Radikalizacija koju odnedavno u javnom prostoru koriste neke građanske udruge s katoličkim backgroundom zabrinula je Crkvu. Kako crkveni vrh i misleći dio klera tako i vjernike, osobito one predane, tzv. praktične.
Naime, korištenje „katoličkog“ u predznaku okršaja i borbe s nekima uvijek cijelu Crkvu (dakle i vodstvo i vjerni puk) stavlja u nezgodnu poziciju jer se u javnosti stječe dojam da se govori uime cijele Crkve. A to, naravno, nije tako.
Nijedna udruga, koliko joj god namjere bile dobronamjerne, plemenite i društveno angažirane, bez službenog crkvenog odobrenja nema što u svojim akcijama koristiti naziv „katolički“. Copyright za to ima isključivo crkvena vlast. I to se uglavnom u praksi odnosi na odobrenja pri davanju naziva udrugama ili organizacijama, a u neformalnom dijelu u akcijama koje pojedine grupe poduzimaju u javnosti u ime vjere, tj. Crkve.
Crkva je oprezna. Crkva nije militantna organizacija. Katolička crkva univerzalna je po tome što naviješta Radosnu vijest svima i sve prima u svoju kuću, što je osobito naglašeno u pontifikatu sadašnjeg pape. Grešnici su Isusu i Crkvi najdraži gosti! Nekad u liku carinika i bludnica, a danas u liku gejeva, širitelja kulture smrti (pobačaj, eutanazija), razvedenih…
Crkva nikad ne osuđuje čovjeka, nego grijeh. Bog čovjeku prašta, a Crkva ga poziva da se vrati kući. Zato bitke u javnosti koje se tobože vode uime Crkve i kršćanske vjere danas zabrinjavaju Crkvu na svim njezinim razinama. Svima je znano npr. da je Crkva protiv pobačaja, za život, protiv eutanazije, za obitelj, tradicionalne vrijednosti i da će se za to boriti dok je svijeta.
Crkva tu traži apsolutnu lojalnost svojih članova i njihovu društvenu angažiranost pomoću društvenih akcija, ali još više vlastitim pojedinačnim životima vjernika, koji norme ljubavi i milosrđa ne mogu svijetu nametnuti šamarima i sudskim tužbama, nego upravo samom ljubavlju i milosrđem, o čemu toliko govori upravo papa Franjo.
Crkva nije Bič Božji današnjeg svijeta, nego njegova savjest. Crkva je molitva, a ne kletva. Poput krunice, za koju se kaže da se njome mogu zaustaviti ratovi, ali molitvom, a ne lupanjem krunicom po nečijoj glavi. Što je, čini se, danas nekome u hrvatskom društvu jako zabavno, ali i neodgovorno, jer gura cijelu Crkvu i katolike (koji nisu ovce koje sve moraju blejati isto) u neobranjivi prostor. Koji se tada, dakako, pitaju za čije se to interese radi i čiji džep čini.
Opet ovaj veseljak sa aktualim temama za aktualni sat...tekst je zamjena za Donat mg.