Kraljevski vinogradi sestre kralja Petra Krešimira IV. danas hit u Japanu

Pogled puca iz vinograda pokraj mora u Petrčanima na – otoke. Znalac bi, stojeći među lozom visokom do koljena, prebrojio ravno 22 otoka zadarskog arhipelaga. Toliko ih se vidi s ovog mjesta. Ugljan, Pašman, Veliki Kornat, Dugi otok, Sestrunj, Iž, Ist, Molat, Vir, Silba, Premuda, Olib... Iskusno oko prepoznalo bi ih sve. Pošip iz ovog vinograda pije se, dakako, i na otocima. Ali, na otocima na zapadnom rubu Pacifika. U Japanu. 9521 kilometara istočno. Štoviše, čaše na stalku pune se njime, ni više ni manje, nego u Kōkyou, carskoj palači u Tokiju, u privatnoj rezidenciji carske obitelji.

– Princeza Takamado jako voli naš pošip – kaže ponosno Milenko Rajić (59), suvlasnik Kraljevskih vinograda. Iz Kraljevskog vinograda na – carski dvor. Kod princeze. Riječ je o obitelji cara Akihita koji je abdicirao ove srijede u korist novog cara Naruhita koji je preuzeo najstariju japansku instituciju.

– Po japanskoj tradiciji, žene ne mogu preuzeti carsko mjesto, pa Takamado ne može biti carica. Družio sam se i s njezinom kćeri, princezom Tsuguko. Sreli smo se na proslavi 30 godina diplomatskih odnosa Hrvatske i Japana, kada se točilo naše vino. Svidjelo im se vino koje su probale, pa smo im zatim više puta slali pošiljke na carski dvor u Tokio. Sljedeću ćemo poslati za mjesec dana. Neka guštaju – govori Rajić pa dodaje:

– Pričala mi je Tsuhuko kako želi doći u Hrvatsku, no to ne može.

Zašto?

– Po tradicionalnim japanskim pravilima carske obitelji, ona može dobiti putovnicu tek nakon vjenčanja. Kod njih je, u carskoj obitelji, i pravilo da se ne može udati – sve dok to ne učini njezina starija sestra. Srećom, starija princeza Ayako udala se u listopadu, pa će sad i mlađa sestra Tsuguko to moći. Želi doći u Hrvatsku, i rekla je: “Prvo se moram udati, a onda se vidimo u Zadru” – kaže zadarski vinar.

Pije li vaš pošip i sam japanski car?

– To ne znamo. Ali, vino je stiglo na njegov dvor. Pitat ćemo ih kad se sretnemo. Princeze su, dakako, vrlo jednostavne, pristupačne, elokventne, razgovorljive, reći će nam to...

Kakav je odjek promjene na carskoj poziciji u Japanu?

– Evo, novi car, poput mene, ima 59 godina! Međutim, vode se velike polemike u Japanu, tko će preuzeti mjesto nakon njega. Jer on nema muškog nasljednika, ima kćer. Sad je pitanje hoće li to biti njegov nećak... To su tradicije koje Japanci ne žele ukinuti – kaže vinar koji je često u Zemlji Izlazećeg Sunca.

Japanci piju viski s mineralnom

Na japansko su tržište Milenko Rajić (59) i Zoran Pantalon (57) stigli zbog – kapetana.

– Prijatelj Paulo Novosel, čovjek s kojime se znamo 30 godina, kapetan je najvećeg tankera u Japanu. I najstariji je kapetan u kompaniji MOL, odnosno Mitsui O.S.K. Lines, inače najveća brodarska kompanija na svijetu. Eto, unatrag četiri godine su naša vina na japanskom tržištu i mi smo danas najveći hrvatski izvoznici vina u Japan. Prodaju se i u najboljim restoranima u Tokiju – kaže Pantalon.

Rajić dodaje:

– Japan ima 300 vinara, a samo u Dalmaciji ih je 300, kao cijeli Japan! Klima je takva da to ne odgovara... Kiša, sunce, kiša, sunce... grožđe tamo ne može dozreti. Malo hrvatskih vinara izvozi u Japan, uz nas su to Belje i Orahovica, a izvoze još i Iločki podrumi i Skaramuča.

Što piju Japanci? Koje im je omiljeno piće?

– Viski-soda! To je broj jedan. Obožavaju mineralnu s viskijem i ledom. Na drugom mjestu je pivo, pa zatim sake, a tek onda vino. No, generacije se mijenjanju, mladi se okreću europskim trendovima. Ponašaju se kao Europljani, potencijal itekako postoji. Oni tek razvijaju navike pijenja vina. Uostalom, u zemlji od 127 milijuna stanovnika raste i turizam, eto samo dogodine za Olimpijske igre u Tokiju očekuju 40 milijuna turista. Donedavno ih je bilo 15 milijuna godišnje. Raste potražnja, dakako i za vinom. Polako se povezujemo s Japanom, želimo da suradnja bude duga – priča društvo u Petrčanima.

Koja je cijena pošipa?

– Cijena butelje pošipa je 85 kuna. A 3000 jena plaća Japanac. To je otprilike 180 kuna. Problem je u tome što do Japana naša butelja prođe još kroz tri ruke, od uvoznika, distributera do prodavača, pa se cijena za kupca poveća. No, dogovor je da za 60 dana vino stigne iz Petrčana do Tokija. Od vinarije do stola. I stiže. I ne izvozimo samo u Japan, prve butelje kreću za desetak dana u Hong Kong. Naš pošip pije se i u Americi, izvozimo u Kaliforniju i Minnesotu. Uskoro će i za New York i New Jersey – kaže Rajić.

Zgodan im je logotip – na buteljama vina stoji logo koji podsjeća na – krunu. Ali neke podsjeća na dva pršuta, cijeli i dvije polovice. Drugog na – grudnjak. A zapravo su – dvije čaše za vino.

– Nas smo dvojica vjenčani kumovi. Cilj je bio napraviti mali vinograd, da guštamo u mirovini. A mirovina nam se bliži... I krenuli smo, pa brzo dospjeli visoko. Natječemo se dvije godine i već smo skupili prestižna priznanja. Dobili smo četiri Decanterove nagrade, a jedini smo domaći vinari koji su lani dobili zlatnu medalju na Mundus vini, koje je uz Decantera, najprestižnije vinsko natjecanje na planetu. Nagrada je stigla za – Pošip barrique. Eto, i za Rose scuro stigla je lani nagrada “Best Oyster Wine Award”, u kojoj su između 217 etiketa birali vino koje najbolje prija uz kamenice. Dogodio se presedan jer su dosad na tom natjecanju isključivo pobjeđivala bijela vina. U pravilu se bijela piju uz kamenice. A pobijedio je naš, zadarski – rose! Razlog je upravo – sol i kamen. Svježina i mineralnost koja se traži – kažu.

Tajna kvalitete ovog vina je u – poziciji. Prvi je red loze na osam metara nadmorske visine, a vinograd završava na 50 metara iznad mora.

Jedan trs – jedna boca

– Grožđe s tri strane prima sunčeve zrake. Od samog sunca, zatim od kamena od kojeg se reflektira, kao i od refleksije s mora. U našem vinu izražena je voćnost i svježina. Pošip je mineralno vino, u kojem se odražava podloga na kojoj je vinova loza. Osjeti se aroma marelice, ali i smokve. Tu su i okusi dalmatinskog bilja smilja i kadulja. I na okusu ima okus slanoće, jer smo neposredno pored mora. S jačim jugom sol dolazi od lišća vinove loze i to se osjeti. Usto, najsjeverniji smo vinari u Dalmaciji koji uzgajaju pošip i crljenak – kaže Marina Radulić (35), enologinja Kraljevskih vinograda.

Netko bi pitao – otkud takva kvalitetna vina u ovom kraju? Očekivao bi Korčulu, južnu Dalmaciju, Hvar...

– Tu se, na ovoj lokaciji, vino radilo još u doba Petra Krešimira IV. Upravo je ovaj vinograd kralj Petar Krešimir poklonio svojoj sestri, benediktinki Čiki. Dobila je od brata crkvu, samostan i vinograde u Petrčanima i Bibinjama. I benediktinke su imale vinograde ravno 870 godina. Sve do agrarne reforme 1936. godine kada je vinograd postao državno vlasništvo. Naš pokojni prijatelj odvjetnik Matko Pavić pomogao je prije deset godina benediktinkama iz crkve Svete Marije iz Zadra da vrate svoj vinograd. Bila je to tada šikara, zapuštena i neplodna zemlja. Dogovorili smo s benediktinkama da ćemo se mi pobrinuti, dale su ga u najam. Udahnuli smo novi život Kraljevskih vinograda. I nekad su časne sestre davale u zakup vinograde mještanima Petrčana i Bibinja, a dogovor je bio – postotak uroda, bilo u grožđu, bilo u vinu. Tako smo i mi dogovorili. Ako je takvo pravilo bilo u srednjem vijeku za ovaj vinograd, zašto ne bi isto pravilo bilo i danas? Uostalom, znamo i zgodan podataka iz povijesti, kako su benediktinke u 15. stoljeću imale i vlastite brodove, prodavale su vino s ovog područja diljem Europe. Nije to neka novost, izvoz s ovog poluotoka – kaže Rajić.

Pantalon dodaje:

– Simbolično, osnovali smo tvrtku na Martinje, 11. studenog 2009. godine. Tvrtku Kraljevski vinogradi i tvrtku – Grgur Vinski. Dakako, po Grguru Ninskom.

Vraćamo se, ovdje u vinogradu, na priču o Japanu. Kumovi su prvi koji su u Japan izvezli sadnice vinove loze. Pošip, plavac mali, crljenak

– Profesor Edi Maletić s Agronomskog fakulteta u Zagrebu išao je u dva navrata u Nagasaki, kako bi im pomogao pronaći terene gdje mogu raditi vinograde. Eksperimentalno smo našem prijatelju Ioshidi na otok poslali stotinu sadnica vinove loze. Trenutačno su ondje u karanteni, a ići će za godinu ili dvije na sadnju. No, klima je takva da će vjerojatno morati uzgajati vinovu lozu u stakleniku. Prva boca plavca malog iz Japana mogla bi biti za nekoliko godina. Čak su i kupili iste bačve kakve mi koristimo.

U vinogradu su došli i sami Japanci. Troje studenata već je odradilo praksu.

– Japanske studentice Mio i Natsuki i njihov kolega Kotaro bili su prvi studenti iz Japana koji su došli na Agronomiju. Radit će s hrvatskim plavcem. Studirali su u Zagrebu, a bili su u Kraljevskim vinogradima u kolovozu i rujnu. U vinariji su prošli sve, od punjena, etiketiranja, čepljenja boca... Brali su grožđe, pravili mošt. Učili smo ih o preradi pošipa i crljenka. Učili su o prezentaciji vina, bili s nama na sajmovima, u Drnišu, ali i u zagrebačkoj Esplanadi. Evo, sad nam stiže druga grupa studenata – kažu.

I čepovi su posebni. Jedini u Hrvatskoj koriste – kristalni čep koji proizvodi kultna tvornica kristala Bohemia iz Češke.

– Oni su, uz Murano, među najcjenjenijim proizvođačima kristala na svijetu. A zašto čep od kristala? Ima veću otpornost. Zove se “vinolok”, a patentirao ga je njemački liječnik iz vinarske obitelji koji je ustvrdio da “ako se mogu lijekovi zatvarati staklenim čepovima, zašto ne bi i vino?. I tu u vino ne može doći bakterija kako može ako je riječ o plutenom čepu. Vino je sačuvano onako kako je pakirano. Još se niti jedna boca nije pokvarila – kaže enologinja Radulić.

Koliko Japanci znaju o nama?

– Znaju za Šukera, sad za Luku Modrića. Za Cro Copa. I 2Cellos. Ali, i za Ivana Rakitića. On im sliči na njihova plavokosog lika iz crtića, Gokua. Riječ je o ratniku iz japanskih crtića i internetskih igrica “Zmajeva kugla”. Eto, i on je bio ovdje, sa suprugom, u Kraljevskim vinogradima. I njemu se pošip dopao... Radimo. Polako. Tek smo počeli.