PROLOG
Kad bi me neki prijatelji i poznanici znali priupitati zašto u drugoj knjizi trilogije Doba politike pišem o velikoj koaliciji, odgovorio bih da je ona danas u Hrvatskoj jedna od najizazovnijih tema, možda i sudbonosnih. Te da nitko od nas tko na jedan ili drugi način želi utjecati na ono što od antičkih vremena nazivamo res publica ne smije sebi dopustiti da je ignorira. Prirodna je zadaća svih da promišljaju i predlažu nova rješenja ako se akutna pitanja i kronični problemi našeg društva ne daju riješiti dosadašnjim modelima...
Hannah Arendt bi rekla – gdje, ako ne u politici, smijemo očekivati čuda... Središnje je pitanje – kako osigurati mirnu, stabilnu i prosperitetnu budućnost? Kako osigurati sigurnost; u širem smislu ono što filozofija naziva securitas? U securitas ubrajam, naravno, i konsenzualno okončanje političkih rasprava o Drugome svjetskom ratu i poraću te, općenito, oštrih kontroverzi o cjelokupnoj hrvatskoj povijesti 20. stoljeća, u kojoj »lijevi« brane i ono nebranjivo, a »desni« da nekih vrlo dugih dionica uopće nije bilo ili ih ignoriraju i demoniziraju kao tamna vremena. Možemo li to? Jesmo li sposobni i spremni? Ova je knjiga pledoaje za politički projekt, nazvat ću ga – Savez za Hrvatsku, koji bi imao dobre izglede da se uspješno suoči s rečenim izazovima.
... Kad kod nas vladajuća garnitura izgubi izbore i ode u oporbu, stane poduzimati sve što je u njezinoj moći da bi novu vlast zakočila u upravljanju zemljom i pritom (često) ne bira sredstva. Oporba ima važnu, kontrolnu funkciju u demokraciji, ali naša praksa pokazuje da se u oporbenjaštvu sve više prelazi svaka mjera.
Isprazno nadmetanje
Tako se perpetuira besplodno i isprazno nadmetanje koje nas drži prikovanima na mjestu, a budućnost sve dalje odmiče. S druge strane, rijetko je koja vlast razmišljala dalje od svojega tekućeg mandata. I to valja mijenjati jer više ni jedna zemlja, a najmanje naša, sebi ne smije dopustiti ignoriranje budućnosti... Sve to, a osobito situacija nakon drugoga uzastopnog abruptnog prekida suradnje HDZ-a i Mosta, u travnju 2017., osnaživalo je dojam da je i te kako potrebno razgovarati i razmišljati o takvome političkom projektu kakav bi bila velika koalicija. Međutim, o velikoj koaliciji valja misliti i u vremenima, već je rečeno, kad se ona ne čini nužnom, u okolnostima koje dopuštaju hladan, distanciran pristup koji neće biti pod pritiskom izvanrednih okolnosti ili kontaminiran neposrednom žurnošću.
Čak ni ozbiljna kriza kroz koju već neko vrijeme prolazi SDP ne može umanjiti važnost diskursa o velikoj koaliciji premda se sporadično i iz same stranke čuju vrlo pesimistični tonovi glede budućnosti...
Opću sliku dodatno muti i točan opažaj da stranke i ideologije sve manje imaju presudnu ulogu u političkim (izbornim) procesima, da u mnogim državama EU dolazi do rasapa tradicionalne stranačke scene te da glavne uloge preuzimaju karizmatični pojedinci, za čiji je politički uzlet i izborne pobjede svejedno kojoj stranci pripadaju...
Ni pobjede Trumpa, Clintona, Blaira, Schrödera ili Obame, kao ni moje na izborima 2003. i 2007. ili Plenkovićeva 2016., nisu bile ništa drugo nego rezultat radikalne personalizacije stranke u osobi njezina lidera... Svjedoci smo doduše zanimljiva fenomena, naime, činjenice da se pitanje moguće velike koalicije sporadično rekreira u našoj javnosti, da kao intrigantna tema svako toliko zaiskri na javnoj sceni, ali ta iskra relativno brzo i utrne. A ne bi trebalo biti tako. Dakako, priča o velikoj koaliciji, rečeno je, pojavi se uvijek onda kad jedna vlada zbog siline nekog važnog i za naciju bitnog pitanja ne može u zadovoljavajućoj mjeri odgovoriti tom izazovu.
Tada neki komentatori i politički promatrači, a kadšto i poneki političari, gotovo stidljivo iziđu u javnost s prijedlogom o potrebi velike koalicije, a drugi, glasniji, brojniji i agresivniji, odmah pokrenu kontranapad, pa sva rasprava vrlo brzo iščezne sa scene, kojom ponovno zavlada svojevrsni kartel šutnje. Velika koalicija teška je tema u Hrvatskoj. Bolje se i ne pačati u nju? Pitanje velike koalicije, poznato je, nije ni drugdje posve lišeno ozbiljnih prigovora i, uopće, kritičnih tonova s obzirom na to da je, prema definiciji, tvore dvije najmoćnije stranke u zemlji, koje svoju političku i društvenu moć tako povećavaju.
Kadrovski problemi
Koje su, dakle, prednosti i mane velike koalicije? Prednosti su snažna većina koja vrlo lako može donositi zakone i druge akte, nadalje, činjenica da je takva većina zapravo najveći dio biračkog tijela, što joj daje dodatnu legitimnost, a naposljetku i vrlo stabilna vlada.
Usto, u slabe točke velike koalicije ubraja se i to što su vrlo često nužni veliki kompromisi koji umanjuju kvalitetu odluka, a česte su i svađe među partnerima zbog znatnih programskih razlika, s jedne strane, a s druge, zbog težnji za profiliranjem jedne ili druge stranke. Postoji i nezanemariv kadrovski problem jer riječ je o najvećim strankama u zemlji koje raspolažu s najviše potencijalnih kandidata za vodeće dužnosti u državi, ali se te dužnosti moraju podijeliti među dva partnera...
Međutim, glavna kritika ideje, to jest glavna primjedba, odnosi se na činjenicu da se velikom koalicijom u bitnome slabi parlamentarna oporba i njezina uloga u kontroli vlasti, da se zapravo destabilizira uobičajeno političko načelo checks and balances. Štoviše, politolozi koji se bave teorijom koalicija upozoravaju da je kod velikih koalicija mogućnost promjene vlasti bitno ograničena, odnosno da je faktički i nema, u slučaju da velikokoalicijski partneri odluče nastaviti svoju suradnju; mogu se mijenjati, ovisno o ishodu izbora, samo partnerske pozicije seniora i juniora (Strohmeier 2009: 32). Pa se uglavnom drži da su velike koalicije opravdane samo onda kad zemlji prijeti neposredna ratna opasnost ili kad je pogodi teška gospodarska kriza (usp. npr. Beck 1986: 472–473).
Uvjeren sam, međutim, da u našem slučaju takav projekt, a slobodno se može reći i pothvat, ne bi trebao ovisiti samo o, da tako kažem, egzogenim pobudama, poput rata ili ove upravo završene sedmogodišnje recesije, ili poput nekadašnjih pregovora za članstvo u EU i NATO, a niti o sposobnosti jedne vlade da riješi neki veći društveni problem.
Držim, naime, da za veliku koaliciju postoje i dublji, endogeni razlozi, oni koji proistječu iz specifičnosti našeg nacionalnog bića i koji nisu vezani uz neku neposrednu političku ili ekonomsku opasnost.
Također, uvjeren sam da bi velika koalicija, Savez za Hrvatsku, u jednom ili najviše u dva legislativna razdoblja riješila nekoliko prevažnih pitanja na kojima inače nepotrebno gubimo snagu, energiju, vrijeme i ono što zovem političkom supstancijom.
Da li netko logično može objasniti zašto Sanader još nije u zatvoru?! Svi problemi u državi vode od i do pravosuđa.