Tamburica je pravi simbol Slavonije. Svi znamo da se ovaj instrument ne svira samo tamo, ali odatle je počelo. Tambura je u prošlosti bila prisutna u raznim prigodama – čobani su njome kratili vrijeme dok su čuvali stoku na ispaši, svirala se na čijalu i sijelu, po prelima i komušalištima, uz nju se pjevalo i veselilo pri završetku poljskih radova... Danas je ona najizrazitiji narodni instrument Slavonije.
A u Slavonskom Brodu rađa se Slavonska notna bajka. Riječ je o prvoj i jedinoj Kući tambure u svijetu, novoj kulturno-turističkoj atrakciji istočne Hrvatske. U kuću će se preseliti postojeći, prije sedam godina otvoreni mali Muzej tambure, no imat će i multimedijalni centar, polivalentnu dvoranu za tamburaška i folklorna natjecanja, seminare, festivale i druge manifestacije, majstorsku radionicu, suvenirnicu...
Projekt vrijedan više od 30 milijuna kuna najvećim se dijelom financira sredstvima EU i nije slučajno da se realizira upravo u gradu na lijevoj obali Save. Naime, Slavonski je Brod oduvijek bio grad tambure i tamburaša. – Tambura je naš nacionalni instrument. Tamburaška glazba važan je dio našeg nacionalnog bića. To je nešto što je u Slavoniji izuzetno popularno. S tamburom se i rađa i umire, stvarno je općeprisutna – kaže Krešimir Dokuzović, predsjednik Brodske udruge tamburaša.
Oblik iz Mađarske s početka 20. stoljeća
U Slavonskom Brodu ponosni su što su prvi uspjeli otvoriti muzej posvećen isključivo tamburi. Ovdašnji ljudi srednje i starije generacije dobro znaju što je tambura. Ljubav prema tamburaškoj glazbi, običajima i druženju vezanom za tamburu oni pokušavaju prenijeti i na svoju djecu. Većina posjetitelja Muzeja tambure zato su upravo školarci.
Tajnik udruge Mladen Rakić, inače član tamburaškog sastava Širok šor, nema obiteljsku tradiciju sviranja. On je prvi koji je počeo. Privukla ga je neobjašnjiva ljubav prema tom instrumentu koja je počela davno, u četvrtom razredu osnovne škole i traje do dan-danas. Više od 30 godina.
– Tamburica je Slavoncima uvijek značila više od glazbe, osobito u ovakvim trenucima kada se nemate za što drugo toliko sigurno uhvatiti. Sigurnost, sreća, tuga... Svi ti osjećaji prolaze kroz taj instrument. On nije vezan samo za kulturu nego i uz poljoprivredne radove poput sjetve i žetve – objašnjava Rakić.
Majstor zlatnih ruku Mladen Jurković iz brodskoga prigradskog naselja Podvinja 30-ak se godina bavi ručnom izradom tambura. Kako sam kaže, odmalena je volio “čačkati” po trzalačkim instrumentima, a Mihael Ferić, voditelj tamburaškog orkestra u kojemu je tada svirao, nagovorio ga je da mu to postane i životni poziv. Na bisernice, brač, bugariju ili berde napravljene u njegovoj radionici nikada se nitko nije požalio, a narudžbe su stizale iz svih krajeva Europe, čak i Amerike i Kanade. Nažalost, kriza i nelojalna konkurencija ostavile su traga na financijskoj bilanci njegova glazbalarskog obrta, koji je prije tri godine bio primoran zatvoriti. No tambure je nastavio izrađivati zbog vlastitog zadovoljstva.
– Tamburica se ugrubo sastoji iz tri dijela – trupa, vrata i glave. Žice se kvače za žičnjak. Tu je mehanika za štimanje i tu se navija, navijanjem tih mehanika štimamo žice na određeni ton. Imamo ogrlicu, konjić i prečnice koje su označene točkicama. Zanimljivo je da je ovaj trup napravljen od oklopa kornjače. Lakira se politurom, a određeni se dijelovi i boje – govori Jurković dok u ruci drži tamburu bisernicu ili prim.
Oblik tambura koje se koriste u današnje vrijeme, u južnoj i srednjoj Europi, razvijen je u Budimpešti početkom 20. stoljeća radom graditelja violina. Kao primjer za oblik modernih tambura poslužila im je “mala bečka gitara”. Stare tambure bile su dosta ograničene glede svojih glazbenih mogućnosti zbog načina ugođavanja, ali i zato što su imale samo dvije ili tri žice.
Gotovo svi Hrvati koji su početkom 20. stoljeća išli u prekooceanske zemlje sa sobom su nosili tamburu. I danas velik broj naših potomaka u Americi, Australiji ili na Novom Zelandu svira taj instrument. U to vrijeme tambure su bile dosta skupe i ljudi su morali štedjeti da bi si ih mogli priuštiti. Danas se cijena kreće od tisuću kuna nadalje.
Drvo dobro osušeno i pripremljeno
– Imamo više vrsta tambura. Prva je i osnovna značajka tzv. Farkaš tambura da su bile jednoglasne i kasnije dvoglasne, a imamo ih od prime do basa. Kasnije su došli troglasni Janković sustavi, koji su dobili ime po svojemu promicatelju Slavku Jankoviću, četveroglasne srijemske GD te današnje tambure, koje ugađamo u AE sustavu. Spomenuo bih i bendžoline, koje je između dva svjetska rata izrađivao osječki majstor Josip Rohrbacher po uzoru na američki bendžo. U našem Muzeju tambure imamo pokriven cijeli spektar razvoja tambure, od samice do današnjih dana – objašnjava Jurković. Odlučite li se i sami okušati u izradi tambure, morate znati da drvo treba biti znalački odabrano, dobro spremljeno i osušeno, a ništa manje važne nisu ni znanje i spoznaje onoga tko izrađuje instrument. Kada se sve to spoji s graditeljevom neizmjernom ljubavlju prema poslu, prvorazredni proizvod ne može izostati.
– Svaki kraj ima tamburu karakterističnu za određeno podneblje pa tako zvuk koji se svira u Brodu nije isti kao onaj u Đakovu ili Županji, a o Zagorju i Međimurju da i ne govorim. Važno je da se drugim sredinama ne nameće zvuk koji im ne pripada – zaključuje majstor Mladen. •