DANAS IZVOZE U 80 ZEMALJA SVIJETA

Krvava povijest zadarskog likera: OZNA je ubila dvojicu braće, otela tvornicu i stavila ime - Maraska

Foto: Privatna arhiva
Foto: Privatna arhiva
Foto: Privatna arhiva
Foto: Privatna arhiva
Foto: Privatna arhiva
07.03.2021.
u 17:35
Najbolji Maraskino na svijetu počeo se prije 200 godina proizvoditi u Zadru
Pogledaj originalni članak

U vrijeme kada su partizani krajem listopada 1944. ušli u Zadar, industrija likera Luxardo koja je proizvodila čuveni maraskino, bilježila je već 123. godinu kontinuiranog postojanja. Zadar je do tog trenutka bio u sastavu Kraljevine Italije. Za taj je grad brend Luxardo bio ono što je Fiat značio za Torino – svjetski prepoznatljiv gospodarski simbol koji je znatno nadišao lokalne okvire. Liker maraskino, doduše, spravljao se u samostanima još od srednjeg vijeka pod nazivom Rosolio Maraschino, ali je njegovu sustavnu, komercijalnu proizvodnju pokrenuo 1821. tadašnji konzul Kraljevine Sardinije u Zadru Girolamo Luxardo, zajedno sa svojom suprugom Marijom Canevari.

Već u 19. stoljeću maraskino obitelji Luxardo pio se po europskim metropolama. Spominje ga francuski pisac Honoré de Balzac u svome romanu Un début dans la vie iz 1842., opisujući razgovor Schinnera i Georgesa o Zadru i Dalmaciji, gdje jedan drugome kaže: „To je bilo u onom gradu gdje se proizvodi Maraschino. Bio sam tamo“. O izdašnom izvozu tog zadarskog brenda u svijet svjedoči i pronalaženje velike pošiljke Luxardovih likera u zalihama slavnog “Titanica” koji je potonuo 1912. Priča o Luxardovima mogla bi biti fantastičan predložak za vrhunski roman ili film. Jedan od brojnih bizarnih detalja te priče, na primjer, kaže kako je popularni Luxardov liker Sangue Morlacco (Vlaška krv) tim imenom navodno „krstio“ osobno Gabriele D’Annunzio, talijanski pjesnik, političar, predvodnik marša na Rijeku i, po mišljenju mnogih, jedan od duhovnih inspiratora Benita Mussolinija.

Nisu preživjeli Tita

Obiteljska poslovna tradicija koju je započeo stari Girolamo Luxardo, predšasnik današnje obitelji, neometano se razvijala kroz cijelo austrougarsko i talijansko razdoblje prošlosti Zadra, a 1944. naprasno je bila prekinuta ulaskom partizana u grad i likvidacijama „narodnih neprijatelja“ koje su se u režiji zloglasne Ozne odvijale po vojno-političkom nalogu nove vlasti. Luxardovi su u te 123 godine preživjeli cara Franju Josipa Prvog, pa Benita Mussolinija, ali ne i Josipa Broza Tita.

Od trojice braće koja su kraj Drugog svjetskog rata dočekala na čelu industrije Luxardo, kao pripadnici četvrte generacije te stare građanske obitelji, dvojicu su ubrzo nakon rata brutalno likvidirali partizani, a ostao je na životu jedan brat, i to sasvim slučajno jer u tom trenutku nije bio u Zadru. Tijela dvojice ubijene braće Luxardo, Pietra i Nicolòa, kao i tijelo supruge potonjeg, nikada nisu pronađena. Treći brat, Giorgio Luxardo, bio je u tom trenutku u Italiji, a čuvši za sudbinu svoje braće i obiteljske tvornice koju je nova vlast konfiscirala preimenujući je uskoro u Tvornicu likera Maraska, više se nikada nije vratio u svoj rodni Zadar. Nije ni smio jer ga je “u ime naroda” Okružni narodni sud u Zadru 22. studenoga 1945. osudio na desetogodišnju zatvorsku kaznu i gubitak svih političkih i građanskih prava, a njegova brata Nicolòa istom presudom na kaznu smrti vješanjem.

Iz pepela, od nule, Giorgio Luxardo je u Italiji ponovo pokrenuo posao koji je najbolje znao raditi, onaj kojim se njegova obitelj bavila u Zadru više od jednog stoljeća. Jedan od ključnih uvjeta uspješnog nastavka tradicije kvalitetnog maraskina bile su, dakako, ljubomorno čuvane tajne recepture po kojima je tvrtka Luxardo spravljala svoje likere. A u metežu ratnih i poratnih događaja, kada su svi preživjeli članovi obitelji već bili na sigurnom talijanskom tlu, svi su ti recepti ostali u Zadru i nitko nije znao što se s njima dogodilo.

Tada se javlja jedna od ključnih figura industrije Luxardo u razdoblju njezina prijelaza sa zadarske u talijansku fazu povijesti. Zove se Carlo Bianchi, čovjek koji je sve do kraja rata bio šef proizvodnje u zadarskoj tvornici. Pietro Luxardo mu je krajem 1944., prije nego što su ga ubili, povjerio sve te recepte na čuvanje i zamolio ga da ih, ako ikada bude mogao, pošalje njegovu bratu Giorgiu u Italiju. Bianchi se 1948. kao optant uspio dokopati Italije zajedno sa svojom suprugom i kćeri, nakon što mu je odobren zahtjev kojim je optirao za talijansko državljanstvo. Bilo mu je dopušteno da sa sobom ponese samo kofer i jedan komad manjeg namještaja. U tom komadu namještaja izradio je jedan tajni pretinac u koji je sakrio sve Luxardove recepte i tako ih prokrijumčario u Italiju.

– Odmah je došao u Padovu kod nas i dostavio ih mojem ocu – ispričao je za Večernji list Franco Luxardo, danas 85-godišnjak, čiji je otac Giorgio, jedini od troje braće Luxardo, preživio kraj rata i partizanske odmazde u Zadru.

Foto: Privatna arhiva

– Tih dana 1948. naša je obitelj znala za zlu sudbinu Nicolòa i Biance, ali o Pietru nismo imali informacije nadajući se da je možda živ u nekom koncentracijskom logoru u Bosni ili negdje drugdje. Možete zamisliti koje su emocije zavladale taj dan u našoj kući kada nam se ukazao Carlo Bianchi, obiteljski prijatelj i jedna od posljednjih osoba koja je vidjela živog Pietra – sjeća se Franco, pripadnik pete generacije Luxardovih, posljednje koja je rođena u Zadru.

– Gospodin Bianchi bio je izuzetno odana i poštena osoba. Mogao je te recepte prodati i dobiti za njih milijune lira, a on ih je dostavio mojem ocu. Moj otac ga je, naravno, odmah zaposlio i postavio na isti položaj šefa tvornice u Italiji gdje je radio sve do svoje smrti 1956., a Bianchijeva je supruga nakon toga do kraja života primala mirovinu od tvrtke Luxardo – otkrio nam je Franco.

Premostivši dramatičnu povijesnu sudbinu koju su Luxardovima priredile nove komunističke vlasti, Francov otac Giorgio otvorio je put daljnjeg razvoja tvrtke koja, eto, ove godine slavi 200. obljetnicu svoje bogate tradicije. Luxardovi, dakle, jednu te istu stvar, uz neka poboljšanja, proizvode puna dva stoljeća, prema receptu Girolama Luxarda, svog predšasnika s početka 19. stoljeća. Svoje proizvode, među kojima poglavito Maraschino i Sambucu, Luxardo izvozi danas u više od 80 zemalja, najviše u SAD, Kanadu, Veliku Britaniju i Nizozemsku, izjavio je za jedan portal Matteo Luxardo, pripadnik šeste generacije obitelji.

Foto: Privatna arhiva

Brend na poštanskoj marki

Kada je konzul Kraljevine Sardinije u Zadru Girolamo Luxardo davne 1821. pokrenuo proizvodnju čuvenog maraskina, nije mogao ni u najluđim snovima slutiti da će njegov brend završiti na prigodnoj poštanskoj marki koju će uskoro, tijekom ožujka, pustiti u optjecaj Talijanska pošta, upravo u čast 200. godišnjice tog svjetski poznatog likera koji mogu naručiti i gosti američkoga predsjednika s obzirom na to da je na službenoj listi pića Bijele kuće. Maraschino Luxardo kao i cijela istoimena industrija likera, danas je jedan od najuspješnijih brendova talijanske ekonomije. Po ovoj obitelji dobile su nazive i dvije ulice (Via Luxardo), jedna u Padovi, druga u Rimu.

U posljednjih mjesec-dva, o 200. godišnjici tog „zadarskog ponosa“ talijanske ekonomije, pisali su gotovo svi značajniji tamošnji mediji uključujući i one prestižne poput Corriere della Sera, a istoj su temi posvećeni i brojni TV prilozi. Vrhunac velike obljetnice obilježit će skoro otvaranje Muzeja Luxardo na čiju će svečanost službene inauguracije doći brojne poznate osobe talijanske ekonomije i politike. Bit će to muzej povijesti jedne značajne talijanske obitelji i njezine poslovne povijesti, ali ujedno i muzej koji će svakako, između ostalog, dočarati i jednu od najtragičnijih stranica prošlosti grada u kojemu je rođen slavni maraskino.

Sjećanje na sudbinu dvojice predratnih suvlasnika tvornice u Zadru, braće Pietra i Nicolòa Luxarda, čuvala se desetljećima isključivo u obiteljskom narativu njihovih nasljednika i ponekoj memoarskoj publikaciji koja je u Italiji izišla na tu temu. To poglavlje zadarske prošlosti obilježeno partizanskim zločinima, dakako, nije bilo obuhvaćeno oficijelnom jugoslavenskom historiografijom. Tek 2011. godine, zahvaljujući prikupljanju arhivskih dokumenata koje su priredili i objavili Blanka Matković i Ivan Pažanin, šira zadarska javnost mogla je saznati tko je i kako naredio ubijanje stotina civila u režiji partizanskih vlasti.

Među objavljenim dokumentima koji svjedoče o zločinima Ozne i Udbe u Dalmaciji u razdoblju od 1943. do 1948., ovo dvoje autora donose i „Spisak lica likvidiranih kratkim postupkom“ na području kotara Zadar, a o čemu službenu informaciju u travnju 1948. „Opunomoćstvo Udbe za grad Zadar“ dostavlja u Split „Odjeljenju Udbe za Dalmaciju“. Na tom „spisku“ su imena 103 likvidirane osobe među kojima i braća Pietro i Nicolò Luxardo za koje se navodi: „Likvidirani od Ozne 6. 12. 1944.“ I tako u svom dokumentu zadarska Ozna u tajnoj korespondenciji s nadređenima priznaje da je Nicolò Luxardo likvidiran 6. prosinca 1944., a Okružni narodni sud ga, kao što smo vidjeli, tek 22. studenoga 1945., znajući da je mrtav već gotovo godinu dana, osuđuje na smrt vješanjem.

Supruga pak ubijenog Pietra Luxarda, gospođa Lilly, nakon bijega u Italiju, zatražila je čak od tadašnjeg predsjednika vlade Alcidea de Gasperija pomoć u rasvjetljavanju sudbine svoga muža. Premijer joj je odgovorio tvrdeći da čini sve što može, ali ju je i uputio da se obrati Međunarodnom Crvenom križu. Kada je delegacija Međunarodnog Crvenog križa zatražila od jugoslavenskih vlasti odgovor o sudbini Pietra Luxarda, iz Okružnog narodnog odbora Zadar stigao joj je kratak odgovor, datiran 13. studenoga 1945. U njemu je pisalo samo ovo: „Na Vaš dopis od 8. 10. 1945. možemo Vas obavijestiti sljedeće. Gospodin Luxardo Pietro od strane vojnog suda VIII Korpusa osuđen je na smrt streljanjem. Pozdravljamo Vas. Smrt fašizmu-Sloboda narodu”. Takav su dopis potpisali predsjednik Narodnog odbora Zadar Ante Živanić i tajnik Mirko Bašić.

Bijeg iz Zadra

Franco Luxardo, današnji suvlasnik industrije likera koja djeluje u Torregli kraj Padove, rođen 1936. u Zadru gdje je živio kao dječak, pojasnio nam je i posljednju enigmu iz ove zadarske „štorije“. Naime, ako su Pietra, Nicolòa i Nicolòvu suprugu Biancu partizani tako brzo i odlučno likvidirali, kako su se ostali članovi obitelji spasili iz Zadra? Kako to da je on, Franco Luxardo, danas uopće živ?

– Kao što znate, na samom kraju rata tvrtkom su rukovodila trojica braće – Nicolo, Pietro i Giorgio, ovaj posljednji je moj otac. Postojao je i četvrti brat, Demetrio, ali on je zbog bolesti preminuo još 1940., ostavivši za sobom suprugu Virginiju i troje djece, dakle nije doživio te strahote neposrednog poraća – započeo je priču Franco.

– Što se tiče moje uže obitelji u to doba, tj. moje majke Ade i mog brata Paola, mi smo se spasili zahvaljujući tome što sam se ja kao dijete razbolio pa smo se u ljeto 1943. iz Zadra privremeno odselili u provinciju Belluno gdje sam se liječio. Tamo nas je zatekla kapitulacija Italije 8. rujna 1943., i nismo se više mogli vratiti u Zadar te smo se sklonili u Fiumicellu, blizu Aquileje. Tamo nam se nekoliko dana kasnije pridružio moj otac Giorgio koji je bio na vojnoj službi u Bologni. Kontakte sa svojim bratom, tj, mojim stricem Pietrom u Zadru, otac je održavao poštom – pojasnio nam je živahni 85-godišnjak i nastavio s opisom sudbine ostalih članova obitelji Luxardo.

Foto: Privatna arhiva
U angloameričkim bombardiranjima Zadra nakon kapitulacije Italije, tijekom 1943. i 1944., razoren je veliki dio destilerije i pogona tvornice Luxardo

– Nakon teških angloameričkih bombardiranja Zadra u studenome 1943. kada je pogođena i naša kuća, ostali iz obitelji, Pietrova supruga Lilly s dvoje djece, Demetriova udovica Virginia s njih troje, Giorgiova sestra, tj. moja teta Delfina i jedna naša stara teta, a s njima i moj stric Nicolò sa suprugom Biancom te stric Pietro – bježali su iz razorenoga grada najprije u Bokanjac, a potom u Petrčane. Živjeli su tako u bijegu, u improviziranim skloništima, gdje nam je na Božić 1943. umrla stara teta.

Krajem siječnja 1944. Zadar je praktički već razoren, a u Petrčanima patroliraju partizani. U tim okolnostima, dakle, tri žene s petero djece, zajedno s Nicolòm i Biancom, pripremaju se na bijeg prema Trstu. Pietro odluči ostati u Zadru, uz tvornicu. Pronašavši jedan veliki teretni čamac na vesla, kreću prema sjeveru. Putovali su noću, a danju se odmarali skrivajući se uz obalu od engleskih lovaca koji su pucali po svemu što se kreće. Zajedno s njima, u drugoj barci bježalo je još nekoliko zadarskih obitelji.

Najprije su se zaustavili na Silbi gdje je Nicolò imao jednog starog prijatelja. Kod njega su, prvi put nakon tri mjeseca skrivanja i bježanja, konačno mirno prespavali. Dva-tri dana poslije, nastavljaju put, svi osim Nicolòa i Biance koji ostaju kod tog prijatelja. Ostala obitelj stiže barkom do Malog Lošinja, zatim pomalo i do Istre te konačno do Trsta. Tako su se, dakle, tri žene i petero djece iz naše obitelji spasili, kao u nekoj priči iz romana – prepričava nam Franco tu važnu epizodu obiteljske drame.

Nicolòa i Biancu partizani su uhitili na Silbi i likvidirali ih, po nekim svjedočenjima tako da su ih silom utopili u moru, što je bila nerijetka praksa poratnog obračunavanja s narodnim neprijateljima na zadarskom području. Počinitelji takvih zločina nazivali su se neslužbeno „podvodni bataljun“. Pietro će sve do kraja ostati u Zadru gdje će ga po nalogu Ozne likvidirati zajedno s više s drugih osoba među kojima su bili ne samo Talijani nego i Slaveni – zaključuje svoju priču 85-godišnji Franco koji je tek nedavno prvi put vidio arhivske dokumente koji potvrđuju da su njegova dva strica ubijena po nalogu Ozne, odnosno tadašnjih vlasti. A podsjeća li u današnjem Zadru išta na obitelj Luxardo?

Osim zgrade tvornice na čijem je pročelju stoljetni natpis „Girolamo Luxardo“ promijenjen u „Maraska“, o tragovima njihove prošlosti u Donatovu gradu danas svjedoči i nekoliko artefakata u Narodnom muzeju Zadar. Tu su portret Girolama Luxarda, nepoznatog autora, i portret Francova djeda Michelangela Luxarda, kojega je naslikao slavni Vlaho Bukovac. Osim te dvije vrijedne slike na zidovima, muzej krasi i tzv. soba Luxardo u kojoj je jedan starinski bračni krevet s noćnim ormarićima te komodom i ogledalom – sve u rokoko stilu. Poput plesa smrti u kojem su se našli umjetnost i prošlost, djeluje spoznaja da je to bila spavaća soba bračnog para Nicolòa i Biance, žrtava „podvodnog bataljuna“.

Foto: Privatna arhiva
Zgrada tvornice Luxardo iz 19. stoljeća snimljena prije Drugog svjetskog rata. I danas je jedna od najatraktivnijih građevina u gradu

Povijesni krug zatvoren?

U vezi tih obiteljskih umjetnina koje su u vidu svojevrsnog ratnog plijena postale dijelom hrvatske muzejske građe, Franco Luxardo se 25. listopada 2019. sastao u Zagrebu s ministricom kulture Ninom Obuljen-Koržinek. Zanimalo ga je postoji li mogućnost njihova povrata obitelji Luxardo? Na naš upit, iz Ministarstva kulture stigao je odgovor da je ministrica obavijestila Franca Luxarda o svim koracima koje treba poduzeti. A treba poduzeti sljedeće: obratiti se Ministarstvu pravosuđa jer se radi o provedbi Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine. No, pri tome Franco Luxardo treba znati da je rok za podnošenje zahtjeva, sukladno tome zakonu, istekao 7. siječnja 2003.

Znači li to da je povijesni krug između obitelji Luxardo i Zadra definitivno zatvoren?

Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 257

DU
Deleted user
18:08 07.03.2021.

Krajem 2. Svj. Rata, svi koji su imali nešto bivaju ubijani jer se pod okriljem smrt fasizmu sloboda narodu radila otimačina. Takvih primjera ima na tisuće.

LI
lily
18:23 07.03.2021.

To je bio Modus Operandi "osloboditelja" po cijeloj Hrvatskoj

JE
jesenica
18:25 07.03.2021.

Komunizam je pobijo više naroda nego svecki rat.