Kamin, vatrica, a na dva štapa – šarani. Za one koji vole, ovo je mjesto koje će ih osvojiti na prvu. Za druge, kojima riječna riba nije omiljeno jelo, ostat će – hladni. No, prizor je svakako drukčiji od ostalih restorana u našoj zemlji.
– Gosti kod nas ližu prste! – kažu domaćini.
Ovaj je restoran, odnosno seljačko domaćinstvo u Slavonskom Brodu relativno nova lokacija, za koju čak i ne znaju mnogi.
– Koliko sam se tek ja šarana najeo, prestao sam brojiti, bit će da su bile stotine – kaže konobar i vlasnikov sin Karlo (19).
Šaran je jutros plivao
– Desetak godina gosti u Slavonskom Brodu nisu mogli pojesti fiš. Ili ovako šarana. Mogli bi kad bi došli nekamo na nogometnu zabavu pa se baš spremao fiš. I moj je otac želio napraviti skromno mjesto na kojem će svatko moći probati tu deliciju.
Koliko čovjek šarana može pojesti?
– Onaj tko pojede dva komada, taj je pravi bećar. A pazi, u porciju pole šarana ide oko 700 grama.
Cijena pole šarana? 60 kuna. I to s prilogom. Za domaći specijalitet nije puno.
– Ali prije šarana treba probati naš fiš! U fiš idu šaran, som, paprika, luk... Pa se sve krčka oko 45 minuta. Ništa mi ne podgrijavamo, za svakog gosta kuhamo od početka. Štoviše, riba koju poslužujemo ulovljena je danas u ribnjaku, očišćena i pripremljena. Sve isti dan... – hvale se u Rodinu gnijezdu.
Fiš, porcija, u koju idu i tjestenina i kruh – 40 kuna.
Okus, kako treba biti, ljutkast.
Na ovom mjestu, na samom izlasku iz Broda, obitelj se ne okreće samo turizmu. Društvo – sve redom tamburaši.
– Tata Antun ima sastav Berde bend. A nas tri sina, Filip (22), Roko (18) i ja, mi imamo svoj tamburaški sastav. Dilberi... S tatom ne možemo svirati, on ima društvo koje se nije mijenjalo 25 godina, a moramo još puno šarana pojesti ne bismo li mu se mogli pridružiti. No, i nas je krenulo. Bili smo na turneji u Švicarskoj, prošli Bern, Ženevu i Zürich, a sad ćemo opet. Brat Roko svirao je solo točku i u zagrebačkoj koncertnoj dvorani Lisinski pred tisućama ljudi, ma ide nam... – vesele se sinovi.
Gosti im se vraćaju
Rodino gnijezdo nije elitno mjesto. Tu ništa nije pretjerano. Eto, cilj je da se gost dobro najede, da osjeti domaćinsku atmosferu.
– Nama je ideja da se gost vrati – kažu...
I rade sami, sinovi konobare, peku šarane, sviraju tamburu, dostavljaju stvari, dočekuju goste.
– Roko i kuha! A što ćemo, to je naše.. •
Turistička patrola
Slavonski kulen, a što drugo? Najbolje meso, bilo od vrata ili buta, stavlja se u posudu, dodaje se bijeli luk, ljuta paprika, a zatim i blaga, pa sve skupa ide u “top”. Kad je kulen gotov, suši se više od pola godine pa tek u svibnju ili lipnju jede. Šokački je običaj da se kulen, odnosno kulin, kako ga zovu, kuha. A seka? Isto, samo što je u tanjem crijevu pa je, eto, manja. Po kući, oni koji rade, godišnje naprave četiri ili pet kulena.
– Brzo ga nestane – kažu Slavonci pa dodaju:
– Kulena uvijek fali!
Panonsko more, koje je nekad bilo ovdje, a mi se sad šećemo po njegovu dnu, ostavilo je svoje tragove. Pa su tako na ovom području pronađeni kralješci kitova i zubi morskih pasa. Danas je jedno od ostataka tog mora jezero Balaton. U povijesti su, prije Rimljana, ovdje živjeli i – Kelti!
Kak je da je tu bi falilo i soli.