Slučaj županice Marine Lovrić Merzel, iako tako nije izgledalo na početku, postat će vrlo ozbiljno sistemsko pitanje. Uhićenjem sisačke županice ljudi iz Državnog odvjetništva uveli su se u veliki problem. Barem se tako čini na osnovi do sada dostupnih informacija.
Okej, potpuno je logično da je nakon zviždačko-medijskih otkrića politička karijera županice Lovrić Merzel zapečaćena. Uopće nije potrebno ulaziti u polemike je li riječ o političkoj hajci ili pravdoljubivom utvrđivanju činjenica. Politička praksa vladarice Siska bila je, jednostavno rečeno, gadljiva i neprihvatljiva. Uhljebljivanje radi političke podrške (savjetnici koji nisu radili ništa), neodgovorno trošenje (stranački ručkovi i večere plaćeni javnim novcem) i možebitna korupcija (kupnja zgrade autosalona znatno iznad stvarne vrijednosti) nešto su što ne smiju postojati u zdravom društvu.
Međutim, objektivno gledano, nije pretjerano reći da bi se primjenom sličnih kriterija u Hrvatskoj trebalo uhititi većinu bivših i sadašnjih župana, gradonačelnika, šefova poreznih ispostava, pomoćnika, zamjenika ministara, naravno, ministara te, s posebnom revnošću, ministara financija. S obzirom na to da smo jednog premijera već strpali tamo gdje treba, ministre financija, molim, uhititi po nekoliko puta, uz vezanje kugle za nogu i ritualno valjanje u katran i perje. Objasnimo: riječ je, duboko smo uvjereni, o dovođenju u pitanje osjetljivog prava javnih osoba koja su stekle dolaskom na svoju funkciju na nešto što se zove diskrecijska procjena, a bez koje u praksi ne može funkcionirati ni jedna država ni lokalna zajednica.
No, krenimo redom.
Javnosti još nisu prezentirani uvjerljivi dokazi da je županica Lovrić Merzel izvukla osobnu imovinsku korist prljavim rabotama. Je li njezina impozantna imovina sama po sebi dokaz kaznenog djela? Ako se slučaj temelji na sumnjivom nerazmjeru njezine imovine i primanja u određenom razdoblju, onda se otvara pitanje ima li odvjetništvo dovoljno argumenata za spektakularno utamničenje ili ipak ima samo indicije porezne utaje?
Što se tiče plaćanja “društveno nekorisnih savjetnika”, postavimo pitanje kako zbog toga uhititi županicu Lovrić Merzel, a ne i aktualnog zagrebačkog gradonačelnika ili nekog premijera? Ili predsjednika, recimo? Je li neodržavanje savjetničkih sjednica definicija savjetničke nekorisnosti? Koja je zapravo razlika između Lovrić Merzel i Bandića? Možda u tome što je Bandić svoje “savjetnike” izdašnije plaćao i mudrije ih uhljebio? Nadalje, je li netko provjeravao Bandićevu imovinu? Je li uzeo sve njegove prihode pa ih umanjio za sve njegove “osobne donacije” iz “vlastita džepa” po raznim zavičajnim klubovima ili u povodu kumstava te ih potom (stvarne prihode) stavio u razmjer s imovinom?
Ručkovi i večere županice Merzel Lovrić?! Ma dajte molim vas! Idemo onda uvesti veći kontingent lisičina i krenuti u masovna hapšenja po Lijepoj našoj. A što onda? Da prvo odemo u Varaždin ili u Istru kad je pitanje provjera podrijetla imovine? Ili u neki više hadezeovsko-ognjištarski zavičaj?
E došli smo sad i do tog preplaćivanja spornog salona za 4 milijuna kuna. Na prvi pogled čini se da je dovoljno ozbiljan krimen kako bi se opravdalo i čačkanje marifetluka kao što je zapošljavanje savjetnika s ne baš velikim naknadama i čašćenje o javnom novcu za ne baš impresivne iznose. No, je li zaista? Postoji li poveznica s osobnom korišću? Naravno, da je obrazloženje ministarstva financija, po kojem su se za nešto što vrijedi oko 10 milijuna kuna držali tablica s procijenjenim vrijednostima nekretnina, potpuno stupidno. Naravno da su za nešto što vrijedi 10 milijuna trebali izaći na teren i obaviti pravu procjenu, a ne držati se tablica. Čovjek se pita kako ih nije sram kad tvrde da je sve bilo OK jer su se držali tablica, ali zapravo Porezna uprava i nije mogla biti zakinuta jer je procjena navodno bila viša od one koja je trebala biti. Ostaje samo pitanje koliko je oštećena Županija ako je prostor preplaćen.
Ako nema dokaza o izvlačenju osobne koristi, tu se onda otvara pitanje o pravu na diskrecijsku procjenu nekoga iz Županije pa makar to bila antipatična županica Lovrić Merzel. Vrlo sklizak teren za Državno odvjetništvo! Ako pogledamo, usporedbe radi, procese predstečajnih nagodbi, onda je jasno da, prema svojoj diskrecijskoj procjeni, ministar financija i njegovi pomoćnici opraštaju milijune pa i na desetke milijuna kuna. Po kojoj osnovi? Je li itko provjeravao i sve te brojne slučajeve s aspekta možebitnog osobnog izvlačenja imovinske koristi za treće osobe koje participiraju u nagodbi? Predstečajne nagodbe samo su jedan primjer. Što se sa svim drugim oprostima ili reprogramima dugova, kreditima HBOR-a, poticajima, dogovorenim poslovima...?
Postoji li krimen javne političke osobe kad se njom počnu baviti mediji ili bi trebao postojati neki jasno postavljeni kriterij? Možda županica Lovrić Merzel ne može samu sebe pogledati u ogledalu, ali što na tu temu mogu reći ljudi iz Odvjetništva, po kojem su kriteriju progonili županicu Merzel, a ne nekog iz Zadra ili Osijeka... Što je, recimo, s nekim zanimljivim odlukama samog ministra financija – kupnja nepotrebne pruge od Diokija? Tako je to otrcano reći, ali Odvjetništvo si je ispod nogu otvorilo dobru staru Pandorinu kutiju.