivnoj podršci prosvjednicima, može jače homogenizirati desno biračko tijelo. S vremenom, prosvjed sve više odgovara i SDP-u: dok ulicama ordinira interventna policija, propale investicije i promašeni potezi poput monetizacije autocesta, javnog duga i kriminalnog BDP-a mogu lakše proći ispod radara javnosti. Usprkos radikalizaciji prosvjeda koja je odnijela plinske boce na Savsku, a branitelje u fizički okršaj s policijom na Markovu trgu, šator je naposljetku s vlasti uspio otpuhati i Milanovića i Josipovića. No, nakon što se prosvjed nastavio i u doba Domoljubne koalicije koju predvodi Tomislav Karamarko, tu interesnu zavrzlamu, kao i vječno pitanje – tko je kome u tome prosvjedu bio cilj, a tko kome sredstvo – sve je teže razumjeti kako javnosti tako i dijelu prvoboraca iz Savske, sve dok, 555 dana poslije, šator nije otišao u povijest. Ili ipak nije?
Medved prima s poštovanjem
Točno pet godina nakon početka prosvjeda, slika je ponešto jasnija. Braniteljska populacija dobila je ministra (Tomu Medveda) i zakon po svojoj mjeri. Prethodno je, u veljači 2015., Ante Deur, jedan od vođa prosvjeda, imenovan savjetnikom za braniteljska pitanja predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović. Danas, u razgovoru za Večernji list kaže kako se prosvjed u Savskoj dogodio spontano.
– Šator je podignut bez ikakvih planova u kojem će smjeru situacija ići jer nitko od nas nije bio ni na kojoj institucionalnoj razini da bi mogao znati što će se dalje događati. Danas, nakon pet godina, svaki od aktera ima svoje viđenje događaja, ali iz moje perspektive, u onom vremenu, glavni je problem između branitelja i premijera Milanovića i predsjednika Josipovića ležao u nedostatku dijaloga i u nerazumijevanju. Vlast nije imala adekvatan stav prema braniteljima i stradalnicima. Tih dana ministar Branko Grčić u jednom od dokumenata spominje Domovinski rat kao “događaj iz 90-ih”. Izjednačuje se žrtva i agresor, Domovinski rat u tom je trenutku u Haagu i bilo je puno kompleksnih situacija koje su se nadvile nad Ministarstvo branitelja, a na koje ministar Fred Matić nije imao ni znanja ni političke potpore odgovoriti – kaže Deur, kojeg pitamo je li šatoru od prvoga dana cilj bilo rušenje vlasti ili se taj cilj nametnuo putem?
– Mislim da je Savska pokrenula određenu političku dinamiku te da ima svoju mjeru u novoj, aktualnoj vlasti. Iako smo imali prijatelje i u SDP-u i u HDZ-u i praktički svim strankama, ja neću reći da HDZ nije iskoristio situaciju. Bili su u opoziciji, a mi nismo imali mogućnost nekome to zabraniti pa razmišljanje o utjecaju HDZ-a na šator i šatora na HDZ ostavljam svakome na slobodnu procjenu – kaže Deur dodajući da je Milanović pogriješio kada je, na zatraženi sastanak s braniteljima, odgovorio postavljanjem dvojezičnih ploča u Vukovaru.
– Da smo tada sjeli za stol, moguće da do prosvjeda u Savskoj ne bi ni došlo. Ne mogu to tvrditi, ali ostaje upitnik – kaže Ante Deur pa dodaje kako su se nakon prosvjeda očekivale velike stvari “koje se, na žalost, nisu dogodile”.
– Ministarstvo na čelu s ministrom Medvedom danas je mjesto gdje se branitelj prima s poštovanjem, no s druge strane, još uvijek ima puno branitelja koji teško žive. Također, Domovinski rat još nema adekvatno mjesto u kurikulu povijesti, a ministrica Divjak na žalost ima sličan stav o tome kao i Milanović – tvrdi Deur, koji se s našom konstatacijom da, usprkos tome, ministrica u Plenkovićevoj Vladi ispod prozora nema šator, nevoljko morao složiti.
Potpora Katoličke crkve
Za razliku od Deura, koji danas s Pantovčaka aktivno radi s braniteljskom populacijom, Josip Klemm praktički se povukao iz javnosti. Evo kako, pet godina nakon početka prosvjeda, promišlja o odnosu šatora i politike.
– Odgovorno tvrdim da politika i HDZ nisu upravljali procesima unutar braniteljskog prosvjeda, no činjenica je da nam je poslije bilo puno lakše raditi s njima jer se većina braniteljske populacije našla negdje u dijelu Domoljubne koalicije koja je nakon SDP-a došla na vlast. Također, imali smo u to vrijeme, kao i u Domovinskom ratu, jaku potporu Katoličke crkve, kao i muslimanske zajednice. No, na žalost, moram reći da HDZ-ove vlade razjedinjuju branitelje, dok ih SDP-ove vlade ujedinjuju – kaže negdašnji šef Udruge Specijalne policije te dodaje kako je prosvjed, osim zajedništva branitelja i stradalnika, donio i odgovarajući zakon.
– Pokazali smo snagu hrvatskih branitelja koja je sigurno mogla biti bitan čimbenik u parlamentarnim i predsjedničkim izborima, dok danas to nije. Ali pogriješili smo što smo opet bezuvjetno vjerovali politici koja i danas govori: “Mi smo sve dali hrvatskim braniteljima” umjesto da kažu: “Branitelji su to zaslužili svojom žrtvom u Domovinskom ratu” i tako pokažu poštovanje. Otkako je prosvjed stao, toga poštovanja sve manje ima, a mi smo opet razjedinjeni – kaže Klemm pa dodaje kako “u budućnosti branitelji trebaju biti nositelji demokracije suživota i poštovanja prema svim građanima u RH”. Podsjetimo, Klemm je svojedobno zastupao tezu o zajedničkom djelovanju svih veterana nekoć zaraćenih strana, što nije bilo dobro prihvaćeno u javnosti, osobito u udrugama.
Danas kaže: “Uostalom, ono za što svi prozivaju Kolindu Grabar-Kitarović, a to je susret s Vučićem, to se dogodilo na moj zahtjev, na moj i prijedlog Dražimira Jukića, kako bismo pomogli u potrazi za nestalima”.
– Na sve to danas gledam sa strane jer se više ne bavim braniteljskom populacijom, ali me žalosti što se danas ne može okupiti ni 10 hrvatskih branitelja da odu na ćevape jer dolaze iz različitih političkih opcija. Pokazalo se da svaka udruga samostalno djeluje i istupa u odnosu na određena dnevnopolitička pitanja, dok smo prije pet godina radili na okupljanju svih udruga. Danas svaki čelnik udruge tuče po svome. Paradoks je da su hrvatski branitelji danas slabi, dok smo u vremenu prosvjeda i SDP-ove Vlade bili jaki jer smo bili složni. Žalosti me i ova situacija s Pupovcem jer, kao što sam bio protiv registra izdajnika i dezertera, tako sam sada mišljenja da upravo hrvatski branitelji trebaju braniti interese nacionalnih manjina – kaže Josip Klemm te dodaje kako bi volio da u budućnosti HDZ ne može manipulirati braniteljima, kao što je često činio od rata do danas, te da branitelji “sutra” neće biti korišteni kao streljivo u napadima na SDP ili na Milorada Pupovca.
Na pitanje što je prosvjed donio njemu osobno, Klemm diplomatski kaže: “Veliko životno iskustvo.” Kada smo upitali je li mu donio i pravosudne bitke – jer je, podsjetimo, osuđen na bezuvjetnu kaznu od godinu dana zatvora jer je svoju tvrtku fiktivnim ugovorima s drugim poduzećima oštetio za gotovo tri milijuna kuna, pa iščekuje odlazak iza rešetaka – kazao je kako to ne bi povezivao s prosvjedom.
I Đuro Glogoški, jedan od ključnih ljudi prosvjeda u Savskoj, danas također stoji iza teze da je prosvjed bio potreban, što se ponajviše ogleda u donošenju novog Zakona o hrvatskim braniteljima i članovima njihovih obitelji.
– Ne bih rekao da je politika utjecala na šator jer je činjenica da su branitelji ostali prosvjedovati i nakon što je HDZ, tadašnja oporba, došao na vlast, kao i to da smo prekinuli s prosvjedom tek onda kada smo dogovorili u kojem smjeru će se dalje raditi. Mislim da, barem što se tiče populacije stopostotnih ratnih vojnih invalida, vjerujem i većine branitelja koji su prosvjedovali, da politika nije imala utjecaj na prosvjed, ali naravno, političke opcije pokušavaju izvući sve ono što mogu u svoju korist te manipulirati braniteljima i da se trude na taj način pokupiti pozitivne bodove za svoju stranku. Međutim, mislim da u Savskoj u tome nisu uspjeli – kaže Glogoški te dodaje kako je “šator u svoje vrijeme odradio što je trebao odraditi”, poboljšati kvalitetu života branitelja.
U tijeku prosvjeda, uoči parlamentarnih izbora, mediji su nagađali o njegovu političkom angažmanu na listi HDZ-a u Slavoniji, no to se nije realiziralo jer, kaže, nije bio zainteresiran, pa se i dalje bavi poslovima u djelokrugu udruge kojoj je na čelu. Premda šatora ispod HDZ-ova prozora danas nema, Glogoški inzistira da branitelji ni sada ne šute te kako će, neovisno o svojim političkim preferencijama, idućih dana uporno postavljati pitanje odgovornosti onih koji “negiraju Domovinski rat i Hrvatsku uspoređuju s NDH” aludirajući na Milorada Pupovca.
– Odgovornost je zasigurno i na onima koji su s takvima u koaliciji, a to će se vidjeti na sljedećim izborima – pecnuo je potom i HDZ pa dodao: – Šator je bio jedan i, mislim, neponovljiv, i više nema svrhe. No, postoje različite mogućnosti i načini da se iskaže nezadovoljstvo u odnosu na neprihvatljiv stav Pupovca i SDSS-a prema Hrvatskoj – zaključio je Glogoški, kojeg se danas rijetko viđa u javnosti, kao i Klemma.
‘Gore od rata i logora’
A njega je na dužnosti predsjednika Udruge Specijalne policije zamijenio Zoran Maras, danas jedan od rijetkih disonantnih tonova koji bez ikakve zadrške oponira HDZ-ovoj Vladi. U prosvjedu u Savskoj sudjelovao je od prvoga dana. – Šator je u to vrijeme zasigurno bio opravdan. No kada je došla tehnička Vlada, mislim da je trebalo prekinuti s prosvjedom jer nismo imali s kime pregovarati i dopustiti da demokratski izbori pokažu svoje – kaže Maras, kojeg pitamo je li šator pomogao ili odmogao javnoj percepciji braniteljske populacije?
– U početku je pomogao dobroj percepciji, ali poslije je percepcija bila gotovo negativna, što se odrazilo i na broj ljudi u šatoru. Ali donio je više dobroga nego lošega braniteljskoj populaciji. Jedino, ne znam gdje je nestao zahtjev da Zakon o pravima hrvatskih branitelja bude ustavne težine, što više nitko ne spominje. Inače, iskoristio bih ovu priliku da se ispričam građanima Zagreba zbog plinske boce, s kojom mi nemamo ništa i nije mi jasno zašto do današnjeg dana nije istraženo tko je tu plinsku bocu stavio na Savsku cestu i napravio štetu i braniteljima i svim građanima – kaže Zoran Maras, kojemu postavljamo hipotetičko pitanje: da je SDSS trenutačno u koaliciji sa SDP-om, koliko bi šatora bilo na Savskoj?
– Iskreno, bilo bi možda deset šatora – kaže Maras te dodaje kako je šator utjecao na politiku podjednako kao i politika na šator.
Ovu potonju tezu dugo je zastupao i još uvijek zastupa Fred Matić, negdašnji SDP-ov ministar branitelja, danas hrvatski europarlamentarac, pomalo zatečen povodom razgovora.
– Potpuno sam zaboravio na šator, vjerojatno sve to potiskujem jer mi je to najgrozniji period života, gori od rata i logora. Bolno je na svaki način što ti naprave tvoji iako ama baš ništa nisam učinio na štetu branitelja. No kako je vrijeme prolazilo, to sam više shvaćao da su to karakterne ništarije. Visoki dužnosnici HDZ-a, i ovo govorim kao ekskluzivu, dolazili su u Vukovar i nudili ljudima novac da kažu nešto protiv mene i nisu mogli ništa naći. Pametni su shvatili odmah, a sada su na petu obljetnicu valjda i svi drugi shvatili da su šatoraši bili, da parafraziram pjesmu Miroslava Škore, dobri sluge loših gospodara. Bandićeva je ekipa šator postavila, a Karamarko i HDZ su ga prihvatili htijući što prije srušiti vlast, ne čekajući demokratske izbore – kaže Fred Matić te dodajući kako su Zagrepčani bili zgroženi svime što su “oni tamo radili u Savskoj, a kruna je bila plinska boca na cesti”.
– Plinske boce ili balvani, ne znam u čemu je razlika, čak su balvani malo manje opasni. Najviše mi je žao što sam se bavio Glogoškim i takvima i nisam primijetio da je moje jedino dijete prešlo iz četvrtog u osmi razred. To sebi ne mogu oprostiti: da sam se posvetio 24 sata ljudima koji to nisu zaslužili, uz časne iznimke, a iz fokusa su mi pobjegli oni zbog kojih živim. To mi je najveća trauma tog šatora – kaže Fred Matić, koji nimalo ne dvoji bi li Pupovčeve izjave danas izvele branitelje na ulice.
– Gorjela bi Hrvatska! Osmislili bi oni nešto još gore od šatora, doveli bi Hrvatsku na granicu ili na sam rub građanskog rata, ali kad je HDZ na vlasti, oni su kuš. I zato Hrvatska do daljnjega može mirno spavati...
Upad milicije u katedralu treba proglasiti danom sjecanja, da se nikad ne zaboravi.