Ima situacija u kojima političari moraju na stranu staviti svoje ideološke razlike i sagledati činjenicu da njihova taština i želja da preuzmu vlast nisu najvažnije na svijetu. U većini europskih zemalja, ali i SAD-u, dosad su se na vlasti obično smjenjivale dvije velike strane, u biračkim glavama matematika i filozofija bile su jednostavne – ako netko zabrlja, onda treba na vlast dovesti one druge, a ako taj zabrlja, onda na vlast treba vratiti one prve.
No u posljednjih godinu dana (uz Hrvatsku) postoji barem još jedan izvrstan primjer koji pokazuje da zemlja dođe u situaciju kad birači više ne žele dati apsolutno povjerenje ni jednoj od velikih stranaka.
Španjolska je, upravo poput nas, na izbore izašla već dva puta u manje od godinu dana, a birači i nakon ponovljenih izbora imaju isto mišljenje – ne žele da samostalno zemljom vladaju ni konzervativci Mariana Rajoya ni socijalisti Pabla Sancheza.
Ni nakon ponovljenih izbora nitko ne može do parlamentarne većine pa je nakon dva kruga glasanja u parlamentu situacija još neizvjesna i sve govori da bi Španjolci mogli na treće izbore, i to na Božić. No žele li to španjolski birači ili svojim upornim izjašnjavanjem političkim strankama poručuju nešto drugo? Jedan od pokazatelja da zapravo ne žele još jedne izbore znatno je manja izlaznost nego na redovitim izborima održanima krajem prošle godine.
U koprcanju u pokušajima da iznjedri kakvu-takvu vladu, tehnički premijer Mariano Rajoy shvatio je da birači zapravo žele da obje velike stranke, socijalista i konzervativaca, shvate da oni više o političkim strankama ne razmišljaju imajući na umu isključivo njihove ideologije, već ih prvenstveno zanima jesu li te političke elite spremne izdići se iznad tih ideoloških okvira, napraviti iskorak i pokazati da su u osnovi spremni raditi zajednički ne bi li zemlja počela funkcionirati na novoj razini koja bi omogućila stanovništvu da dobije neku novu i bolju kvalitetu života.
Rajoy je shvatio da je jedini izlaz iz onoga što se već počelo nazivati “španjolskim sindromom“ velika koalicija, i to onakva kakva već 11 godina izvrsno funkcionira u Njemačkoj. No nevolja je u tome da socijalisti za to ne žele ni čuti i nisu nimalo svjesni da ni još jedni izvanredni izbori neće donijeti drukčije rezultate, a ni političku stabilnost.
Čini mi se da u cijeloj ovoj priči o dvjema velikim strankama i velikim koalicijama postoje tri razine na kojima stranke funkcioniraju kada su izbori u pitanju – kao neprijatelji, kao protivnici i kao rivali.
Mislim da samo one političke stranke koje se međusobno vide kao rivali mogu shvatiti da, kada se sve ogoli od ideologija i taština, imaju zajednički cilj – državu koja dobro i stabilno funkcionira i koja se na najbolji način skrbi za svoje građane.
Kod španjolskih socijalista i konzervativaca primjećuju se prve naznake pomaka nabolje. Najgora varijanta je kad velike stranke jedna drugu vide kao zakletog neprijatelja kojeg treba likvidirati i baciti u ambis. Pogodite u kojoj se zemlji političari tako ponašaju?
A ja se kao birač pitam koliko će izbornih ciklusa još morati proći prije nego što se neprijatelji pretvore u rivale?