Krstičevićeva je ‘ostavka’ najava njegove kandidature za predsjednika države?

Subota 22. srpnja

Kandidat ranga Prgometa na zagrebačkim izborima

Ovaj tjedan poslije nesporazuma oko požara razvlačile su se po medijima navodne dvojbe u vrhu HDZ-a o tome hoće li ta stranka poduprijeti Kolindu Grabar-Kitarović na idućim predsjedničkim izborima. Već mjesecima i sam imam neke informacije, i ne mislim da bi to za Kolindu bio gubitak, možda prije dobitak.

Ona je i na prošlim izborima pobijedila više kao osoba nego kao stranački kandidat, pa ipak ne služi na čast HDZ-u odmicanje od predsjednice, za koju se već priprema zamjena. Isprva je to bio predsjednik Hrvatske gospodarske komore Luka Burilović, od kojeg se odustalo, a sada je, vjerovali ili ne, Damir Krstičević, koji je svojom “ostavkom” navodno najavio kandidaturu za Pantovčak.

Ako je to istina, onda to ne priliči visokom časniku pobjedničke vojske, to prije što se pretpostavlja da bi Plenković rado na Pantovčaku imao nekoga tko od njega neće biti popularniji, u svijetu ugledniji, tko će ga slušati i neće sudjelovati u inicijativama poput “tri mora” ili u sličnim brigama za hrvatske državne interese. I tko mu neće “krasti” javnu promociju suverenim susretima s Trumpom i svjetskom državničkom elitom. Ali tko zna, možda iza ambicija Krstičevića i njegovih “zavjerenika” Plenković i ne stoji, a ministar bi mogao proći kao Prgomet na zagrebačkim izborima.

Nedjelja 23. srpnja

Nadam se da će pritisci protiv Darwina uspjeti

Čitam naslov “U Hrvatskoj samo 57% ljudi vjeruje u teoriju evolucije”. Da nije riječ o ljevičarskom listu, čudio bih se riječi “samo”, jer mislim da u evoluciju ne vjeruje, ili barem Darwinu ne bi trebalo vjerovati, 70 posto Hrvata.

I zato što je ta teorija suprotna našim najdubljim religioznim uvjerenjima i zato što nema ni jednog dokaza o prelasku vrste u vrstu, a to je u temelju njezina učenja, što je poslužila najvećim zlikovcima u 20. stoljeću da uime “jačih” i “viših” rasa poubijaju desetke milijuna ljudi, što je sam Darwin bio rasist koji je smatrao da crnci i druge “niže rase” ne zaslužuju opstanak te što je zahtijevao da se ukinu bolnice koje omogućuju preživljavanje slabima, itd.

Zbog mitskog naslijeđa te zato što je dugo bila zaštićena i nedodirljiva kao najveća svetinja, kao Hitler u nacističkoj Njemačkoj, Staljin u SSSR-u, Tito u Jugoslaviji..., i što se u obrazovanju bila ukorijenila kao korov, i danas se mnogi boje u nju posumnjati. Pa ako bivši voditelj reforme školstva Boris Jokić kaže kako sada nema opasnosti da se evolucija u Hrvatskoj izbaci iz škola, ali “tijekom rada na kurikularnoj reformi postojali su pritisci od određenih krugova da se upravo to učini”, treba mu reći da će “pritisaka” biti još, nadamo se – uspješnih.

Ponedjeljak 24. srpnja

Po Dončićevu receptu na Bleiburgu se ubijalo

Čekao sam nekoliko dana da vidim kako će lijevi mediji reagirati na rasističku, likvidatorsku, blajburšku izjavu Siniše Hajdaša Dončića o Zlatku Hasanbegoviću kao poturici (?) gorem od Turaka, ali ne samo da nije bilo kritičkih osvrta nego su svi crveni i crvenkasti listovi i portali koji su prenijeli Dončićev istup na televiziji N1 prenijeli kao normalno, dakle, prihvatljivo stajalište. Što zapravo najbolje opravdava Hasanbegovićevo nastojanje da iz naziva najljepšeg zagrebačkog trga ukloni Titovo ime.

Jer diktator je svoju ubilačku praksu koju je Dončić izrazio kao metaforu također smatrao normalnom. Titova vojska je na Bleiburgu i na križnim putovima ubijala po Dončićevu receptu. Kao što je za njega Hasanbegović kao poturica protivnik kojeg treba ukloniti samo zato što je poturica, tako su i za Titovu vojsku Hrvati kao ratni i politički protivnici bili meta za odstrel samo zato što su im bili protivnici.

Riječ “rasist” blaga je za ono što je Dončić rekao jer posrijedi je politička egzekucija kakva je u bezbroj slučajeva u komunizmu značila i pogubljenje. Bit će da je posrijedi očajnička nesnošljivost zbog gubitka vlasti i zbog strepnje da bi SDP koji je u rasulu mogao bez nje biti još dvadeset godina. Dugo.

Utorak 25. srpnja

Naše vlasti prazne zemlju uspješnije od agresora

Na početku devedesetih godina nitko nas nije želio kao državu, a Milošević je zapravo trebao obaviti posao za “međunarodnu zajednicu” koja je pošto-poto htjela sačuvati Jugoslaviju. Budući da događaji nisu tekli kako su europski i svjetski moćnici htjeli, možda je netko razmišljao i planirao ovako: dobro, kad ste toliko zagrizli, imat ćete državu, ali ćemo vam je gospodarski, financijski i demografski uništiti.

I kao da su se po tom scenariju poslije Tuđmanove smrti sve do danas smjenjivale hrvatske vlasti, od kojih je svaka izvršila svoj zadatak – “detuđmanizacijom”, prodajom banaka i velikih, strateških državnih tvrtki, pogodovanjem uvozu svega i svačega koji je uništavao hrvatsku proizvodnju, enormnim zaduživanjem u inozemstvu, odricanjem od golemih bogatstava, kakva bi, na primjer, donijelo proglašenje gospodarskog pojasa, nebrigom za natalitet i zaustavljanje iseljavanja iz Hrvatske itd.

Dosadašnjih se godina računalo da 10.000 stanovnika gubimo na razlici između broja rođenih i umrlih, a sada je ta razlika katastrofalno povećana – lani je bilo čak 14.000 više umrlih nego rođenih. Dakle, ono što u devedesetima nisu uspjeli Milošević i svemoćna “međunarodna zajednica”, činimo sami. Uspješnije od agresora.

Srijeda 26. srpnja

Prisega napokon izvučena iz sotonskog zagrljaja

Kad je dr. Franjo Tuđman na prvoj predsjedničkoj prisezi na kraju dodao riječi “Tako mi Bog pomogao”, bila je to višeznačna poruka. Poruka da smo izišli iz komunizma, da se Hrvatska i na državničkoj razini vraća svojim vjerama, pogotovo kršćanstvu, da je prošlo vrijeme u kojem su se kriomice krstila djeca i vjenčavalo u Crkvi, kad je religioznost, pogotovo javna, bila prepreka u zapošljavanju, zatim poruka da se vjeri vratio i sam predsjednik, kojeg će slijediti i mnogi bivši komunisti...

Pa ipak, bilo je onih kojima su te poruke, koje je zacijelo s radošću primilo 90 posto hrvatskog vjerničkog pučanstva, smetale trojici građana koji su podnijeli zahtjeve Ustavnom sudu da riječi “Tako mi Bog pomogao” proglasi neustavnim, diskriminatorskim, jer dovode u pitanje sekularni karakter države. Mudracima na Ustavnom sudu trebalo je cijelih deset godina da te zahtjeve odbiju, što pokazuje kako se slobodna, suvremena, europska, kršćanska, vjerska Hrvatska još uvijek izvlači iz komunizma. Iz udbaškog mentaliteta u kojemu je neprijateljstvo prema vjeri bilo najdublje ukorijenjeno, uz prisegu “Tako mi Sotona pomogao”.

Četvrtak 27. srpnja

Političari i dalje huškaju da se nekoga zatvara

Jedna novčana muljaža bila je povod ministrici gospodarstva Martini Dalić da kaže kako je to “u stvari samo jedan od primjera koji pokazuju nezdrave, rekla bih neprimjerene i ponekad stvarno nejasne poslovne prakse koje je u svom financiranju primjenjivao Agrokor u vrijeme uprave Ivice Todorića i koje su dovele do stečaja Agrokora. Očekujem od institucija, Hanfe, DORH-a i ostalih da razjasne jesu li te prakse bile zakonite.”

Prvo, još prije izbijanja afere ministrica je trebala znati što se događa u Agrokoru, pa zašto tada, ako je bilo nezakonitosti, nije nešto učinila kad već želi diktirati pravosuđu, i drugo, sad naređuje istragu, poslije koje bi moglo biti suđenje, pa presuda, pa ukidanje presude itd.

Još jedan razlog da se upitamo bi li bilo suđenja Glavašu da nije bilo Sanadera, Sanaderu da nije bilo Jadranke Kosor, Bandiću da nije bilo Milanovića, itd? Manje-više svi najpoznatiji sudski slučajevi nisu bili bez upletanja politike, a ispadali su kilavi. Država je sada jako angažirana oko Agrokora, no da je bila principijelna i na distanciji i da je nadzirala njegovo poslovanje, ovakva slučaja i ne bi bilo. Raspon od pasivnosti kad je trebala biti aktivna do aktivnosti u obliku Dalićkina pritiska na istražna tijela, što joj nije posao, pokazuje kako ni jučer ni danas država ne zna biti država. A ministricu bi trebalo biti sram što represivce huška na Todorića.

Petak 28. srpnja

Kujundžić narod spašava pretjecanjem s rotirkama

Sjećate li se kako je Milan Kujundžić svojedobno razglašavao svoje misionarstvo te je na primjedbu jedne novinarke da je vrstan liječnik pa što će mu onda politika otprilike odgovorio – da, ali ja kao liječnik spašavam pojedince, a sada mi je zadaća spašavati hrvatski narod. I kad se nakon nekoliko izbornih poraza činilo da ga više u politici neće biti, da ćemo izgubiti čudotvorca, u HDZ ga vraća Andrej Plenković i postavlja za ministra zdravstva pa se, premda s mnogo manje vlasti i ovlasti nego što je želio, vraća svojoj misiji.

Istina, zasad hrvatsku naciju spašava samo simboličnim pothvatima pa je tako s rotirkama na službenom autu preko pune crte pretjecao i hrvatski narod i strance koji su se od podivljalog ministra i njegova vozača panično uklanjali prema rubu ceste, na izlazu s autoceste kraj Šibenika.

O tome piše i govori za jedan portal hrvatska turistica iz Offenbacha, inženjerka strojarstva Majda Z., koja kaže kako je imala sreću te je “nije ‘zakucao’ na zaštitnu ogradu”. Tako to radi negdašnja sirotinja, kojom se Kujundžić znao podičiti, kad u politici dođe u priliku da se osvećuje svojoj bijedi, a žrtva je redovito hrvatski narod.