Ništa u priči o američkom povlačenju iz INF-a – jednog od najvažnijih sporazuma sklopljenih za vrijeme hladnog rata s ciljem da se taj hladni ne pretvori u pravi, “vrući” rat – nije toliko sporno i ne izaziva toliku zebnju kao jedna stvar.
Nije sporna američka argumentacija za povlačenje. Nije sporno ni da svi europski saveznici SAD-a u NATO-u vjeruju i dijele tu argumentaciju. Svi stoje iza tvrdnje da je Rusija ta koja krši sporazum o eliminaciji nuklearnih projektila kratkog i srednjeg dometa (sporazum poznat kao INF).
Ono što izaziva najveću neizvjesnost, ponajprije za Europu, činjenica je da se urušavanje jednog tako važnog sigurnosnog sporazuma događa pod stražom Donalda Trumpa. Dakle, u mandatu i voljom američkog predsjednika oko čije se moguće povezanosti sa skrivenim interesima Rusije i dalje vodi ozbiljna istraga posebnog istražitelja Roberta Muellera. I u mandatu prvog američkog predsjednika koji je, prema pisanju New York Timesa, više puta svojim najboljim suradnicima govorio o želji da povuče SAD iz članstva u NATO-u.
NATO je najmoćniji vojni savez u povijesti čovječanstva i prebrodio je razne izazove, ali nikad do sad nije bio suočen s ovakvim izazovom, s ovim razaračem klase Trump. Pitanje je može li preživjeti situaciju u kojoj na mjestu u Washingtonu s kojeg se kontrolira sklopka “pali/gasi” sjedi netko tko, za razliku od svih njegovih prethodnika u Bijeloj kući, naginje prema “gasi”. NATO u travnju obilježava 70 godina postojanja (Hrvatska navršava 10 godina članstva), ali ne planira se summit na razini predsjednika i premijera, nego skup na razini ministara vanjskih poslova. Pitate se zašto? Da razarač klase Trump ne bi ponovo iskoristio summit za ispaljivanje testnih projektila poput rečenica koje započinju s: “kakva korist od NATO-a”…
Prema van, NATO saveznici i dalje emitiraju složnost, stabilnost i odlučnost u politici odvraćanja svakog tko iskazuje agresivnost prema državama saveznicama. Zaključci Sjevernoatlantskog vijeća o američkom povlačenju iz INF-a su jasni: svi europski saveznici i Kanada podržavaju američke postupke i svi se slažu da je temeljni problem INF-a rusko nepridržavanje uvjeta tog sporazuma. Iznutra, međutim, postoje mnoge prikrivene dileme. Europske države nisu baš iskreno uvjerene da je urušavanje sporazuma najpametniji put jer to može dovesti do nove utrke u naoružanju od koje bi Europa imala najviše štete. Ti europski saveznici smatraju da bi bilo bolje ispregovarati izmjene i dopune INF-a (potpisanog 1987. u vrijeme Regana i Gorbačova) nego ga poderati i baciti u vatru.
Europske države imale su najviše koristi od tog sporazuma. Povlačenje dotad raspoređenog nuklearnog i drugog teškog oružja iz Europe stvorilo je novu stabilnost, u kojoj su Europljani mogli uživati. Sukladno tome, Europa može sada imati i najviše štete od kraha tog sporazuma. Utrka u naoružanju i raspoređivanju oružja po europskim zemljama još se ne događa niti se mora dogoditi ako svi zadrže pamet i prisebnost, ali to je sada realnija opasnost nego dok je sporazum bio živ i zdrav. Opet, Rusija je razvojem raketnog sustava 9M729, kršeći sporazum INF (što Moskva negira), već učinila tu opasnost realnijom. No urušavanje sporazuma može biti ubacivanje u višu brzinu opasne utrke u naoružanju.
Možda će logika izlaska iz INF-a zapravo biti korisna za SAD i za euroatlantsku sigurnost. Američki obrambeni proračun višestruko je veći od ruskog. I od kineskog, pri čemu ne treba zaboraviti da je problem INF-a bio i u tome što Kina nije potpisnica, pa je za SAD bilo frustrirajuće sjediti prekriženih ruku i gleda kako Kina razvija i razmješta sustave koje Amerikanci ne mogu zbog INF-a. Možda. A možda je američki predsjednik koji je naširoko percipiran kao sklon (svjesnom ili nesvjesnom) podudaranju s ruskim interesima zapravo nabacio još jednu loptu na volej Vladimiru Putinu. Kod predsjednika Trumpa vidljiv je obrazac ponašanja koji prečesto naginje u korist Putina, a kontra interesa najpouzdanijih američkih prijatelja i saveznika u svijetu.
Prije desetak godina, uoči ulaska Hrvatske u NATO, jedne su dnevne novine objavile da Rusija planira graditi raketne baze u Srbiji i Republici Srpskoj, duž rijeke Drine. Bilo je to iz pera novinara bliskog tadašnjem premijeru Ivi Sanaderu, kojemu je očito trebala takva lažna vijest jer je mislio da time gradi javnu potporu ulasku u NATO. Bila je to izmišljotina, koja se nije dogodila niti se mogla dogoditi. Deset godina kasnije, nakon kraha INF-a, takvo što, nažalost, postaje izglednije, duž te ili neke druge europske rijeke.
Dragi Tomica, tebi i svim “novinarima” ratnim huškačima u službi globalne imperije želim da ti se sin, nećak, brat vrati u crnoj kesi sa “istočnog fronta”. Eto toliko.