Krizno upravljanje aspirirajućom obnovom Zagreba

Tjedan dana nakon potresa koji je, nakon punih 140 godina prodrmao ukupnu urbanu strukturu našeg Grada, razumno je zaključiti da su štete takve da će Zagreb kakav poznajemo otići u povijest.

Iako će to ostaviti brojne osobne i kolektivne traume u svakom od nas, bitno je razložno vući poteze koji su pred nama jer se potres dogodio u doba pandemije koronavirusa koja će temeljito prodrmati svjetski ekonomski poredak i smanjiti prilike za društveni i ekonomski razvoj u vremenu koje je pred nama. 

U tim je uvjetima, u Zagrebu, potrebno biti razuman a najbolji način da se to postigne je da se dobro analiziraju vedute koje su preživjele drmanje koje je raštimalo Zagreb. Dakle, danas, nekoliko dana nakon što je postpotresno podrhtavanje jenjalo Zagrepčanima je jasno sljedeće: nemamo toranj na Katedrali, tri četvrtine Donjeg grada i prigradskih naselja je opasno za život ali zato Bandićeve fontane rade nesmetano, uključivo i prikačeni „light show“. 

Kad se ti navedeni katedralski, donojgradski i fontanski toponimi spoje u jedinstven kadar, sto je moguce, stane li se na odgovarajuce mjesto na mostu Slobode, sagleda se ukupnost bijede politike kojom se 20 godina upravlja Zagrebom a koja se riječnikom moje bake svodi na uzrečicu: izvana huj, iznutra fuj. S obzirom da zbog corone sad više neće biti prilike za „huj“ politiku jer neće biti novaca na bacanje, pitanje je kako riješiti „fuj“ problem u uvjetima oskudice? Odgovor je samo jedan a taj se zove: krizno upravljanje.

Što podrazumijeva krizno upravljanje u Zagrebu?

„Fuj“ a ne „huj“ efekt razvojne strategije je jako opasno stanje i vodi u propast. Stoga, oni koji  žele spas od propasti moraju napraviti: reviziju strategije. U slučaju Zagreba revizija strategije znači promjenu prakse političkog oslanjanja na dvodesetljetnu „gubernatorsku“ figuru Milana Bandića. S obzirom da je „lex-gubernator-šerif ” Bandić trenutno u koaliciji s HDZ-om koji vlada državom, bitno je reviziju strategije izmaknuti iz ruku dnevne politike i njeno definiranje prepustiti objekivnosti i struci, tj. profesorima tipa: Smerdel, Palić i Barić te na koncu, konca Šeparović, no to je u biti tehničko pitanje.

Kad ovakav ili sličan visokoinformirani tim, predloži ustavni format, važno je, u tom  formatu, Bandiću ograničiti jurisdikciju, na način da “ograničenje” potpišu Predsjednik i Premijer, jer ovo nije polarizirajuće političko, nego egzistencijalno pitanje koje obično zovemo pitanjem života ili smrti. Nakon toga, treba definirati novi pristup upravljanju gradom a taj se zove: aspirirajuća obnova u uvjetima krize i pandemije.

Aspirirajuća obnova u Zagrebu ukratko znači: održiva arhitektura, strogi urbanizam, osjetljivost na klimatske promjene, sposobnost za digitalnu transformaciju i 4.0 industriju i održiva mobilnost, sve to uz zaštitu povijesnog identiteta grada. Novim pristupom moraju upravljati ljudi koji su dosad u Zagrebu pokazali aspiracije i znanje u svim navedenim temama te se uz to eksperti u području urbanizma te koji kvalifikacijama, zrelošću i osobnim integritetom mogu jamčiti dobronamjernost, nepristranost i etičnost. Kako ne bi bilo nikakve zabune to moraju biti profesori Sveučilišta u Zagrebu u trajnim zvanjima a takvih u Zagrebu ima najmanje dvoje: prof. dr. Tihomir Jukić i prof. dr. Bojan Baletić. Dakle, može se birati, pitanje je samo hoće li se? 

Nadalje, krizno upravljanje zahtijeva i remont postojećih operacija a to je, u slučaju Zagreba, remont svih gradskih zavoda i prostorno planskih institucija sa funkcionalnim spajanjem u jednistveni kreativni organizam u prikladnoj ustanovi Sveučilišta u Zagrebu. Taj novi organizam treba nazvati Zavod za obnovu Zagreba, po uzoru na poznati dubrovački Zavod za obnovu, a na njegovo čelo valja postaviti arhitekta ili građevinara iz privatnog sektora koji može dokumentirati da je u tijeku svoje karijere u Zagrebu sa svojim građevinskim timom napravio najmanje 500 adaptacija i gradnji koje su bile uspješne i u skladu sa zakonom.

To, dakle, ne može biti netko tko je rekao da je genijalno izgraditi Hoto centar i dovesti promet u povijesnu jezgru Zagreba u doba evidentnih klimatskih promjena nego to mora biti netko od arhitekata i građevinara koji je napravio 500 poslova a da nije bio slizan s Bandićem i Horvatinčićem.

Sljedeći potez koji valja napraviti je spojiti Zavod za obnovu Zagreba s nekim japanskim sličnim zavodom posebnim sporazumom jer se Japan stalno drma. Oni su stručnjaci, dajmo im priliku kao što je nekad Skoplje dalo priliku Kenzu Tangeu.

Napokon, konačni ali i ključni moment kriznog upravljanja je ograničiti se na jezgru problema u svakom pojedinom dijelu grada. Sasvim je izvjesno da su u povijesnoj jezgri ključni dimnjaci, kupole i zabati, u širem centru kuće građene prije 1930. godinie a u ostalim dijelovima grada i prigradskim naseljima samostojeće kuće. Na širem području grada ključani je i problem mobilnost. No, ovu vrstu rasprave već moraju preuzeti stručnjaci.

Vrijeme je novac

Situacija u kojoj se nalazimo ne dopušta duge razgovore i pregovore. Ovo je kriza bez presedana. Ovu krizu mogu riješiti samo posvećeni, dobronamjerni i sposobni ljudi. To nisu oni koji sad upravljaju ovim gradom, momentalno dužnim milijardu kuna. Zagreb poslije potresa moraju voditi stručnjaci koji znaju raditi a ne turbo folk karizmatici koji nesuvislo delaju.

Oni su jednostavno preskupi a mi si sad to više ne možemo priuštiti. Sad više nego ikad treba u Zagrebu gospodariti vremenom, jer vrijeme je novac. Upravu grada treba vratiti nasljednicima Milana Lenucija a turbo folk karizmatici neka odu na zaslužen odmor na klupice uz fontane. 

Dr. Saša Poljanec-Borić
Znanstvena savjetnica Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar i Potpredsjednica Znanstvenog vijeća za turizam i prostor HAZU