Treba li trošiti riječi na marginalije o američkim izborima kad Silvio Berlusconi kaže da je Donald Trump izgubio vlast zbog prevelike arogancije i agresivnosti! Mogao je samoljubivi Talijan imati pred očima i vlastitu sliku dok o padu američkoga vladara sudi tako da ne izgleda da brani sebe. Našli bi se, naravno, deseci važnijih razloga zašto su Amerikanci u tolikom (rekordnom) broju okrenuli palac protiv svoga predsjednika, odnosno zašto je opet rekordno mnogo Amerikanaca stalo iza njega. Nešto magnetsko i dijabolično nosi u sebi toliko opjevani i osporavani Trump, više u samoj ličnosti nego u politici, da su na kraju presudile njegove vrline, koliko i slabosti. Nisu sva objašnjenja u domeni sociologije i ekonomije; nešto će se i psihologiju, i u širem smislu kulturu, morati pitati što je to radio čovjek koji je četiri godine, kao neškolovani političar, obnašao na nestandardan i provokativan način najvažniju političku funkciju u svijetu. U najmanju ruku, nije obogatio kulturu politike.
Kakva je to kultura vladala Amerikom kad ni jedan svjedok Trumpove vladavine ne spominje da ga je vidio kako nešto čita; svi su mogli čuti što govori i pročitati što piše, koristeći sto riječi kojima barataju svi današnji populisti, često sročenih na rubu pristojnosti i smisla. Njegovo (ne)znanje postat će legendarnije od njega. Kad bi François Mitterrand odlazio na put, ako je trajao dulje od jednog sata, obvezno bi ponio knjige; u njegovu govoru nazirala se izuzetna načitanost i rječitost.
Ne kaže se bez razloga da je čitanje ključ razmišljanja. Bilo je velikih državnika koji su obožavali literaturu, i literatura njih: Winston Churchill je za svoje memoare dobio Nobelovu nagradu za književnost, koju bi, možda, zaslužili još neki državnici da su imali njegovu ratnu biografiju. Engleskom premijeru pomagalo je dvadesetak pisaca; ni četa nobelovaca ne bi mogla napisati Trumpovu ili Berlusconijevu biografiju da bi je žiri u Oslu uopće pročitao, kamoli nagradio. Nisu oni jedini državnici koji su sudjelovali u rušenju standarda kulture u politici; moglo bi se reći da cijeli svijet oskudijeva ličnostima od kojih bi se čekalo što će reći i kako će govoriti; većina nema ništa kazati. Dovoljno im je nekoliko redaka da sve svoje ideje sažmu u nekoliko jednostavnih rečenica na ovoj ili onoj javnoj mreži. Da je mogao čitati Trumpove misli, James Joyce bi napisao u fusnoti: „Besmislice za kljukanje ljudi“! Našlo bi se takvih praznina i drugdje, tko je voljan tražiti.
Krizu politike već su svi opisali – oni upućeniji i oplakali – kao sudbinu društva koje je u 21. stoljeće ušlo na ruševinama predinformatičke civilizacije i bez vizije kako će izgledati sutrašnji globalizirani svijet. Njime već vladaju novac i tehnologija; što će biti s ljudima? Donald Trump došao je na vlast kao čedo takve mješavine, da se ne kaže nereda, čak i kaosa, kad se i političkim amaterima otvaraju portali (sve)moćne profesije. Max Weber je najavljivao takvu mogućnost; njegovu slojevitu misao kako se „moguće ne postiže nikad ako se ne pokušava nemoguće“, novokomponirani političari obično shvaćaju na krivi način – da će postići nemoguće ako ne pokušavaju moguće. Populisti među njima umišljaju da oni mogu sve, pa i to da stanu između naroda i vlasti, jer će države, tobože, bolje funkcionirati bez posrednika. Dok ne bi dobili šansu da dokažu granice (ne)mogućnosti, populisti su prosperirali na krizi temeljnih vrijednosti zapadne demokracije, na očiglednom padu tolerancije u javnom životu i na manjku skepticizma u intelektualnom radu; sami su ih najviše srozavali. U javni prostor, ili prostor javnosti, ulazili su kojekakvi virusi jednoobraznosti davno prije COVID-a, i ugrožavali demokratski imunitet modernog društva, a intelektualni svijet udaljavali od vlastite etičke postavke po kojoj se „misleći čovjek ne plaši misliti protiv sebe samoga“.
Svi su uvjeti bili ispunjeni da demagozi i populisti stanu varati narod, govoreći da ga spašavaju. Prije izbora, bila su im puna usta antičke demokracije; kad bi došli na vlast, nisu znali što je predstavnička demokracija. Sistem brze selekcije obično izbacuje na površinu ljude bez biografija, ponekad i bez svojstava, instant-vladare koji pojednostavnjuju politiku i svode na vlastitu mjeru značajnosti i beznačajnosti. Tako se nakon propasti drugog totalitarnog sustava, na istočnoj polovici Zapada formiraju novi fundamentalizmi, uglavnom od poludemokratske ili poludiktatorske garniture i pojedinaca koji primarno žele srediti račune s prošlošću koja je u njihovim zemljama stvarno bila surova u svakom pogledu; oni se još drže uz političke ostatke Donalda Trumpa, sve dok trebaju kakvu-takvu slamčicu da se održe na površini dok plivaju protiv dominantne europske struje. Populisti su izgradili dovoljno čvrstu modnu liniju solidarnosti da mogu nastaviti rat poslije izgubljene bitke; prilike im još uvijek nisu nesklone u turbulentnom svijetu u kojem je došlo do „pada ideologije“ i do „eskalacije političkoga ekshibicionizma“, kako loše stanje vidi povjesničar Jacques Julliard.
Mogu li nastaviti tamo gdje je Trump stao, i bez njegove bratske ruke, drugo je pitanje. Mogu prijeći Rubicon, mogu se utopiti prelazeći „tri mora“ (duboka), a mogu stradati dok marširaju kroz minska polja koja sami stvaraju. Različite su perspektive posttrumpizma. Treba podsjetiti da su istočne despocije pale, ili se sporo mijenjaju, zato što nisu mogle osigurati standarde, političke i socijalne najprije, da pridobiju stanovništvo. Istok se srušio sam od sebe. Zapadom je ovladavala pobjednička „kultura publiciteta“ koja ne staje na tome da propisuje odjeću sportaša i bilježnice učenika; i u politici pobjeđuje novac: tko može više uložiti u zaluđivanje masa ili uvjeravanje birača, taj je bliže pobjedi. Nije Joe Biden bio autsajder u utrci koju su predvodili milijarderi; obični puk je samo provjeravao kome manje vjeruje u demokratskoj iluziji da će u nekoliko minuta vlastite slave promijeniti Ameriku. Birači na svim stranama svijeta, na kojima ih se nešto pita jednom u nekoliko godina, obično traže kandidata koji sliči na ono što oni ne mogu biti.
VIDEO Trump i Melania napali medije: “Kako je moguće da jadni mediji proglase tko je pobjednik?”
Nisu američki crnci glasali za Trumpa, iako je i Biden bijele kože, nisu bogataši htjeli Bidena, iako i Trump može ispasti iz toga povlaštenog kruga, ako ga sustignu svi dugovi. Trump je prvi put izbio u prvi plan u vremenu u kojem je došlo do eksplozije novih medija, i do površnosti i nekritičnosti u razmišljanju: dobio je kolosalnu priliku da plasira svoje ambicije spasitelja Amerike od nje same i da pri tome maskira vlastito neznanje pred onima koji se po tome ravnaju. Jednom je upalilo; upalilo bi i drugi put da iz Kine virus nije došao i do Amerike, i srušio ljestve kojima bi se Trump opet popeo na državni vrh. Kad već nije mogao pobijediti na zdravoj ekonomiji, izgubio je na bolesnoj politici; njega su dostigli svi njegovi demoni, od mačizma i seksizma do populizma i rasizma. Predsjednika Donalda Trumpa ubile su vlastite prejake riječi. Previše je ispalo previše.
Još će se istraživati koliko su društvene mreže stvorile Donalda Trumpa, ili njegove dvojnike i rođake po svijetu; sigurno su sudjelovale u njegovu formiranju; sudjeluju i u širenju novih ideja i novih javnih ličnosti. Mogla bi to biti njihova zasluga da su poremetile jedan poredak u kojem se rezultat znao unaprijed, da je njihov glavni korisnik mislio na to kako može otići s vlasti kako je i došao, ako se umisli da svijet počinje s njim. To je rizik svake javne funkcije, pogotovo kad dođe u posjed kojekakvih ekshibicionista, opterećenih vlastitom superiornošću, svejedno je li to na uskom ili širokom prostoru. Štetnije bi bilo da se društvene mreže, tamo ili ovdje, izvode na optuženičku klupu, s argumentacijom da šire govor mržnje ili da radikaliziraju politički život. Ne može se sporiti da šire i takve vibracije; trebalo bi ih urediti da služe širenju kritičkoga mišljenja i da tako dokidaju pasivnost s kojom je čovjek primao objave o tome kako treba misliti. Pravo na mišljenje uključuje pravo na stav, odnosno na drukčije mišljenje. Nije u tome problem društvenih mreža; one čine prostor nove slobode, čak i kad griješe u nekoj činjenici ili sudu. Kad bi politika zadirala u tu zonu slobodnoga izražavanja u ime zaštite svojih komfornih pozicija, ili straha za sebe, dolazile bi u pitanje vrijednosti koje su društvene mreže unijele u društvo dirigirane, odnosno službene istine. Ne može istina biti privilegija profesionalaca, političkih i medijskih, svejedno.
Demokracija ne počiva na jednoj istini; i Amerika to, koji put, potvrđuje na dramatičniji način nego dosad. I Hrvatska otkriva da je demokracija stalni sukob, malo dramatičniji nego dosad. U Americi nema opasnosti za demokraciju; postoje institucije koje znaju što je Amerika i što je američki interes; u nas se više radi o dječjim bolestima demokracije koje će proći sazrijevanjem društva: problem može biti što predugo traju i što nema cjepiva. U knjizi „Ništavilo politike“ filozof Harold Bernat dokazuje da politika pada u „zamku nezrelosti, podinformiranosti i gubitka čiste misli“. „U ime dobra, konstruira se pakao“! Lako bi bilo staviti društvene mreže pod kontrolu, kad bi to bilo ikakvo rješenje; sloboda bi izgubila; tko bi pobijedio?
Kao i uvijek, dobro rješenje je u pedagogiji, a ne u represiji, na učitelju, a ne na policajcu. Društvu je produktivnije da ljude odgaja za slobodu nego da im slobodu ograničava. Tko nije doživio, ako je izložen javnome sudu, da ga iz busije ne dočekaju anonimci, ponekad i anonimusi, koji nemaju druge metode nego da cijelu misao svedu na jednu riječ – „udbaši“, „komunjare“ ili „ustaše“. Čak je netko neduhovito i Kamali Harris pripisao da je „komunjara“. Na taj se način ne potiče sloboda mišljenja, nego se mržnja prenosi s generacije na generaciju. Ako je to cijena sazrijevanja, treba i nju podnijeti, i objasniti zašto je vrijeđanje štetno za javnu higijenu. I u ozbiljnim iskušenjima, zrela društva uvijek će reagirati tako da zabranjuju zabrane i da ne isključuju isključene.
Politika ima svoje standarde; zato se i izučava u posebnim školama. Nisu njezini standardi precizni kao u kirurgiji, strogi kao u vojsci ili usklađeni kao u baletu. Morali bi imati svega pomalo da se vlast – svaka, kako je mislio Mihail Bulgakov – ne pretvori u „nasilje nad čovjekom“. Današnji je čovjek, istina, politički slobodniji nego što je ikad bio: može misliti bez straha da će mu netko zbog mišljenja pokucati na vrata i može reći sve što misli a da se ništa ne promijeni. Riječi jedino mijenjaju smisao, gubeći na značenju zbog loše upotrebe. Istražujući jezik (nacističke) politike, Viktor Klemperer zaključio je da su riječi kao „mala doza arsena“: neprimjetno se progutaju, a poslije izvjesnog vremena otrov počinje djelovati. Svakome se na kraju dogodi da strada od „arsena“ iz vlastite proizvodnje. Trump je, kažu statističari, dnevno govorio 20 neistina u prosjeku; varao je i sebe, varajući druge, pa teško prihvaća istinu da je izgubio vlast.
Na iskustvu Donalda Trumpa može se pratiti kako brza slava lako dovodi do ponašanja koje psiholozi zovu „infantilizacijom odraslih“. Na političarima ja da se uozbilje, polazeći od toga da slobodno mišljenje i slobodno natjecanje čine temelje demokracije, ali i svjesni opasnosti da slobodom manipulira novac i da je konkurencija sve okrutnija.
A zašto si ti Galiću slijedio velikog vođu koji nije ni Hrvatski znao nego je govorio mješavinu srpskog i ruskog?