Ako želite razumjeti današnju Francusku, jedan od znakovitih detalja na koja se možete fokusirati su lažna radna mjesta. Ne, dakle, lažne vijesti, premda je i to problematičan fenomen koji, nakon što je zloupotrijebljen na izborima u SAD-u, očito može predstavljati prijetnju za svake važnije izbore u važnijim svjetskim državama. Nego doslovno lažni poslovi, fiktivna radna mjesta.
Zvuči nevjerojatno da takvo što postoji, ali tisuće mladih Francuza ujutro se bude, spremaju, odlaze na posao, rade, trguju, javljaju se na telefon, pišu poslovne e-mailove, sklapaju poslove, bore se za komadić tržišta za svoju tvrtku, a da je pritom sve to skupa jedna obična – fikcija. Gluma u kojoj ne postoji ni stvarna tvrtka, ni poslovne transakcije, ni radno mjesto, ništa.
U čemu je štos? U godinama recesije, mnogi mladi Francuzi izlazili su iz škola i fakulteta na tržište rada, na kojem su očajnički tražili, ali nikako nisu mogli pronaći zaposlenje. Što dulje mlada, školovana osoba ostaje nezaposlena, to joj kasnije teže postaje uhvatiti korak i uskočiti na tržište rada jer nema potrebno radno iskustvo, koje poslodavci kasnije žele vidjeti kad susretnu osobu koja je prije par godina završila školovanje. U takvoj situaciji, mnogi mladi ljudi bili su osuđeni na program stažiranja, u kojem rade stvarne poslove za stvarna poduzeća, iako su puno slabije plaćeni od kolega na radnom mjestu koji su ondje stalno zaposleni, a rade katkad i isti posao. Ali neki od njih nisu dobili ni takvu priliku za stažiranjem. Takvi su bili prisiljeni odlaziti “raditi” u fiktivna poduzeća, čiji je smisao isključivo taj da mladim nezaposlenim ljudima pruži barem radno iskustvo, kad im već tržište rada ne može pružiti ni stvarni posao, ni priliku za stažiranje. Mreža koja provodi taj program u Francuskoj, Euro Ent’Ent, ove godine planira obučiti oko 7000 mladih Francuza, ali ova godina više nije recesijska, ranije su bile teže i broj takvih lažno zaposlenih bio je veći.
Koliko god zvučala nevjerojatno i očajno, ideja rada na lažnom radnom mjestu spasila je neke od mladih Francuza koji su u njoj sudjelovali, jer godine recesije su prošle, a oni su ipak stekli manje-više autentično radno iskustvo s kojim se mogu uključiti na stvarno tržište rada i dobiti stvaran posao u stvarnom poduzeću.
Ali ovaj fenomen možda objašnjava zbog čega je socijalist François Hollande bio najnepopularniji predsjednik Francuske u novijoj povijesti i zbog čega, po prvi put u povijesti, u drugi krug predsjedničkih izbora nije prošao ni kandidat socijalista, ni kandidat republikanaca, dviju velikih stranaka koje su se tradicionalno izmjenjivale na vlasti. Ovaj detalj možda objašnjava zbog čega je obična radnička klasa, ne nužno samo rasisti ili ksenofobi, pomogla poraženoj kandidatkinji krajnje desnice, gospođi Marine Le Pen, da dobije impresivnih 10,6 milijuna glasova (34 posto) u drugom krugu. I to možda objašnjava zašto se mali, ali ipak znakovit dio glasača kandidata krajnje ljevice Jean-Luca Mélenchona iz prvog kruga priklonio u drugom krugu krajnje desnoj Le Pen. I zašto je toliko velik broj birača apstinirao, ne želeći “ni Marinu, ni Macrona” ili, u jednoj verziji tog pokliča, “ni fašisticu, ni bankara”. Neki od njih ne žele ništa drugo nego sigurna radna mjesta.
Pobjeda Emmanuela Macrona velika je pobjeda političkog centra nad ekstremizmom, pobjeda zajedništva nad mržnjom i podjelama, otvorenosti nad zatvaranjem, pobjeda euroentuzijasta nad euroskepticima. Najavljivani domino efekt nakon Brexita i Trumpa nije se obistinio. Ali, Macron se tek treba iskazati, i zato je najvažnija poruka njegova pobjedničkog govora u izbornoj noći bila ona upućena biračima koji nisu glasali za njega: “Učinit ću sve da shvate da nema više razloga da glasaju za ekstreme”. To je i najteže ostvariva poruka.
Macron, a to vrijedi i za svakog državnika u Europi, mora učiniti sve da mladi nezaposleni više nemaju razloga očajnički tražiti zaposlenje, pa čak i na lažnim radnim mjestima. I da ljudi koji se osjećaju kao gubitnici globalizacije ili tranzicije nemaju potrebu iskazivati svoje nezadovoljstvo glasanjem za radikale koji rješenje za svaki problem nalaze u okrivljavanju onih drugih ili drugačijih u društvu.
Pobjeda Macrona je dobra vijest za EU, koja bi se vjerojatno raspala da je kojom nesrećom pobijedila Marine Le Pen, zagovornica izlaska Francuske iz euro zone. Ali Macron nipošto ne izgleda kao netko tko podržava status quo u EU, nego želi reforme u smjeru dubljih i pametnijih integracija. U tome će trebati pomoć najprije Njemačke, a onda i svih drugih država članica, uključujući i Hrvatsku.