Kriminalističko-povijesni roman s elementima fantastike “Bakrene sove” bio je najavljivan kao stota knjiga akademika i jednog od najčitanijih hrvatskih književnika Pavla Pavličića. No, i sam autor dvoji je li mu to stota ili sto i druga knjiga, a u međuvremenu je objavio i “Ropotarnicu” koja je, dakle ili sto i prva ili sto i treća akademikova knjiga.
Kako bilo, “Bakrene sove” još su jedan u nizu Pavličićevih romana čiji je glavni lik Zagreb ili, preciznije rečeno, impozantna secesijska zgrada bivše Nacionalne i sveučilišne biblioteke u koju je smješten Hrvatski državni arhiv. Iako Pavličić rođenjem nije Zagrepčanin, Zagreb mu je velika i nepresušna inspiracija. Dokazuje to i ovaj najnoviji roman u kojem se propituje uloga izmaštane udruge Vila Velebita u hrvatskom, ali i globalnom društvu, i to s pomoću starih rukopisa i matematičkih formula te tajnovitih šifri koje žele dokučiti (ili prikriti) mogućnost predviđanja budućnosti. Kroz roman nas kronološki vodi sredovječni neimenovani udovac, povjesničar umjetnosti, profesor povijesti arhitekture, ljubitelj lijepih žena (a donekle i oprezno-kontrolirani erotoman) i autor monografije o monumentalnoj zgradi Rudolfa Lubynskog kojeg prijatelj restaurator Mijo poziva u arhitektonsku ljepoticu jer je tamo otkrio nepoznatu podrumsku prostoriju...
Pripovjedaču i Miji na avanturi otkrivanja tajnih spisa, tajnih dokumenata i tajnih prostora pridružuju se atraktivna arhivistica Franka, ravnatelj biblioteke Čolak i njegova zamjenica Vesna, no moraju se čuvati opasnog i sveprisutnog tehničkog direktora biblioteke Pavića koji budno prati njihove aktivnosti. Moglo bi se reći da su Pavličićeve “Bakrene sove” svojevrsna kombinacija Umberta Eca i Dana Browna u njihovu pristupu prošlosti, teologiji, umjetnosti, drevnim tajnama i velikim povijesnim osobnostima kakve su u Pavličićevom slučaju Ruđer Bošković i Vlaho Bukovac. Ili Rudolf Lubynski. Jer svi su oni zapleteni u Vilu Velebita baš kao i u vječnu borbu između dobra i zla, Boga i Nečastivog, reda i kaosa.
Boškovićeva stara formula o matematičkom izračunavanju principa kauzalnosti koja bi mogla promijeniti svjetsku povijest u Pavličićevom slučaju preživljava stoljeća, da bi se našla u posjedu slikara Vlaha Bukovca zahvaljujući njegovim dubrovačkim korijenima. Bukovac je pokušava skriti za vrijeme djelovanja u Zagrebu koji je u to vrijeme provincijski, ali nikako ne i provincijalni grad austrougarskog imperija, utemeljivši udrugu koja ponosno nosi ime mitske hrvatske planine Velebit, no i on mora ustuknuti pred ljudima koji se pod svaku cijenu žele dokopati Boškovićeva uvjetno rečeno izuma, pa bježi u Prag.
No, Boškovićevi spisi svako malo izrone iz tame i tišine, a u ono socijalističko vrijeme čak i završe u tjednom tisku (u informiranom i serioznom Startu) da bi njihov tadašnji propagator, informatički stručnjak, a zapravo pijetao koji je prerano zakukurijekao, nađen ubijen u Botaničkom vrtu, dakle preko puta zgrade Rudolfa Lubynskog, o čemu je izvijestila i neumorna Crna kronika Večernjeg lista.
Pavličić nam na kraju “Bakrenih sova” ne daje odrješenje grijeha ni odgonetku zagonetke koju je sam smislio. No, njegov krimić u kojem, čini se, nema svježih mrtvaca (ili još za njih nismo saznali), ali ima osobnih prijevara i međunarodnih zavjera, završava u ljubavnom, intimističkom tonu. Jer naš se zaljubljeni pripovjedač potpuno približi lijepoj i pametnoj mudrici Franki koja kuha odlična (i zdrava) bosanska jela s bamijom tražeći i utjehu i spas u ljubavi.
A Boškovićevu razornu formulu za koju ni sam Bošković, inače isusovac, nije bio siguran od koga mu je podmetnuta (možda tu ipak ima i vražje rabote) pisac ostavlja na sigurnom mjestu, u veličanstvenoj zgradi Hrvatskog državnog arhiva u kojoj svatko svakoga prati i prisluškuje i koja je, uostalom, bila i okosnica Papićeva odličnog i višeznačnog filma “Izbavitelj”. Na žalost, danas Papića više nema, a bio bi upravo idealan za filmsku verziju Pavličićevih “Bakrenih sova”, romana purgerske atmosfere kao stvorenog za veliko filmsko platno.