Ni ovogodišnja obljetnica smrti blaženog kardinala Alojzija Stepinca neće proći bez stanovite gorčine, koja ne jenjava posljednjih godina, otkako je očito da Crkva sa svojega najvišeg vrha, iz Vatikana, oklijeva zaključiti već dovršenu kauzu za proglašenje svetim hrvatskog blaženika.
Premda je svima jasno, a u posljednjih godina i više puta ponovljeno, da između beatifikacija i kanonizacije nema velike, tj. bitne razlike, jer je blaženik de facto baštinik svih svetih kreposti, koje se štuju na razini mjesne crkve, što će se kanonizacijom podići samo na razinu opće, otezanje s proglašenjem svetim kardinala Stepinca izvor je, priznajmo iskreno, snažnih frustracija za domaću Crkvu.
Oni koji su se nadali da bi se nešto moglo dogoditi za lanjskog biskupskog pohoda „Ad limina apostolorum“ Vatikanu i Svetome Ocu, ostali su zacijelo bez teksta, jer je papa Franjo, na pitanje hrvatskih biskupa hoćemo li uskoro imati novoga sveca, lakonski odgovorio s – nadam se.
Ako se papa, koji odlučuje o tome, tek nada, što li je preostalo svima ostalima, uh. I činjenice frustriraju. Poput onih koje su trebale biti ključne, a uslijedile su nakon jednogodišnjeg rada mješovite katoličko-pravoslavne komisije koja je formirana upravo na vatikansku inicijativu i koja nije našla mrlje na Stepinčevu liku, tj. nije uspjelo „drugo suđenje“ da je ratni zločinac, zbog istog nedostatka dokaza kao i na prvom, montiranom suđenju. Frustrira i razumijevanje konteksta, npr. da je riječ o želji globalnog zbližavanja između katolika i pravoslavaca, s razine Rima i Moskve, čiji put vodi preko Zagreba i Beograda, jer je očigledno da nova zbivanja u pravoslavlju, prije svega na relaciji Carigrad – Moskva i autokefalnosti Ukrajinske pravoslavne crkve, malo veze imaju s našim lokalnim odnosima.
Također, hlapi i tješenje da smo u ovoj „čekaonici“ Stepinčeve kanonizacije obnovili i crkveno i nacionalno pamćenje i pamet njegova značenja za Crkvu i narod, otpuhnuvši prašinu s njegova lika i izvukavši na svjetlo dana toliko toga vrijednoga iz njegova poslanja, a što je lako mogao prekriti zaborav ili puko mitsko sjećanje.
I što sad pred ovu obljetnicu, podleći svim tim frustracijama? Ili se ponovno okrenuti Stepincu, ali izvan svih ovih zadanih i pobrojenih okvira, tj. pokušati sagledati crkvenu i nacionalnu stvarnost onim očima kojima je on u svoje vrijeme gledao svijet oko sebe. A to bi značilo i veliko kritičko preispitivanje Crkve i njezina poslanja u današnjem društvu, od vrha do dna, od biskupa i svećenika do zadnjega vjernika, i to upravo na načelima koja je Stepinac ostavio Crkvi i narodu u baštinu. A to su načela nepokolebljive vjere, jasnog morala i ljudskih vrijednosti. Koja valja živjeti ne samo deklarativno, nego i stvarno. Baš kao što je Stepinac činio. I kada se to dogodi, njegova će kanonizacija biti zaokružena. Jer je njegova svetost potekla iz njegove Crkve, koja je jedina svojim primjerom danas može svjedočiti.
Porfirija pitaj sto je s kanonizacijom, Darko!