Stara je poslovica da su dvije glave pametnije od jedne. U Dalmaciji kažu kako su čovjek i magarac pametniji od čovjeka samog, što znači da ta, druga glava, ne mora čak biti ni ljudska. No, što kad bismo imali deset, ili tisuću, ili pak milijun ljudskih glava, koje zajedno rade na nekom problemu? Da li bi u nekom trenutku nekolicina najsposobnijih jedina bitno doprinosila, dok bi svi ostali više-manje smetali, ili bi baš svačije uključivanje u rješavanje problema vremenom dovelo do bržeg i boljeg rezultata? U 21. stoljeću dobit ćemo odgovor na to pitanje kroz istraživanja fenomena tzv. “crowdsourcinga”, koji je potpuno prožeo naš svijet. Jeff Howe i Mark Robinson, urednici časopisa Wired, opazili su kako kompanije počinju sve češće koristiti internet kako bi, uz određenu naknadu, podijelili dio vlastitog posla (“outsourcing”) sa svima na internetu koji pronađu dovoljno motivacije da im u tom dijelu posla pomognu (“the crowd”). Iz engleskih riječi “crowd” i “outsourcing” sklepali su novi pojam - “crowdsourcing” - i prvi put ga upotrijebili u svom uvodniku iz 2006. godine.
Od tih dana, primjena crowdsourcinga u svim zamislivim oblicima jednostavno je eksplodirala i posvuda je oko nas. U svojoj knjizi o crowdsourcingu iz 2013. godine, Daren C. Brabham pokušao je barem načelno definirati neke od područja primjene: u prikupljanju znanja (npr., korisnici interneta sami su razvili Wikipediju, golemi i svima otvoreni repozitorij ljudskog znanja); u analizi prikupljenih informacija (npr., teleskopi snimaju milijune snimaka svemira, a tisuće dragovoljaca ih kategorizira za astronome prema onome što pokazuju); u rješavanju znanstvenih ili tehnoloških problema (npr., razvoj kompjuterskog programa na internetu - tzv. “open source code”, poput Linuxa – u kojem sami korisnici stalno pronalaze pogreške ili dodaju sve bolja rješenja i nadograđuju ga); ili u rješavanju kreativnih ili političkih pitanja (npr., TV-programi kakav je “X-faktor”, gdje se iz velike populacije pojedinci sami prijavljuju kako bi se takmičili u pjevanju, a ostali iz publike zatim odlučuju o najboljima svojim glasanjem, tzv. “crowd-votingom”).
Goleme kompanije poput Facebooka, Ubera i Airbnb-a narasle su na principu crowdsourcinga: izgradile su platforme na internetu kojima su se ljudi počeli priključivati i dijeliti svoje slike ili razmišljanja (Facebook), usluge prijevoza u vlastitom vozilu (Uber) ili smještaj u vlastitoj nekretnini (Airbnb). Te su sadržaje nudili svima koji su za njih bili zainteresirani, a platforme bi im pomagale da se međusobno pronađu. Crowd-voting je pritom zaigrao značajnu ulogu jer pruža trajni uvid u korisnička iskustva. Na Facebook-u su to famozni “lajkovi”, a kod Ubera ili Airbnb-a ocjene i zvjezdice koje prikazuju kolektivno zadovoljstvo usluženih. Na sličnom se načelu razvio megapopularni YouTube, gdje milijuni ljudi sami postavljaju video-sadržaje, te ih gledaju i ocjenjuju, ili pak stranice za evaluaciju hotela i restorana poput TripAdvisora, ili filmova poput IMDB-a i Rotten Tomatoes-a. Na kolektivnoj ocjeni raznih internet sadržaja, rasprava i komentara izrastao je i popularni Reddit. Pritom, čini se da što više ljudi sudjeluje u ocjenjivanju, to je više korisnih informacija, a pružatelj usluge ne može utjecati na vlastite ocjene.
Uspješnost crowdsourcinga u rješavanju problema primijetile su i najnaprednije svjetske vlade koje su ga počele koristiti u pripremi i pisanju zakona. Novinari u velikim medijskim kućama koriste se crowdsourcingom svojih čitatelja u traženju i provjeri informacija. Čak je i program potrage za izvanzemaljskim civilizacijama, čuveni SETI pokrenut sa Sveučilišta Berkeley u SAD-u, posegnuo za slobodnom procesnom snagom privatnih računala svih osoba koje su ga odlučile podržati, kako bi se ubrzale analize golemih količina podataka koje stalno prikupljaju radio-teleskopi. Ljudi čak šalju uzorke sline na analizu kompanijama poput GeneTree ili 23andMe kako bi se izgradila golema genealoška stabla ljudske vrste, pa zatim odredilo srodstvo među pojedinim skupinama i rekonstruirala povijest kretanja po Zemlji. Poseban oblik crowdsourcinga je i crowdfunding, tj. prikupljanje novca za neku svrhu, no on postaje toliko važan da zaslužuje svoju, posebnu kolumnu.
Moj omiljeni primjer crowdsourcinga ipak je onaj iz Kine. Tamošnja platforma osobama koje su skuhale ručak ili večeru za svoju obitelj, a ostalo im je nakon obroka viška hrane, omogućuje da ponude taj višak svima drugima na internetu po nekoj cijeni. Obično se u kvartu začas pronađe neki student koji već za par minuta dotrči s novcem i preuzme te ostatke. Na ovaj način ništa se ne baca, a za nevjerojatno male novce može se nevjerojatno dobro jesti.