Koalicija nacionalnog jedinstva nije velika koalicija

ŠTO BI U HRVATSKOJ BILA VELIKA KOALICIJA

1.

Premda je riječ o prilično jasnoj stvari, valja ipak definirati što znači velika koalicija u slučaju Hrvatske. Velika koalicija bi, u načelu, bila koalicija dviju stranaka s najviše osvojenih mandata na parlamentarnim izborima. Takva definicija, razvidno je, dopušta i izmjenu stranaka na tim prvim dvjema (odnosno trima) pozicijama, što se i kod nas i u svijetu znalo događati.

Neka kao hrvatski primjer posluže rezultati izbora za zastupnički dom Hrvatskog sabora 2. kolovoza 1992. i 29. listopada 1995. HDZ je 1992. premoćno pobijedio na izborima osvojivši osamdeset pet (85) mandata. Druga je bila Hrvatska socijalno-liberalna stranka (HSLS) s osvojenih četrnaest (14), a SDP tek treći s jedanaest (11) mandata. I na sljedećim izborima 1995. HDZ je pobijedio s osvojenih sedamdeset pet (75), a drugi je ponovno bio HSLS s dvanaest (12) dok je SDP ponovno bio tek treća stranka s deset (10) mandata, koliko je osvojila i Hrvatska seljačka stranka (HSS) – doduše na zajedničkoj listi i u predizbornoj koaliciji s još četiri stranke. Dakle, u oba navedena saziva HSLS je bio druga, a SDP tek treća politička snaga u zemlji. Poslije se SDP uspio nametnuti kao sigurni »broj dva« na nacionalnoj ljestvici političkih stranaka ostavivši daleko iza sebe i HSLS i HSS i Hrvatsku narodnu stranku (HNS).

Tako iz današnje perspektive politički krajolik i izborni rezultati u Hrvatskoj 90-ih godina prošlog stoljeća izgledaju prilično čudno, doimaju se gotovo egzotično. HSLS ne samo da je u međuvremenu izgubio neupitno drugo mjesto nego su ga i birači poslali na godišnji odmor, u političku beznačajnost, gdje tavori ispod praga od pet posto. Za razliku od te stranke, strpljivom politikom Ivice Račana u drugoj polovici 1990-ih i na početku 2000-ih SDP se, po uzoru na njemačke i austrijske socijaldemokrate i britanske laburiste, uspio transformirati u narodnjačku stranku lijevog centra, u HDZ-ova parnjaka s lijevim predznakom, te k sebi privući birače tradicionalno lijeve orijentacije.

Među njima su, s jedne strane, bili i dojučerašnji članovi Komunističke partije, odnosno Saveza komunista i, uopće, pripadnici establišmenta bivše SR Hrvatske i njihovi pristaše, ali i, s druge, autohtoni socijaldemokrati koji se nisu regrutirali iz partijskih redova ili su pak rođeni u zadnjem jugoslavenskom desetljeću, kao i za prijelomnih godina, oko 1990. Valja inzistirati na ovako diferenciranom pristupu članstvu i biračkom tijelu SDP-a jer bi simplificirani pristup – »sve su to komunjare«, koji se često čuje od centra nadesno, a osobito u vremenima izborne borbe – bio nepravedan, neopravdan, neistinit i vrlo opasan. Jednako kao i SDP-ova teza s početka 90-ih o HDZ-u kao stranci opasnih namjera.

2.

U vezi s temeljnom postavkom o naravi velike koalicije rečeno je da ona, u načelu, pretpostavlja koaliciju dviju, po broju mandata najjačih parlamentarnih stranaka, koje svoje vodeće pozicije mogu potvrditi u više izbornih ciklusa u nizu. Međutim, to načelo, nazovimo ga matematičko, vrijedi u drugim zemljama, a u Hrvatskoj ga iz specifičnih povijesnih razloga valja donekle relativizirati. Uzme li se, na primjer, ona netom opisana situacija iz 90-ih, na prvi je pogled razvidno da bi u tim okolnostima velika koalicija bila koalicija dviju tada najjačih stranaka, naime, HDZ-a i HSLS-a jer su obje stranke svoje pozicije uspjele obraniti tijekom više izbornih ciklusa. No takva koalicija ne bi imala političku težinu i vrijednost jer bi se zasnivala samo na matematičkim, brojčanim, a ne i na političkim nužnostima i razlozima.

Naše povijesne specifičnosti, osobito vrijeme Drugoga svjetskog rata i poraća, međutim, ne dopuštaju luksuz promišljanja velike koalicije samo na matematičkom načelu. Dakako da pritom valja voditi računa i o činjenici da koalicija HDZ-a i SDP-a, u kojoj bi SDP bio samo treća ili četvrta stranka po snazi u zemlji, također ne bi imala nikakvog smisla. Za takvu koaliciju ni povijesni razlozi ne bi bili dostatni jer bi takav SDP bio preslab i ne bi se politički kvalificirao za veliku koaliciju. Ne bi bio dorastao svim zadaćama s kojima se velika koalicija mora uhvatiti ukoštac...

3.

Treba naglasiti i to da projekt velike koalicije znači koaliciju dviju vodećih stranaka desnog i lijevog centra, HDZ-a i SDP-a, a ne sveopću koaliciju svih parlamentarnih stranaka, to jest koaliciju nacionalnog jedinstva. Ako se složimo s takvom definicijom, onda je razvidno da u nepuna tri desetljeća hrvatske samostalnosti nije bilo velike koalicije. Previše vremena, reklo bi se, u kojem smo svi skupa sebi dopustili luksuz da se zemlja odrekne jednog tako izazovnog modela upravljanja. To više što danas, bez obzira na perzistentnost ideoloških borbi u našem društvu, obje vodeće stranke valja definirati kao narodnjačke stranke (desnog i lijevog centra), na što sam već upozorio u prvoj knjizi ove trilogije jer se obje obraćaju političkoj matici hrvatskog društva koja, čini se, zauzima prostor od gotovo 80 posto populacije.

4.

U proteklom vremenu, od 1990. nadalje, u zemlji su postojala tri projekta suradnje političkih stranaka, koje su sve bile šire od velike koalicije, to jest koje su se ostvarile u obliku nacionalne koncentracije. Ni jednu od njih nipošto se ne smije zanemariti u sklopu teme o prevladavanju stranačkih podjela i zajedničkom radu na postizanju važnog političkog cilja. To su: Vlada demokratskog jedinstva (od 2. kolovoza 1991. do 12. kolovoza 1992.), pod egidom predsjednika Franje Tuđmana i pod premijerskom palicom Franje Gregurića, Savez za Europu i suradnja putem Nacionalnog odbora za praćenje pregovora s EU, te svestranačka suradnja u završnom dijelu priprema i pregovora za članstvo u Sjevernoatlantskom savezu (NATO).

Držim, naime, da za veliku koaliciju postoje i dublji, endogeni razlozi, oni koji proistječu iz specifičnosti našeg nacionalnog bića i koji nisu vezani uz neku neposrednu političku ili ekonomsku opasnost. Također, uvjeren sam da bi velika koalicija, Savez za Hrvatsku, u jednom ili najviše u dva legislativna razdoblja riješila nekoliko prevažnih pitanja na kojima inače nepotrebno gubimo snagu, energiju, vrijeme i ono što zovem političkom supstancijom.

Vruća tema hrvatske politike 21. stoljeća